U diplomatsko-konzularnim predstavništvima (DKP) BiH zaposleno je više od 245 osoba, među kojima su ambasadori, savjetnici, ministri savjetnici, konzuli, vicekonzuli, atašei i drugi uposlenici. Ta mreža građane BiH godišnje košta više desetina miliona konvertibilnih maraka, no efekti koje postiže su zanemarivi.
Način imenovanja diplomatskih predstavnika BiH u svijetu, nije usklađen sa evropskom i svjetskom praksom, koja nalaže da se na mjesto ambasadora imenuju osobe koje iza sebe imaju sadržajnu diplomatsku karijeru. Da u bosanskohercegovačkoj diplomatskoj mreži ne funkcioniše sve kako bi trebalo pokazalo se i tokom predaje zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije Međunarodnom sudu u Hagu.
Tako se moglo čuti kako bh. amasadorka ne komunicira sa ministrom vanjskih poslova ili kako jedan od članova Predsjedništva, koje je prema Ustavu jedino nadležno za vođenje vanjske politike, kaže kako bi i on mogao pozvati one “svoje” u ambasadama u svijetu. Bivši diplomata Hajrudin Somun kaže da su vanjska politika i diplomatija uvijek odraz unutrašnjeg stanja jedne zemlje.
“Po nekim incidentima koji se događaju svakih godinu ili dvije dana, vidim da je osnovna slabost bosanskohercegovačke, pa i ove regionalne diplomatije, to što stranke koje su na vlasti utiču na sastav diplomatije. One ne samo da imenuju ambasadore, nego i najniže službenike u ministarstvima”, kaže Somun.
Upravo je činjenica da se bh. diplomate biraju isključivo po stranačkoj liniji, a ne po znanju i vještinama koje bi svaki diplomata morao da ima, jedan od ključnih problema. Tako će neki analitičari reći da je dugi niz godina diplomatska mreža služila isključivo za zbrinjavanje stranačkih kadrova, nakon njihovih uglavnom neuspješnih aktivnosti u samoj državi.
Novinar i analitičar Almir Terzić navodi da u diplomatskoj službi BiH nema profiliranog kadra.
“Nemate znanja jezika ljudi koje šaljete u svijet, a sa druge strane ti ljudi ne čine ništa, i kada odu tamo, da rade u interesu svoje zemlje. Dakle, četiri godine mandata koje oni tamo provedu posve prođe što se tiče BiH, odnosno onoga što mi dobijemo kao finalni produkt, kao da nisu tamo ni bili”, objašnjava.
Vanjsku politiku u svijetu obično kreiraju šefovi država ili vlada u zavisnosti od političkog sistema. Ministarstvo inostranih poslova (MIP) sprovodi vanjsku politiku. MIP ne može da radi ni svoju savjetodavnu ulogu, kaže Hajrudin Somun.
“Od tri člana Predsjedništva BiH, svako vodi svoju vanjsku politiku. Onda se diplomatima iz Ministarstva i ne isplati da savjetuju Predsjedništvo. Svaki član Predsjedništva ima svoje savjetnike i njima Ministarstvo i ne treba. Dok sam ja bio u Ministarstvu vanjskih poslova, niti su nas obavještavali šta rade ni gdje idu, niti su od nas tražili savjete”, dodaje Somun.
U BiH se zna dešavati da je novoimenovanim ambasadorima to prva diplomatska misija, a neki od njih nemaju nikakvu komunikaciju sa ministrom vanjskih poslova države koju predstavljaju u svijetu. Pored svega, uloga ministra vanjskih poslova u BiH nije jasno određena, podsjeća Almir Terzić.
“Generalno, kada govorimo o BiH, putem diplomatske mreže šaljemo jako lošu poruku i imamo sigurno jako loš imidž u svijetu, ne samo kroz ekonomsku, već i političku dimenziju. U tom smislu ministar vanjskih polova igra jednu ulogu koja je nepojmljiva ostalim diplomatskim službama u svijetu. Dakle, ministar vanjskih polova bi trebao da bude šef diplomatije, a on je u ovom slučaju samo neka osoba koja radi kao ‘samostalni strijelac’. Sa druge strane, ima politički imenovane ambasadore koji čak ne moraju ni da odgovaraju na njegove zahtjeve”, dodaje Terzić.
Za rad i djelovanje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i diplomatsko – konzularne mreže, BiH u svijetu troši na desetine miliona maraka. Upravo ovo Ministarstvo nekoliko godina je bilo mjesto u kojem je Ured za reviziju institucija BiH otkrivao brojne nepravilnosti u godišnjim finansijskim izvještajima.
Facebook Forum