Zbog neuspješne privatizacije radnici brojnih, nekada velikih i značajnih kompanija u BiH biju bitku za svoj status i golu egzistenciju. Bezbroj je takvih primjera jer je, prema procjenama sindikalnih organizacija, tek 15 posto privatizacije u BiH uspješno okončano. Svakog dana preko 100 radnika izgubi posao, a više desetina preduzeća je pod stečajem ili u štrajku.
Bosanskohercegovačka privreda potpuno je uništena, prije svega zbog rata, zatim zbog svjetske ekonomske krize, ali kao jedan od najvažnijih razloga za to analitičari navode kriminalnu privatizaciju. Predratna industrija u BiH važila je za jednu od najjačih u regiji. Danas su mnogi od industrijskih giganata potpuno propali.
Radnici Fabrike namještaja iz Živinica Konjuh tako su u ponedjeljak krenuli pješke prema Sarajevu da od nadležnih, između ostalog, traže i da istražni organi ispitaju privatizaciju tog preduzeća. Kao i većina radnika u BiH, kažu da ne mogu da svojim porodicama obezbijede osnovne uslove za život.
„Ovo je vapaj gladnog naroda. Ovo je očajnički pokušaj da se konačno dođe do rješenja, da uđu istražni organi u preduzeće i da raskrinkaju za sva vremena kriminal koji je prisutan i od ranije, a i sada“, kažu oni.
Treći put u ovoj godini štrajkovali su i radnici mostarskog Žitoprometa. Oni 11 mjeseci nisu primili plate. Kažu da ne traže nikakvu finansijsku pomoć već pravo da rade, a to ne mogu ako nemaju osnovnu sirovinu - žito.
„Mi od svega očekujemo da radimo, kao prvo da radimo i da tu svoju platu zaradimo - ništa drugo“, ističe predsjednik Vijeća uposlenika Mario Karačić.
Bitku za golu egzistenciju i bolji položaj ne biju samo radnici Konjuha i Žitoprometa.
Jedan od najlošijih primjera privatizacije u BiH je, prema mišljenjima brojnih analitičara, Krivaja iz Zavidovića. Ova kompanija je prije deceniju, nakon što je srušena u ratu, imala desetine miliona eura izvoza i zapošljavala gotovo četiri hiljade radnika. Deset godina kasnije, nakon privatizacije, u firmi je manje od 1.300 ljudi i ona mjesecima ne radi jer ima dugovanja koja prelaze 25 miliona eura.
Više puta su svoja prava radnici Krivaje tražili na protestima pred zgradom federalne Vlade:
„Nikad ja dana nisam bio na bolovanju za tolike godine radnog staža. I sad čekam šta ćemo mi. Petnaest plata zaostalih mi imamo.“
Loše privatizacije
Privatizacije u BiH je dijelom uspješna, i to u bankarskom sektoru, kaže ekonomski analitičar Zlatko Hurtić. Ali zbog velikim dijelom loše privatizacije brojna značajna preduzeća danas su u stečaju.
„Mnoga preduzeća su privatizirana putem upisa javnih dionica, mnoga su pod kontrolom raznoraznih fondova i znamo da mnoga od njih već idu u stečaj, da će mnogi otići u stečaj. To je jedan potencijal koji, nažalost, nije pokrenut u BiH zbog totalno pogrešnog modela privatizacije“, zaključuje Hurtić.
Predsjednik Saveza samostalnog sindikata BiH Ismet Bajramović kaže:
Ismet Bajramović
„Osnova je svega što je deavstirana privreda ratnim dejstvima - i to je objektivni faktor koji je doveo do uništavanja. Sljedeći faktor koji je najviše uništio i uništava našu privredu je naopaka privatizacija, koja je urađena u dosta slučajeva u skladu sa zakonom, a to onda, naravno, pokazuje da nam je Zakon o privatizaciji bio promašaj i da je metod privatizacije bio dosta veliki promašaj.“
Ništa bolje od radnika sa početka ove priče nisu prošli ni radnici Banjalučke mljekare. Vlasti RS su je izmjestile u Laktaše neposredno pred prošle izbore i obećale zapošljavanje novih radnika i širenje palete proizvoda. Od svega toga danas nema ništa. Banjalučka mljekara prodata je 2004. godine za 300.000 eura jednoj srbijanskoj mljekari.
Tada se govorilo i o obaveznom ulaganju od šest miliona eura. Od investicija nije bilo ništa, a proizvodnja je stagnirala do potpunog gašenja. Od stare fabrike, od koje je pred privatizaciju bilo zaposleno preko 100 radnika, ostale su samo ruševine.
„Ovdje se sijeku mašine koje su tri puta bolje nego što su došle otuda. Ovo je za mene čisto pranje novca“, kaže Miroslav Jagodić, predsjednik samostalnog sindikata Banjalučke mljekare.
„Od početka privatizacije 1998. godine do danas nikada nijedan ugovor o privatizaciji nije raskinut zato što kupac nije ispunjavao obaveze iz privatizacionog ugovora. Država vas nikada neće kazniti. Država neće nikada sa vama raskinuti ugovor. Možete da otpuštate radnike, da ne plaćate svoje poreske obaveze, da ne plaćate doprinose“, navodi Siniša Vukelić, urednik veb portala Capital.Ba.
Zlatko Hurtić ipak ne vjeruje da će jesen označiti značajni radnički protesti. Smatra da će ugroženiji biti budžetski korisnici.
„Ja očekujem da će više nemira biti ljekara, nastavnika, budžetskih korisnika, boračkih organizacija koje neće biti zadovoljne sa visinom primanja.“
„Vruće je uvijek u sindikatu, odnosno u radništvu, pogotovo u BiH. Ovdje je uvijek napeta situacija jer je broba dan za dan. Mi još uvijek nemamo sistema planskog planiranja na mjesece, kamoli na godine, tako da nemamo ni ovakvih ni onakvih razvoja, obnova - i normalno da je uvijek naelektrisana atmosfera u vezi s pitanjima radničkih problema“, kazao je Ismet Bajramović.
Bosanskohercegovačka privreda potpuno je uništena, prije svega zbog rata, zatim zbog svjetske ekonomske krize, ali kao jedan od najvažnijih razloga za to analitičari navode kriminalnu privatizaciju. Predratna industrija u BiH važila je za jednu od najjačih u regiji. Danas su mnogi od industrijskih giganata potpuno propali.
Radnici Fabrike namještaja iz Živinica Konjuh tako su u ponedjeljak krenuli pješke prema Sarajevu da od nadležnih, između ostalog, traže i da istražni organi ispitaju privatizaciju tog preduzeća. Kao i većina radnika u BiH, kažu da ne mogu da svojim porodicama obezbijede osnovne uslove za život.
„Ovo je vapaj gladnog naroda. Ovo je očajnički pokušaj da se konačno dođe do rješenja, da uđu istražni organi u preduzeće i da raskrinkaju za sva vremena kriminal koji je prisutan i od ranije, a i sada“, kažu oni.
"Mi od svega očekujemo da radimo, kao prvo da radimo i da tu svoju platu zaradimo - ništa drugo."
„Mi od svega očekujemo da radimo, kao prvo da radimo i da tu svoju platu zaradimo - ništa drugo“, ističe predsjednik Vijeća uposlenika Mario Karačić.
Bitku za golu egzistenciju i bolji položaj ne biju samo radnici Konjuha i Žitoprometa.
Jedan od najlošijih primjera privatizacije u BiH je, prema mišljenjima brojnih analitičara, Krivaja iz Zavidovića. Ova kompanija je prije deceniju, nakon što je srušena u ratu, imala desetine miliona eura izvoza i zapošljavala gotovo četiri hiljade radnika. Deset godina kasnije, nakon privatizacije, u firmi je manje od 1.300 ljudi i ona mjesecima ne radi jer ima dugovanja koja prelaze 25 miliona eura.
Više puta su svoja prava radnici Krivaje tražili na protestima pred zgradom federalne Vlade:
„Nikad ja dana nisam bio na bolovanju za tolike godine radnog staža. I sad čekam šta ćemo mi. Petnaest plata zaostalih mi imamo.“
Loše privatizacije
Privatizacije u BiH je dijelom uspješna, i to u bankarskom sektoru, kaže ekonomski analitičar Zlatko Hurtić. Ali zbog velikim dijelom loše privatizacije brojna značajna preduzeća danas su u stečaju.
„Mnoga preduzeća su privatizirana putem upisa javnih dionica, mnoga su pod kontrolom raznoraznih fondova i znamo da mnoga od njih već idu u stečaj, da će mnogi otići u stečaj. To je jedan potencijal koji, nažalost, nije pokrenut u BiH zbog totalno pogrešnog modela privatizacije“, zaključuje Hurtić.
Predsjednik Saveza samostalnog sindikata BiH Ismet Bajramović kaže:
„Osnova je svega što je deavstirana privreda ratnim dejstvima - i to je objektivni faktor koji je doveo do uništavanja. Sljedeći faktor koji je najviše uništio i uništava našu privredu je naopaka privatizacija, koja je urađena u dosta slučajeva u skladu sa zakonom, a to onda, naravno, pokazuje da nam je Zakon o privatizaciji bio promašaj i da je metod privatizacije bio dosta veliki promašaj.“
Ništa bolje od radnika sa početka ove priče nisu prošli ni radnici Banjalučke mljekare. Vlasti RS su je izmjestile u Laktaše neposredno pred prošle izbore i obećale zapošljavanje novih radnika i širenje palete proizvoda. Od svega toga danas nema ništa. Banjalučka mljekara prodata je 2004. godine za 300.000 eura jednoj srbijanskoj mljekari.
Tada se govorilo i o obaveznom ulaganju od šest miliona eura. Od investicija nije bilo ništa, a proizvodnja je stagnirala do potpunog gašenja. Od stare fabrike, od koje je pred privatizaciju bilo zaposleno preko 100 radnika, ostale su samo ruševine.
„Ovdje se sijeku mašine koje su tri puta bolje nego što su došle otuda. Ovo je za mene čisto pranje novca“, kaže Miroslav Jagodić, predsjednik samostalnog sindikata Banjalučke mljekare.
„Od početka privatizacije 1998. godine do danas nikada nijedan ugovor o privatizaciji nije raskinut zato što kupac nije ispunjavao obaveze iz privatizacionog ugovora. Država vas nikada neće kazniti. Država neće nikada sa vama raskinuti ugovor. Možete da otpuštate radnike, da ne plaćate svoje poreske obaveze, da ne plaćate doprinose“, navodi Siniša Vukelić, urednik veb portala Capital.Ba.
Zlatko Hurtić ipak ne vjeruje da će jesen označiti značajni radnički protesti. Smatra da će ugroženiji biti budžetski korisnici.
„Ja očekujem da će više nemira biti ljekara, nastavnika, budžetskih korisnika, boračkih organizacija koje neće biti zadovoljne sa visinom primanja.“
„Vruće je uvijek u sindikatu, odnosno u radništvu, pogotovo u BiH. Ovdje je uvijek napeta situacija jer je broba dan za dan. Mi još uvijek nemamo sistema planskog planiranja na mjesece, kamoli na godine, tako da nemamo ni ovakvih ni onakvih razvoja, obnova - i normalno da je uvijek naelektrisana atmosfera u vezi s pitanjima radničkih problema“, kazao je Ismet Bajramović.