Svakim danom sve je više mladih ljudi koji napuštaju BiH. Razlozi su nemogućnost zaposlenja, ali i stalno guranje pod tepih kreativnih ideja visokoobrazovanih kadrova. Umjesto da sjede kući, radije su se odlučili napustiti BiH. Mnogi od njih danas su uspješni ljudi, biznis menadžeri - ali negdje drugo, daleko od BiH. Njih vuče nostalgija u matičnu zemlju, a s druge strane ovdašnja omladina masovno traži azil želeći otići što dalje.
Vernesa Rejhan u Švedsku je otišla još 1993. godine. Od tada živi u Štokholmu. Imala je najbolje uvjete školovanja, a odmah nakon završenog studija i posao. Za naš program ispričala je da su mladi Bosanci i Hercegovci po svojoj kreativnosti i sposobnosti u Švedskoj daleko dogurali.
Vernesa ovih dana boravi u Tuzli. Želi pomoći ovdašnjim mladim ljudima da odu u Švedsku, ponesu kapital znanja, ostanu nekoliko mjeseci i onda stečeno iskustvo prenesu u BiH:
„Bh. dijaspora je jako zapažena i mi jako dobro kotiramo. Onaj ko ima ambicija i ko želi da se obrazuje, postoji ekonomska poptora. Ekonomija nikad nije problem za onoga ko želi da ide dalje. Ja radim kao biznis menadžer pri Štokholm komuni, imam jako dobar posao – moja ambicioznost se prepoznala.“
Za razliku od BiH, mladima u Švedskoj potrebni su jedino znanje, ideje i kreativnost. Za takve ljude visok uspjeh je zagarantiran, priča nam iz vlastitog iskustva Armin Hadžić:
„Sam društveni sistem u smislu mogućnosti školovanja, i da većina stvari ne košta ništa, ustvari omogućava ljudima da mogu raditi ono što žele, ulagati u onu vrstu obrazovanja za posao kojim se žele baviti. I to je nabitnije - ono čime čovjek želi da se bavi, može da se bavi.“
Za ideje i kreativnost ovdje mlade nitko ne pita, za ocjene u indeksu također. Jedina važna činjenica za njih je danas tko im je otac, stric ili kojoj političkoj stranci pripadaju.
„Žao mi je što nisam onog momenta kad sam završila fakultet, na stranu i diplomu i sve i otišla. Mogla sam, a nisam htjela da odem odavdje. Sad mi je žao. Sad sebe krivim. A sad, prva varijanta mi je da tražim i da idem. U braku sam osam godina - a čekaš sve posao na neodređeno da planiraš porodicu, da rađaš djecu. Ali to je nemoguće. Primaju nas četiri mjeseca probnog rada, od ta četiri mjeseca probnog nerada ne znam ni da li može se otići na bolovanje, da li će se neko usuditi otići na bolovanje. Stvarno su nas doveli na dno“, kaže Tuzlanka Aida Jusić.
Podrške niotkuda
Tuzlanka Ivana Antić već deset godina radi sa mladima u nevladinom sektoru. Kaže, ideja i pameti na sve strane, podrške niotkuda:
„Radim u nevladinom sektoru već 10 godina. Ima dosta ideja za razne projekte. Što se tiče kako prolaze te ideje i ti projekti, nisam imala baš pozitivna iskustva. Činjenica da mi imamo toliko mladih intelektualaca, koji bi mogli doprinijeti razvitku zemlje, a koji odlaze odavdje, idu negdje drugo, prihvataju poslove koji su nižeg ranga u odnosu na njihovo školovanje, dosta je poražavajuća.“
No, mladi koji su otišli davno u Švedsku željeli bi se vratiti u BiH, kaže nam Emina Krzović, šefica Odjeljenja za dobrovoljni povratak gradske uprave grada Štokholma.
„Imamo veliki broj klijenata u Švedskoj, Bosanaca i Hercegovaca koji žele da se vrate u svoju zemlju, onih koji hoće ne samo da se vrate nego i da doprinesu svojim znanjem, investicijama i novcem. Mislim da su to najsigurnije investicije za BiH“, navodi Emina Krzović.
Na pitanje šta ih spriječava da se vrate, Emina Krzović odgovara:
"Otprilike slične stvari koje spriječavaju i vama ovdje da pokrenete i ostvarite jedan vrlo dobar i lijep život. Dijaspora se često osjeća zaobiđena u mnogim stvarima - iako njihovo srce i njihovo opredjeljenje je definitivno orijentisano prema BiH.“
S obzirom da ovaj podatak da se mnogi žele vratiti i ovdje investirati zvuči dosta optimistično, pokucali smo i na vrata načelniku Tuzle Jasminu Imamoviću i pitali ga zašto se ne ruše proceduralne barijere.
„Samo je potrebno da se povežemo, da dogovorimo sinergiju i sa švedskom vladom, a da se ovdje sretnu ti mladi ljudi da naprave svoju sinergiju, da imamo jednu mrežu“, kaže Imamović.
Zašto se mladi odlučuju na inozemstvo, i to ono prekooceansko, dovoljno govori činjenica da jedan kanadski grad, Calgari, veličine Tuzlanskog kantona, u ovom trenutku ima 46.000 oglasa za posao. U BiH toliko oglasa nije bilo ni posljednjih pet godina.
Vernesa Rejhan u Švedsku je otišla još 1993. godine. Od tada živi u Štokholmu. Imala je najbolje uvjete školovanja, a odmah nakon završenog studija i posao. Za naš program ispričala je da su mladi Bosanci i Hercegovci po svojoj kreativnosti i sposobnosti u Švedskoj daleko dogurali.
Vernesa ovih dana boravi u Tuzli. Želi pomoći ovdašnjim mladim ljudima da odu u Švedsku, ponesu kapital znanja, ostanu nekoliko mjeseci i onda stečeno iskustvo prenesu u BiH:
„Bh. dijaspora je jako zapažena i mi jako dobro kotiramo. Onaj ko ima ambicija i ko želi da se obrazuje, postoji ekonomska poptora. Ekonomija nikad nije problem za onoga ko želi da ide dalje. Ja radim kao biznis menadžer pri Štokholm komuni, imam jako dobar posao – moja ambicioznost se prepoznala.“
Za razliku od BiH, mladima u Švedskoj potrebni su jedino znanje, ideje i kreativnost. Za takve ljude visok uspjeh je zagarantiran, priča nam iz vlastitog iskustva Armin Hadžić:
„Sam društveni sistem u smislu mogućnosti školovanja, i da većina stvari ne košta ništa, ustvari omogućava ljudima da mogu raditi ono što žele, ulagati u onu vrstu obrazovanja za posao kojim se žele baviti. I to je nabitnije - ono čime čovjek želi da se bavi, može da se bavi.“
Za ideje i kreativnost ovdje mlade nitko ne pita, za ocjene u indeksu također. Jedina važna činjenica za njih je danas tko im je otac, stric ili kojoj političkoj stranci pripadaju.
„Žao mi je što nisam onog momenta kad sam završila fakultet, na stranu i diplomu i sve i otišla. Mogla sam, a nisam htjela da odem odavdje. Sad mi je žao. Sad sebe krivim. A sad, prva varijanta mi je da tražim i da idem. U braku sam osam godina - a čekaš sve posao na neodređeno da planiraš porodicu, da rađaš djecu. Ali to je nemoguće. Primaju nas četiri mjeseca probnog rada, od ta četiri mjeseca probnog nerada ne znam ni da li može se otići na bolovanje, da li će se neko usuditi otići na bolovanje. Stvarno su nas doveli na dno“, kaže Tuzlanka Aida Jusić.
Podrške niotkuda
Tuzlanka Ivana Antić već deset godina radi sa mladima u nevladinom sektoru. Kaže, ideja i pameti na sve strane, podrške niotkuda:
„Radim u nevladinom sektoru već 10 godina. Ima dosta ideja za razne projekte. Što se tiče kako prolaze te ideje i ti projekti, nisam imala baš pozitivna iskustva. Činjenica da mi imamo toliko mladih intelektualaca, koji bi mogli doprinijeti razvitku zemlje, a koji odlaze odavdje, idu negdje drugo, prihvataju poslove koji su nižeg ranga u odnosu na njihovo školovanje, dosta je poražavajuća.“
No, mladi koji su otišli davno u Švedsku željeli bi se vratiti u BiH, kaže nam Emina Krzović, šefica Odjeljenja za dobrovoljni povratak gradske uprave grada Štokholma.
„Imamo veliki broj klijenata u Švedskoj, Bosanaca i Hercegovaca koji žele da se vrate u svoju zemlju, onih koji hoće ne samo da se vrate nego i da doprinesu svojim znanjem, investicijama i novcem. Mislim da su to najsigurnije investicije za BiH“, navodi Emina Krzović.
Na pitanje šta ih spriječava da se vrate, Emina Krzović odgovara:
"Otprilike slične stvari koje spriječavaju i vama ovdje da pokrenete i ostvarite jedan vrlo dobar i lijep život. Dijaspora se često osjeća zaobiđena u mnogim stvarima - iako njihovo srce i njihovo opredjeljenje je definitivno orijentisano prema BiH.“
S obzirom da ovaj podatak da se mnogi žele vratiti i ovdje investirati zvuči dosta optimistično, pokucali smo i na vrata načelniku Tuzle Jasminu Imamoviću i pitali ga zašto se ne ruše proceduralne barijere.
„Samo je potrebno da se povežemo, da dogovorimo sinergiju i sa švedskom vladom, a da se ovdje sretnu ti mladi ljudi da naprave svoju sinergiju, da imamo jednu mrežu“, kaže Imamović.
Zašto se mladi odlučuju na inozemstvo, i to ono prekooceansko, dovoljno govori činjenica da jedan kanadski grad, Calgari, veličine Tuzlanskog kantona, u ovom trenutku ima 46.000 oglasa za posao. U BiH toliko oglasa nije bilo ni posljednjih pet godina.
