U okviru ovogodišnjeg „Modula Memorije“, kulturološkog projekta međunarodnog teatarskog festivala MESS, u Sarajevu će u srijedu naveče biti održano scensko čitanje teksta „Ljiljan i pepeo“ koji predstavlja intimni dnevnik o ratu u Bosni i Hercegovini jednog od najvećih intelektualaca današnjice, francuskog filozofa, novinara i pisca Bernarda-Henri Levya. Scenskom čitanju prisustovaće i sam autor.
RSE: Šta vas je motivisalo da dođete u Sarajevo tokom rata i razgovarate sa mnogim ljudima, kao i sa brojnim bh. i inostranim političarima?
Bernard-Henri Levy: Došao sam ovdje tačno prije 20 godina. Šta me je motivisalo - to je bila izolacija Bosne i Hercegovine. Ideja da imate jedan grad, Sarajevo, koji je opkoljen i bombardovan u srcu Evrope, a istovremeno sva ta ravnodušnost ostatka svijeta, za mene su bili nepodnošljivi. Osjećao sam apsolutno obavezu, odnosno dužnost, kategorički bez ikakvog objašnjenja i razloga, da dođem, budem ovdje i da svjedočim. Sjećam se svog intervjua koji sam tada dao, možda je to bio prvi juni 1992. godine, u PTT zgradi, upravo prije nego što sam se vratio u Francusku. Tada je na nas i na grupu kamermana bh. televizije pucao snajper. Toga se dobro sjećam. To je urezano u moje pamćenje. Kao djetetu iz Drugog svjetskog rata mi je bilo nepodnošljivo kada sam vidio da se historija u srcu Evrope ponavlja. Osjećao bih se kao govno da ovog puta nisam makar došao da svjedočim tim događajima. Stoga sam došao i postigao više nego što sam zamislio. Konačno, napravio sam i film koji se zove „Bosna!“.
RSE: Spomenuste intervju. Intervjuisao vas je Nedim Lončarević. U tom momentu je bila strašnja pucnjava. Da li vas je bilo strah?
Vrlo je čudno zbog čega se ljudi u Banjoj Luci, nekima je samo 20 ili 25 godina - to su mladi ljudi, osjećaju tako da moraju pokazivati solidarnost, poistovjećivati se sa ratnim zločincima.
Bernard-Henri Levy: Plašio sam se i za njegov i za svoj život. Sjećam se da je među nama bio još jedan muškarac koji je „ušao“ u kadar. I to nikad neću zaboraviti. Rekao sam mu da mi priđe u zaklon. Plašio sam se za njega. Strahovao sam da će nas pogoditi metak. Bilo je strašno, bilo je intenzivno pucanje iz snajpera.
RSE: Kako posmatrate postdejtonsku BiH, 17 godina nakon rata?
Bernard-Henri Levy: Ljudi nisu anđeli. Ubice trebate na neki način prisiliti da priznaju svoje zločine, te da žale za onim što su uradili. Oni to neće sami uraditi. Nijemci su nakon Drugog svjetskog rata, makar neki od njih, to uradili sami. Da svijet nije vršio pritisak, mnogi Nijemci to nikad ne bi sami učinili i priznali. Isto se odnosi i na Srbe. Evropa ima oruđe, a to su eurointegracije. Međunarodna zajednica ima određene argumente. Smatram da nismo dovoljno uradili. Bosna i Hercegovina je prije 20 godina bila u fokusu svjetskih dešavanja. Međutim, to se, nažalost, promijenilo i šteta je što više nije u centru interesa. Ljudi u Banjoj Luci, na Palama i na svim ostalim mjestima trebaju da znaju da nema budućnosti ukoliko ne počnu da rade na istini i pravdi.
Oficiri UN-a su krivi za saučesništvo
RSE: Koga bi, prema vama, trebalo okriviti za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovinu i za ovakvu političku zbilju? Da li je to međunarodna zajednica, NATO?
Bernard-Henri Levy
Bernard-Henri Levy: Za ratne zločine počinjene od 1992. do 1995. godine treba okriviti zločince. Za više od 8.000 nedužnih ljudi koji su poginuli u Srebrenici bi trebalo prvo okriviti Ratka Mladića, kao i one koji su nosili oružje. Ali imate i određenu komplikovanu situaciju, jer su neki oficiri Ujedinjenih nacija, veliki generali iz štabova, također krivi za saučesništvo. To su oni koji su nosili plave šljemove, a koji su kasnije otišli. Dakle, imate one koji su krivci i oni koji su saučesnici. I zašto sam tada radio i pisao o Bosni? Htio sam da imenujem ratne zločince, te da ukažem na saučesništva. To je bio moj koncept - to je bio jedini način da barem malo doprinesem da se taj masakr okonča.
RSE: Vjerujete li da BiH ne može sama da se integriše u Evropu bez pomoći međunarodne zajednice? Može li ova zemlja to sama postići?
Bernard-Henri Levy: Bosna i Hercegovina to može sama uraditi, ali to bi bio dvostruki posao. Oni koji moraju uraditi najveći dio posla su oni koji se osjećaju - ne znam zašto to osjećaju - dužnim da pokažu solidarnost sa ratnim zločincima. Vrlo je čudno zbog čega se ljudi u Banjoj Luci, nekima je samo 20 ili 25 godina - to su mladi ljudi, osjećaju tako da moraju pokazivati solidarnost, poistovjećivati se sa ratnim zločincima, ubicama, fašistima koji su sramota srpske nacije, koji su zagadili uspomene na jednu veliku stranicu historije srpskog naroda. Jer Srbi su se borili protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, pokazali su hrabrost u tom ratu.
RSE: Kako onda objašnjavate „Bosanski rat“, novu knjigu Dobrice Ćosića? Ponovo je riječ o nacionalizmu i ideologiji „velike Srbije“.
Bernard-Henri Levy: Starost i nedostatak zdravog razuma... to se dešava ponekad. Nemam pravog objašnjenja, ali dešava se to.
RSE: Rekli ste da vrlo cijenite Jovana Divjaka. Zašto je taj čovjek toliko interesantan za Bosnu i Hercegovinu, pogotovo za modernu bh. historiju?
Bernard-Henri Levy: On je veoma važan jer u vrijeme kada je sve „ključalo“ od takozvanih etničkih identiteta, kada se svaki Bosanac morao odrediti na osnovu svog korijenja ili vjerovanja, on je rekao: „Izvinite, moja braća su ljudi iz Sarajeva, to je moj grad, i zato ostajem ovdje.“ Te riječi su bile zaista vrijedne divljenja.
