U svibnju prošle godine Belmir Dardagan pokazao nam je ruševinu svoje kuće u Zvorniku koju su njegovi roditelji izgradili baš nekako pred početak rata. Rat je opustošio dom, a onda je Belmir ostao bez roditelja. Godinama se želio vratiti i obnoviti kuću, ali razumijevanja institucija nije bilo:
„Želja u meni je jaka jer tu su mi roditelji bili. Iako sad tu njih nema - oni sad to sigurno gledaju - ja bih volio da ostvarim taj neki dječački san, možda i njihov san da ovo opet dignem na noge, da napravim, da opet ovo nekom dušom zadiše.“
A onda su uslijedile reakcije. Na stotine poziva stizalo je iz cijelog svijeta, uključili su se i gospodarstvenici. Belmir kaže da se ujedinila cijela BiH da mu pomogne:
„Javljali su se ljudi od Australije do Amerike, Švedske, Italije. Jako puno naših ljudi iz Podrinja se javljalo. To su sve bili pozitivni komentari - da istrajem u toj borbi, da budem jak kao i dosad, da budem onoliko jak koliko sam bio jak onda kad sam izgubio svoje najmilije. To me sve ispunjavalo i to mi je davalo snagu.“, rekao nam je Belmir.
Belmir je tako postao mladi povratnik u Zvornik, i to od onog dana od kada smo ga snimali na pragu njegove porušene kuće:
„Srce je nekako naraslo, toliko sam ljudi novih upoznao, duša se ispunila.
Evo vidite,napola sam, maltene, ispunio svoj san. Sam ne mogu da vjerujem kad stanem ovdje ispred da se moglo od onakve ruševine doći do ovakvog objekta. Obećao sam ljudima da se nikada neću predati. Mislim da sam to ovim pokazao. Ali ovo ne bih mogao nikada sam sda uradim, to znamo svi. Mnogo dobrih ljudi mi je pomoglo u ovoj namjeri i moj san su pretvorili u javu. Nisam odustao, nisam pobjegao, nisam se predao - ostao sam tu. Ovdje sam već godinu i nešto dana. I ostaću ovdje dok god me život bude služio.“, uverava ovaj Zvorničanin.
Belmirova životna priča postala je cijeli jedan projekt pod simboličnim nazivom Neću nigdje iz inata:
„Ja razmišljam na ovaj način: ako nisam u najgorim momentima napustio BiH, kad je bio rat ili poslije rata u onim teškim vremenima, zašto bih to danas uradio kad se ne puca i kad se ne gine? A kako se živi? Ja nisam jedini. Preživljava svako na svoj način, kako zna. Ali svi znaju - ko god ima nešto svoje, bila to kuća, nekretnina, dijete, roditelj - da je njegovo najljepše, najbolje, najmilije. Ovdje se najbolje osjećam, najljepše je.“
Belmir, iako je diplomirani ekonomista, i dalje je bez posla. Ipak, uspije zaraditi dnevnice, a evo i kako:
„Majstor koji mi je radio na kući, povede me ponekad da radim s njim na dnevnicu. I tako se našalismo jednom kad smo radili par dana, ja mu kažem:’Vi poništiste moju diplomu.’ Ali, eto, Bog vas stvori za svašta. Možda vam i ne dadne taj dar u početku jer ne znate raditi. Ali sve se nauči. Kad smo krenuli ovo raditi, nit sam znao ni kako se to ruši, ni kako se zida, ni kako se to pravi. Ali do danas sam ispekao par zanata i znao bih nešto i svojim rukama napraviti. I napravim. Čitav život radim. Ne libim se ničega, šta god to bilo. Vrijedne ljude svi poštuju.“, zaključuje Belmir Dardagan.
Iako bi imao pravo, Belmir danas nikoga ne optužuje - ni institucije što su mu zatvarale vrata, niti ljude koji su mu kao povratniku bili dužni pomoći.
„Želja u meni je jaka jer tu su mi roditelji bili. Iako sad tu njih nema - oni sad to sigurno gledaju - ja bih volio da ostvarim taj neki dječački san, možda i njihov san da ovo opet dignem na noge, da napravim, da opet ovo nekom dušom zadiše.“
A onda su uslijedile reakcije. Na stotine poziva stizalo je iz cijelog svijeta, uključili su se i gospodarstvenici. Belmir kaže da se ujedinila cijela BiH da mu pomogne:
„Javljali su se ljudi od Australije do Amerike, Švedske, Italije. Jako puno naših ljudi iz Podrinja se javljalo. To su sve bili pozitivni komentari - da istrajem u toj borbi, da budem jak kao i dosad, da budem onoliko jak koliko sam bio jak onda kad sam izgubio svoje najmilije. To me sve ispunjavalo i to mi je davalo snagu.“, rekao nam je Belmir.
Belmir je tako postao mladi povratnik u Zvornik, i to od onog dana od kada smo ga snimali na pragu njegove porušene kuće:
„Srce je nekako naraslo, toliko sam ljudi novih upoznao, duša se ispunila.
Evo vidite,napola sam, maltene, ispunio svoj san. Sam ne mogu da vjerujem kad stanem ovdje ispred da se moglo od onakve ruševine doći do ovakvog objekta. Obećao sam ljudima da se nikada neću predati. Mislim da sam to ovim pokazao. Ali ovo ne bih mogao nikada sam sda uradim, to znamo svi. Mnogo dobrih ljudi mi je pomoglo u ovoj namjeri i moj san su pretvorili u javu. Nisam odustao, nisam pobjegao, nisam se predao - ostao sam tu. Ovdje sam već godinu i nešto dana. I ostaću ovdje dok god me život bude služio.“, uverava ovaj Zvorničanin.
Belmirova životna priča postala je cijeli jedan projekt pod simboličnim nazivom Neću nigdje iz inata:
„Ja razmišljam na ovaj način: ako nisam u najgorim momentima napustio BiH, kad je bio rat ili poslije rata u onim teškim vremenima, zašto bih to danas uradio kad se ne puca i kad se ne gine? A kako se živi? Ja nisam jedini. Preživljava svako na svoj način, kako zna. Ali svi znaju - ko god ima nešto svoje, bila to kuća, nekretnina, dijete, roditelj - da je njegovo najljepše, najbolje, najmilije. Ovdje se najbolje osjećam, najljepše je.“
Belmir, iako je diplomirani ekonomista, i dalje je bez posla. Ipak, uspije zaraditi dnevnice, a evo i kako:
„Majstor koji mi je radio na kući, povede me ponekad da radim s njim na dnevnicu. I tako se našalismo jednom kad smo radili par dana, ja mu kažem:’Vi poništiste moju diplomu.’ Ali, eto, Bog vas stvori za svašta. Možda vam i ne dadne taj dar u početku jer ne znate raditi. Ali sve se nauči. Kad smo krenuli ovo raditi, nit sam znao ni kako se to ruši, ni kako se zida, ni kako se to pravi. Ali do danas sam ispekao par zanata i znao bih nešto i svojim rukama napraviti. I napravim. Čitav život radim. Ne libim se ničega, šta god to bilo. Vrijedne ljude svi poštuju.“, zaključuje Belmir Dardagan.
Iako bi imao pravo, Belmir danas nikoga ne optužuje - ni institucije što su mu zatvarale vrata, niti ljude koji su mu kao povratniku bili dužni pomoći.