Za Safiju Softić Namas i njenu porodicu u Sarajevu Ramazanski bajram ove godine sličan je kao i prethodni, bez obzira na pandemiju COVID-19. Pripreme za praznik koji označava kraj ramazana, mjeseca posta, počnu nekoliko dana ranije, a na Bajram Safija s mužem i troje djece dan počinje ranom zorom.
„Oblačimo bajramska odijela i idemo kod mojih roditelja. Muž i sinovi idu na bajram-namaz, a ostali ih čekaju s nestrpljenjem da bismo 'se bajramovali' čim se vrate. Moja mama tradicionalno sprema bajramski doručak. Pričamo, smijemo se, obično vrlo umorni od priprema prethodnu noć, uzbuđenja i ranog buđenja“, kaže doktorica Safija za Radio Slobodna Evropa.
Doktorica Softić Namas kaže da joj je Bajram uvijek bio najvažniji praznik. Sjećanja na djetinjstvo i običaje vraćaju se u praznično vrijeme.
„U mjestu u kojem smo živjeli prije rata (u blizini Prijedora op. a.), običaj je bio da žene prave halvu i donose do džamije poslije bajram-namaza i dijele djeci. Svaka žena je imala svoj način pravljenja halve i mi djeca smo imali svoje omiljenu halvu, baš kao omiljene bombone. Od djetinjstva nosim taj osjećaj darežljivosti i dijeljenja poklona, ugađanja djeci, to je dan kada je 'sve' dopušteno“, kaže Safija.
Za nju i njenu porodicu, bez obzira na rat, izbjeglištvo, brojne selidbe i teške dane, Bajram je uvijek bio poseban.
„Moj otac je ubijen početkom rata, a mama se potrudila da nam Bajrami budu lijepi čak i tada. Kada se mama udala za našeg drugog oca, opet su Bajrami postali porodični praznici i svaki je za pamćenje. Nas je šestero djece i najveći izazov je sada sve nas okupiti da napravimo zajedničku bajramsku fotografiju. Uvijek se smijemo, galamimo, jedva se okupimo jer nas ima mnogo. Sada su tu još zetovi i moja djeca.“
Bajramu se posebno vesele djeca, a običaj je i da im se daju i pokloni ili novac. Safija kaže da sad kad ima troje djece, i njima želi prenijeti običaje i osjećaje u vezi s Bajramom, tako da i oni jednog dana imaju posebna i topla sjećanja na praznike u djetinjstvu.
„Želimo da svaki sljedeći bude nezaboravan, ne po stvarima koje dobiju, nego po osjećaju koji ponesu. Lično, Bajram je za moju porodicu i mene najveći praznik, na koji svi imamo lijepa sjećanja.
Odmah poslije porodičnog doručka, doktorica u Hitnoj pomoći Sarajevo otići će na posao, bez obzira na to što je Bajram.
„Ostali će ostati da se druže još neko vrijeme. Poslije će obilaziti rodbinu, čestitati, radovati se.
Iako sam na poslu, nije mi žao jer bajramska atmosfera se svugdje osjeti“, ispričala je Softić Namas.
Ramazanski bajram simbolizira radost, veselje, dijeljenje s drugima i zadovoljstvo samim sobom nakon mjeseca posta, koji podrazumijeva odricanje i čišćenje duše i tijela. U Safijinoj porodici svi su postili ramazan.
„Trudimo se da odgojimo djecu koja su empatična. Ne želimo da budu okrenuti samo prema sebi i egoistični. Ramazan i Bajram su prava prilika da im se na pravi način predstavi kako trebamo da se ponašamo prema drugim ljudima, kako trebamo jačati zajednicu. Mojih dvoje starije djece, jedanaest i sedam godina poste cijeli ramazan, a maleni od četiri godine posti s našivanjem (prekidanje posta op. a.). Naravno, ponekad našije i tri do četiri puta, ali jako želi da učestvuje u postu, čak se ljuti ako mu neko kaže da je mali da bi postio“, kaže Safija.
Doktorica Softić Namas kaže da tako uči djecu da kada osjete glad, trebaju osjetiti kako je ljudima koji su gladni.
„Ne želimo da za nas vrijedi poslovica 'Sit se gladnom ne razumije'. Treba da znaju da svi mi možemo da se nađemo u takvoj situaciji. Učimo ih da budu darežljivi, da im nije žao pokloniti najbolje što imaju, jer se to mnogostruko vraća. Učimo ih da pomažu i budu proaktivni kako bi bili dio boljeg društva, kojem svi težimo. Svi smo učestvovali u pripremi iftara, klanjaju namaza i ostalim ramazanskim aktivnostima.
A kada dođe blagdan, onda dobijemo poklone, što je simbolika nagrade koja čeka vjernike koji rade dobro na ovome svijetu. Ali i za Bajram se sjećamo onih koji su u slabijem stanju pa dijelimo poklone, nije samo da ih primamo“, ispričala je Safija.
Bajram s kolegama iz Hitne pomoći
Doktorica u Hitnoj pomoći kaže i da joj vjera mnogo pomaže u nošenju sa stresom i teškim trenucima.
„Rad u Hitnoj pomoći zaista nije lagan. Često se nađemo u teškim situacijama, mnogo je stresa. Često dugo razmišljamo o nekom pacijentu, da li smo nešto mogli bolje uraditi, da li smo dali sve od sebe. Ponekad trčimo penjući se na četvrti sprat ili da priđemo nepristupačnoj kući, kisnemo, hodamo po snijegu, blatu, lokvama, kamenju. Na sve to kroz šta svakodnevno prolazimo dodajte i situaciju s pandemijom i strahove koje su mnogi imali u prethodnom periodu, moći ćete stvoriti sliku koliko je težak rad u Hitnoj“, objasnila je Softić Namas.
„Ipak, ja zaista vidim svoj posao kao veliki blagoslov. U direktnom sam kontaktu s ljudima, s pacijentima. Uključena sam u tuđe živote u nekim, njima vrlo teškim, situacijama. Kada su bolesni, ranjivi, kada su im ugroženi životi. Smatram da baš tu i trebam biti u datom trenu i da mi je Bog dao snagu da utječem na ljudske živote u pozitivnom smislu. Ponekad su pacijenti u terminalnim stadijima bolesti i ne može im se mnogo pomoći. Tada barem pružimo lijepu riječ, ponekad je i to veliko. Zato, iako radim težak posao, zahvalna sam i počašćena što sam baš tu gdje jesam.“
Osim što će prvi dan Bajrama, od tri koliko se obilježava, provesti na poslu, u Hitnoj pomoći u Sarajevu, doktorica Safija je i tokom ramazana iftare i sehure dijelila s kolegama.
„Posebni su doživljaji iftara i sehura na poslu. Dogovorimo se šta će ko donijeti, tako da imamo skoro pa porodičnu atmosferu, barem pola sata. Međutim, to je samo ako se desi da u toku iftara i sehura nema pacijenata. Sjećam se prošlog ramazana, prvi dan sam radila. Izvadili smo hranu na sto da pripremimo iftar, ali smo imali poziv za posjetu. Otišli smo na slučaj, gdje je morala intervenisati i policija i socijalna služba, sve je trajalo nekoliko sati, tako da smo se iftarili nekoliko sati poslije ezana.“
Humor je ipak neizostavan: „Sjećam se kada je prošle godine jedna kolegica koja nije muslimanka rekla: 'Ulazim da vas zamijenim da iftarite. Treba nam još jedan kafir (nevjernik op. a.) da rahat (u miru op. a.) završite s iftarom.' To mi je simpatična anegdota i uvijek je prepričavamo“.
Bajramske trpeze uvijek su bogate brojnim jelima, najčešće tradicionalnim bosanskim jelima i slatkišima. Baklava je neizostavna u skoro svakoj kući. Doktorica Safija koja je posvećena i zdravoj ishrani i sportu, posebno trčanju, kaže da i za Bajram nastoji napraviti neke malo drukčije slastice.
„Na primjer, umjesto baklave napravim ražnjiće od voća, korpice od hurmi i lješnjaka, kuglice s orašastim plodovima itd. Ne radim to jer mislim da se čovjek ne treba otpustiti za vrijeme praznika, baš naprotiv. Uživam u maminoj baklavi i općenito u bajramskim jelima. I nemam ništa protiv tradicionalnog proslavljanja Bajrama. Djeca jedu šta god žele taj dan. Međutim, volim da se naprave i neke neobične stvari. Da svaka porodica ima svoju neku tradiciju i običaj koji vole, samo njihov, kojem se raduju kao nečemu što njeguju kao svoje. Na primjer, meni je lijepo da porodica ode u neku šest ju, trčanje, izađe na bajramski izlet i sl. Da ponese voća, neke zdrave grickalice i uživa u prirodi. Zar nije to ljepše nego po cijeli dan jesti baklave i sjediti u kući?“, poručuje Softić Namas, dodavši da je najvažnije da Bajram bude pun smijeha, empatije, poklona koji se daju ali i primaju.
Širom svijeta muslimani obilježavaju Bajram, praznik kojim završava mjesec ramazan, kada vjernici poste od jutra do zalaska sunca. Na bajramsko jutro, muškarci klanjaju bajram-namaz, a običaj da se odjene nova ili posebna svečana odjeća, obilaze se stariji, a sprema se i bogata trpeza. Običaj je i da se drugog dana Bajrama posjećuju groblja.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini obavljanje bajram-namaza kao i običaje prilagodila je ove godine i dalje važećim propisima u vezi s korona virusom. Centralna bajramska svečanost održana je u Begovoj džamiji u Sarajevu, a predvodio ju je reisu-l-ulema IZ u BiH Husein efendija Kavazović.
