Tradicionalni zanati godinu za godinom izumiru. Težak rad a spora i mala zarada usmjeravaju mlade ljude na drugačiji izbor. Stevu Vrača iz Kozarca ni recesija nije natjerala da bačvariju zamijeni lakšim i isplativijim poslom. Već pet decenija, taj rođeni Daruvarac, a danas mještanin Potkozarja, savijanjem na vatri izrađuje drvene bačve
Vatrom oprljene ruke Steve Vrača svjedoče da još ima onih koji tajne vještine zanata ne žele mijenjati za laku i brzu zaradu. Iako sa suprugom Ilinkom živi teške izbjegličke godine, a od bačvarije jedva preživljava, o svom zanatu priča s ljubavlju i poštovanjem. Naučio ga je šezdesetih godina u Mađarskoj, a ispekao u godinama kada je započeo vlastiti obrt.
„Ja sam kod kuće, kad sam učio zanat, najviše naučio. Najviše se može naučiti kad ostanete sam, a uzmete nekakav posao, nešto napraviti, a niko vam nema za pokazati kako da to napravite, nego se sami morate dobro namučiti da to proizvedete i napravite kako treba – kvalitetno,“ kaže on.
U predratnim godinama, Stevine bačve, izrađene od hrasta i duda, znale su završiti i kod stranih državnika. Jednu takvu, Josip Broz Tito poklonio je nekadašnjem egipatskom predsjedniku Naseru.
Stevo Vrač se s nostalgijom prisjeća vremena kada se bačvarija cijenila i kada se od tog zanata dobro živjelo. Vremena su se promijenila i kvalitetne Stevine bačve potisnula je jeftina plastika.
„Bačvarija danas nije cijenjena. Danas je na nuli. Danas ljudi slabo kupuju bačve. Prvo je finansijski problem. Drugo, svi vide tu neku plastiku i staklo, ali sada vidim da se ljudi vraćaju od tog stakla i od plastike. Staklo i nekako, ne ja da ga priznam, da valja u njega stavljati vino, ali plastika – nikako,“ govori Stevo.
"Na tacni nema ništa"
Tajne bačvarskog zanata Stevo ipak rado dijeli sa drugima. Objašnjava da bačva za vino mora da bude hrastova jer iz nje vino vuče tanin koji mu daje okus. Isto kao što dudovo drvo rakiji daje zlatnu boju.
Stevo VračI o vinu Stevo zna brojne tajne, pa kaže da kad se muti vrijeme, ne valja prelijevati vino jer se i ono zamuti. U vinskom podrumu, objašnjava bačvar iz Potkozarja, treba biti tih da se vino ne uznemiri.
Ipak, kupci Stevinih bačvi danas su rijetki. Ali majstor Vrač ne odustaje. Priznaje da ne razumije mlade ljude koji očekuju zaradu preko noći.
„Mladim ljudima ja bih poručio da ne gledaju da li će odmah dobiti neki fini i lagan i dobro plaćen posao jer to nikad u životu nismo dobili. Ispočetka svi se moramo namučiti. A mladi danas nekako gledaju da odmah nose jedno pet hiljada maraka plate prvi mjesec. Od toga nema ništa, jer vi kao mlad čovjek morate preživjeti bar pet godina teškog života da bi danas-sutra bili čovjek i da bi nešto znali raditi. Oni samo čekaju nešto gotovo, na tacni, tako da kažem, a na tacni nema ništa,“ kaže on.
Sve manje je i na tacni Steve Vrača i njegove žene Ilinke. Kad u Potkozarju ne rodi šljiva – posla za njih nema.
Ipak, neumorne Stevine ruke i dalje savijaju hrastovo drvo na vatri, stežu obručeve bačvi i čekaju bolja vremena, zanat odbijaju da prepuste zaboravu.
Vatrom oprljene ruke Steve Vrača svjedoče da još ima onih koji tajne vještine zanata ne žele mijenjati za laku i brzu zaradu. Iako sa suprugom Ilinkom živi teške izbjegličke godine, a od bačvarije jedva preživljava, o svom zanatu priča s ljubavlju i poštovanjem. Naučio ga je šezdesetih godina u Mađarskoj, a ispekao u godinama kada je započeo vlastiti obrt.
„Ja sam kod kuće, kad sam učio zanat, najviše naučio. Najviše se može naučiti kad ostanete sam, a uzmete nekakav posao, nešto napraviti, a niko vam nema za pokazati kako da to napravite, nego se sami morate dobro namučiti da to proizvedete i napravite kako treba – kvalitetno,“ kaže on.
U predratnim godinama, Stevine bačve, izrađene od hrasta i duda, znale su završiti i kod stranih državnika. Jednu takvu, Josip Broz Tito poklonio je nekadašnjem egipatskom predsjedniku Naseru.
Stevo Vrač se s nostalgijom prisjeća vremena kada se bačvarija cijenila i kada se od tog zanata dobro živjelo. Vremena su se promijenila i kvalitetne Stevine bačve potisnula je jeftina plastika.
„Bačvarija danas nije cijenjena. Danas je na nuli. Danas ljudi slabo kupuju bačve. Prvo je finansijski problem. Drugo, svi vide tu neku plastiku i staklo, ali sada vidim da se ljudi vraćaju od tog stakla i od plastike. Staklo i nekako, ne ja da ga priznam, da valja u njega stavljati vino, ali plastika – nikako,“ govori Stevo.
"Na tacni nema ništa"
Tajne bačvarskog zanata Stevo ipak rado dijeli sa drugima. Objašnjava da bačva za vino mora da bude hrastova jer iz nje vino vuče tanin koji mu daje okus. Isto kao što dudovo drvo rakiji daje zlatnu boju.
Ipak, kupci Stevinih bačvi danas su rijetki. Ali majstor Vrač ne odustaje. Priznaje da ne razumije mlade ljude koji očekuju zaradu preko noći.
„Mladim ljudima ja bih poručio da ne gledaju da li će odmah dobiti neki fini i lagan i dobro plaćen posao jer to nikad u životu nismo dobili. Ispočetka svi se moramo namučiti. A mladi danas nekako gledaju da odmah nose jedno pet hiljada maraka plate prvi mjesec. Od toga nema ništa, jer vi kao mlad čovjek morate preživjeti bar pet godina teškog života da bi danas-sutra bili čovjek i da bi nešto znali raditi. Oni samo čekaju nešto gotovo, na tacni, tako da kažem, a na tacni nema ništa,“ kaže on.
Sve manje je i na tacni Steve Vrača i njegove žene Ilinke. Kad u Potkozarju ne rodi šljiva – posla za njih nema.
Ipak, neumorne Stevine ruke i dalje savijaju hrastovo drvo na vatri, stežu obručeve bačvi i čekaju bolja vremena, zanat odbijaju da prepuste zaboravu.
