Evropski komesar za proširenje Johannes Hahn u četvrtak 11. juna nije došao u Sarajevo i nije potpisan dugo najavljivani i očekivani plan ekonomskih i socijalnih reformi za Bosnu i Hercegovinu. Vrata, su ostala otvorena – sve do konačnog dogovora.
„Moram reći da mi je žao što komesar Hahn nije u Sarajevu, što nije potpisan dokument o inicijalnoj agendi reformi u Bosni i Hercegovini“, rekao je ministar vanjskih poslova Igor Crnadak.
Komesar Hahn će stići onda kada program usaglase i potpišu svi od kojih se to očekuje – Vijeće ministara, Vlada RS i Vlada Federacije. Za sada je izostao potpis predsjednice Vlade RS Željke Cvijanović, jer plan reformi nije razmatran u ovom entitetu.
„Pošto se ovdje nalaze stvari koje uopšte nisu bile na pomenutoj izjavi, ta agenda. Ja sam predsednik Republike Srpske, ja predstavljam Republiku Srpsku i dajem svoju saglasnost. Moje saglasnosti za to nema, šta god tko o tom misli“, izjavio je predsjednik RS Milorad Dodik.
Republika Srpska nije dala saglasnost na program reformi pored ostalog i zato što se u dokumentu pojavio zaključak o privatizaciji Elektroprivrede RS, kako su naveli zvaničnici ovog entiteta.
Šef Delegacije EU u BiH Lars Gunar Vigemark istakao je da reformski plan kojeg su usvojili Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH, predstavlja preliminarni dokument, a da će u konačnu verziju biti ugrađene primjedbe koje je dostavila Vlada Republike Srpske. Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, naglašava:
„Iako reformska agenda, nažalost, nije potpisana od svih, teme kojima bi se ona trebala baviti ostaju na dnevnom redu.“
Na izostajanje dogovora bh. predstavnika vlasti o reformama i nedolazak Johannesa Hana u BiH osvrnuo se zamjenik pomoćnika državnog seketara SAD-a, Hoyt Yee.
„Sporovi i neslaganja su razumljivi. Uvijek će biti odgađanja, toga ima i u mojoj zemlji, ali morate doći do kompromisa, mora se doći do sporazuma. I reći ću građanima ove zemlje da je važno da smatrate svoje lidere odgovornim za ono što rade i oni treba da razumiju da vi očekujete, kao i mi, međunarodna zajednica, da oni rade svoj posao.“
Hoyt Yee takođe je komentarisao i krizu vlasti u Federaciji BiH.
„U ovom periodu neslaganja važno je da stranke pokušaju naći put naprijed, način kako se dogovoriti, i da to ne traje predugo i da ne sprečava Vladu da radi posao koji treba. Važno je da federalna Vlada nastavi pružati podršku inicijativi EU, agendi za reforme.“
Ključno je da se reforme moraju provesti, smatra i većina bh. političara. „Ne govorimo o agendi, o dokumentu, to će se, ja vjerujem, usaglasiti, ali reforme, odnosno suštinske promjene u funkcionisanju ovdje, kod nas, to je nešto što jednostavno nema alternativu. Ne može jedna riječ biti problem“, rekao je Igor Crnadak, ministar vanjskih poslova BiH
Zbog čega se u Bosni i Hercegovini reforme provode sporo i uz veliko zaostajanje, ne samo ove na osnovu britansko-njemačke inicijative za brži bh. proces integrisanja? O tome govori politolog Adis Arapović, projekt menadžer Centara civilnih inicijativa.
RSE: Gospodine Arapoviću, u BiH su proteklih godina, ali i svih godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, najavljivane brojne reforme koje su ili ostale mrtvo slovo na papiru ili je za njihovo provođenje trebalo mnogo, mnogo više vremena nego na primjer susjednim zemljama.
Arapović: Politički establišment u Bosni i Hercegovini već punih dvadeset godina politiku provodi bazirajući se ustvari na održavanju status quo, pokušavajući produžiti trenutno stanje koliko god je to moguće, čak i po cijenu trajnih strukturalnih šteta koje nanose i državi i građanima. Proteklih desetak godina mi smo slušali najave o važnosti reforme penzionog sistema, zdravstvenog sistema, obrazovnog sistema, unazad nekoliko godina čak i ekonomskog sistema, poreskog sistema itd, međutim, prakse te najave ne obistinjuju. Naprotiv. I Evropska unija je primijetila da je to mnogo prazne priče, da je to demagoška egzibicija sve jednog političara koji dođe u situaciju da govori o tome, i onda je sa svoje strane EU napravila ovaj izraženi diplomatski pritisak, promijenila praktično cjelokupni pristup ka Bosni i Hercegovini, nadajući se da će ekonomske i socijalne reforme pokrenuti ono što nije uspjelo da se pokrene – političke i ustavne reforme.
RSE: Imaju li političari u Bosni i Hercegovini interes da provedu ekonomske i druge strukturalne reforme?
Arapović: Moj lični stav je da oni apsolutno nemaju nikakav interes, jer provođenje reformi nužno znači racionalizaciju javne potrošnje, nužno znači meritornost prilikom upotrebe javnih dobara, javnog novca, meritornost prilikom zapošljavanja u javnom sektoru, meritornost prilikom upotrebe izdašnih budžetskih i izvanbudžetskih fondova, a sve to u značajnoj mjeri sužava moć političkog establišmenta. Dakle, oni će u bliskoj budućnosti pokušavati na sve načine da minimiziraju opseg i obuhvat očekivanih reformi, čak će ih blokirati gdje god to mogu, sa prostom namjerom da zadrže status quo, a da taj status quo neko drugi plati jer domaćeg novca za održavanje tog statusa više nema. To je ustvari ta igra mačke i miša sa MMF-om, kojeg oni ubjeđuju već nekoliko godina unazad da će oni ipak provoditi reforme, ali pod uslovom da njima MMF da novac da se začepe trenutne budžetske rupe. S druge strane, MMF-ova logika je potpuno suprotna: 'Provedite reforme pa ćemo onda, na temelju rezultata koje proizvedete, mi vrlo rado sufinansirati ekonomski oporavak'.
RSE: Gospodine Arapoviću, mogu li se reforme i dalje odlagati?
Arapović: Ne vjerujem da više ima prostora da se reforme izbjegavaju. Nažalost, loša, vrlo loša politika koja se vodila ovih petnaestak, dvadeset godina, dovela nas je do toga da mi više nemamo nikakvog manevarskog prostora da balansiramo između različitih opcija provođenja tih reformi. Nas će najvjerovatnije dočekati najgora moguća opcija, a to su brze, obuhvatne i vrlo bolne ekonomske i socijalne reforme koje će osjetiti veliki broj ljudi koji su na ovaj ili onaj način povezani sa javnim sektorom, ali ne samo oni, i to neće trajati kratko. Nama će trebati nekoliko godina da se neke krupne reforme provedu. Da je bilo pameti unazad nekoliko godina, to se moglo rasporediti na najmanje jedan ili dva politička mandata, odnosno na četiri ili osam godina. Sada nas vjerovatno očekuje sve ono što se odbijalo, svjesno ili nesvjesno, unazad petnaest godina.
