Antifašizam na izdisaju: Umjesto petokrake kokarda

Umjesto petokrake, na omiljenom okupljalištu mladih u Bileći uskoro bi trebala zasjati kokarda. Radi izgradnje spomenika pripadnicima četničkog pokreta sa tog mjesta uklonjen je partizanski spomenik iz Drugog svjetskog rata, sve uz saglasnost Opštine Bileća, koja dijelom i finansira izgradnju spomenika. Bileća je mjesto koje je po broju narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata bilo među vodećim u Jugoslaviji. Istovremeno je i veliko stratište Bilećana, od kojih su mnogi ubijeni u divljanju fašista i četničkih jedinica.

Spomen obilježje Desetoj hercegovačkoj brigadi, koje je više od 70 godina predstavljalo simbol antifašističkog otpora Bileće u Drugom svjetskom ratu, srušeno je tokom noći, uklonjeno viljuškarima, zvanično zbog restauracije.

No, umjesto obnovljenog spomenika, na istom mjestu, u samom centru grada uskoro će biti završeno novo obilježje - 13 metara visok spomenik zahvale ravnogorskim četnicima.

„U opštini je usvojeno regulacionim planom za ovaj ravnogorski spomenik. Međutim, nije niko usvojio da se ruši ovaj spomenik. Onda smo se mi obratili institucijama. Ovaj je odnesen u gluho doba dana viljuškarom, bez ikakve odluke. Mi smo se pozvali na Zakon o zaštiti spomenika, obratili se svim institucijama i svim medijima, ali to ne pije vode“, kaže Nemanja Papić, predsjednik SABNOR-a Bileće.

Bileća je mjesto u istočnoj Hercegovini koje je po broju narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata bilo među vodećim u Jugoslaviji. Istovremeno je i veliko stratište Bilećana, od kojih su mnogi ubijeni u divljanju fašista i četničkih jedinica.

No, za Smiljana Aleksića, načelnika opštine Bileća, to očito nije dovoljan argument protiv spomenika pripadnicima tzv. jugoslovenske vojske u otadžbini, za koje kaže:

„Ja ga doživljavam kao nešto što je trebalo davno uraditi. Kad su mogli partizani praviti partizanima spomenike, što ne mogu četnici četnicima?“

"Nepoželjne" vrijednosti

U svemu navedenom gotovo nevjerovatno zvuči da su i u SABNOR-u Bileće podržali izgradnju spomenika ravnogorcima. Nemanja Papić, predsjednik općinske organizacije, kaže kako je riječ o pokušaju kompromisa.

„Zbunjujuće jeste, bolje bi bilo da stoje jedan kraj drugog, nego da ne stoji nikako. Kad je već usvojeno regulacionim planom da se ovaj pravi, bolje bi bilo da stoje jedan pored drugog, sporno je što je ovaj srušen na brutalan način“, ističe Papić.

A sporno je dosta toga, od zaobilaženja Zakona o zaštiti spomenika do ignorancije nadležnih entiteskih vlasti, što Roberta Jandrića, iz Antifašističke akcije BiH, previše ne iznenađuje.

Rehabilitacija fašizma, koju vidi i kroz izgradnju bilećkog i sličnih spomenika, realnost je koju živi BiH i već daje rezultate.

„A realno je stanje takvo da su ideje i sljedbenici tih ideja koje su izgubile 1945. pobijedile 1995. I oni danas postavljaju svoj sistem vrijednosti koji se uopšte ne razlikuje puno od onog koji su kvislinzi imali od 1941. do 1945. Na snazi je rehabilitacija fašističkih ideja i njihovo uvođenje u javni život na najočigledniji način, nazivajući ulice po njima, pominjući ih u pozitivnom konktekstu u nastavnom planu i programu itd. Mi već imamo jednu jako nezdravu generaciju. To je ova generacija koja sada ima između 17 i 21, 22 godine, koja je odgojena u takvom nastavnom programu. Jednostavno nema mjesta za pominjanje ideja antifašizma i uopšte ideja solidarnosti, jednakosti, ravnopravnosti. To su vrijednosti koje su nepoželjne u ovome društvu“, kaže Jandrić.

Živjeti, primjerice, u Ulici Mile Budaka ili Jure Francetića, ustaških dužnosnika u NDH-u, u Mostaru je danas, nažalost, potpuno normalna stvar. Dok se rade spomenici nekim novim herojima, spomen obilježja posvećena antifašistima i partizanima gotovo sistematski se uništavaju, o čemu najbolje svjedoči Partizansko spomen groblje u Mostaru, ali i posljednji slučaj u Bileći.

„Jasna je stvar da BiH već dugo vremena treba jedan zakon koji bi se mogao jasno definirati zabrana djelovanja ili ponašanja svih fašističkih organizacija, ideja itd. Nije nesreća u tome što neki ljudi ne znaju razliku između fašizma i antifašizma, nego je nesreća u tome da mi imamo ljude koji jasno znaju razliku, ali danas namjerno, povodeći se za sitnim, ličnim interesima, zapravo zaboravljaju tu razliku. Ja ne poznam nijednu drugu naciju u svijetu čiji se pripadnici stide što su njihovi preci pripadali tom antifašističkom pokretu. Dakle, dokle god se ne stvori jedna kritična masa ljudi koji će se protiv toga pobuniti, mi ćemo, nažalost, umjesto da idemo u budućnost, zapravo se stalno vraćati u mrak prošlosti“, zaključuje direktor Instituta za istoriju Husnija Kamberović.