Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća postao je 1989. godine, u doba hiperinflacije, prezaduženosti i ogromne nelikvidnosti. Zemlja je bila na rubu raspada.
Antibirokratska revolucija, predvođena Slobodanom Miloševićem, već je bila pokorila polovicu zemlje i počela zveckati oružjem. Ostali su tražili vlastite puteve. Politička vodstva mahom nedorasla, posvađana, uplašena.
Markovićev SIV postao je zadnje uporište Jugoslavije koja je imala smisla. Imao je ideju i program kako zajedno izaći iz krize. Pa makar se na kraju i razišli, ali bez rata.
Stabilizacijski program donio je brze i u tim uvjetima spektakularne rezulate – konvertibilnost dinara, prepolovljeni vanjski dug, srezanu javnu potrošnju. Inflacija je smanjena preko noći. U kratkom roku otvorile su se tisuće novih poduzeća.
Donesen je i plan brze privatizacije društvenih poduzeća koji se temeljio na radničkom i menadžerskom dioničarstvu. Nekoliko firmi u Hrvatskoj koje su se po tom modelu privatizirale i danas su uspješne.
Govorio je o „novom socijalizmu“, ali ono što je bio njegov program bila je tržišna privreda, politički pluralizam i mješovito vlasništvo.
Današnja globalna kriza ukazuje i da je pobjednički kapitalizam mogao i trebao drugačije pristupiti razvoju nakon kraha Berlinskog zida.
Marković je u kratkom roku uspio mobilizirati reformske snage širom zemlje.
Sposoban da sagleda širu sliku
Plijenio je zaraznim optimizmom, neviđenom radnom energijom, vizijom. Bio je rođeni komunikator. Istodobno, zanemario je političke i društvene proturječnosti, već formirane interese, različitosti i složenost prilika. I osobito potmulu snagu nacionalizma. Prisjećam se dugih razgovora s njim iz toga vremena – nije naprosto mogao prihvatiti da će naši ljudi na kraju XX stoljeća – umjesto razvoja i napretka - izabrati plemenske vođe i politike koje izravno vode u rat.
Za svoj program Marković je dobio podršku svijeta. Jugoslavija je još nešto predstavljala na svjetskoj mapi. Ali, kada je postalo stvarno gusto, svijet se izmaknuo.
Milošević i Tuđman su na svom čuvenom sastanku u Karađorđevu u ožujku 1991. godine, osim dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine, postigli i još jedan, koji je pomalo zaboravljen. Dogovorili su se da treba ukloniti Antu Markovića. I uspjeli su. Dogodilo se što se dogodilo.
Sam Marković nastavio je profesionalni život kao poslovni čovjek.
Lucidan i živog duha, pratio je što se događa u svijetu i na ovim prostorima. Za razliku od većine aktualnih lidera, bio je sposoban sagledati širu sliku i smjer kojim se svijet kreće.
Držim u ruci posljednji razgovor kolege Milana Gavrovića s Antom Markovićem iz tjednika Lider iz početka 2009. godine. Dok je sanaderovska Hrvatska spavala i još nije ni priznavala krizu, ali nije ju baš prepoznavao ni svijet, Marković je govorio
- Globalizacija je početak kraja kapitalizma kakav je dosad postojao. Količina novca koja je u optjecaju tri do četiri puta je premašila ukupni svjetski društveni proizvod. Balon puca, u uvjetima novih velikih monopola, kapitalistički sustav više ne može kontrolirati financijske tokove, reprodukcija se preselila u sferu koja nije realna. To što se nudi kao rješenje čista je kozmetika. Upumpavanje novca u banke, u generatore krize, je promašeno. Banka pred sobom ima samo jedan zadatak – profit. Treba graditi od početka, odozdo, s jasnim ciljem koji podrazumijeva razvoj cijelog društva, potiče motivaciju, tržište oslobađa monopola. Dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. Govoreći o Hrvatskoj, bio je također jasan – propušteno je suočavanje s krizom, zato bi pod hitno trebalo skresati budžet za najmanje 20 posto, uvesti pristojbe na uvoz i poticaje na izvoz, smanjiti PDV, za neko vrijeme zamrznuti plaće. Na primjedbu da EU ne dopušta takve poticaje, Marković odgovara u svom stilu – Pa što onda? Svaka članica EU grčevito traži rješenja koja njoj odgovaraju. To ide tako daleko da bi čak mogao biti ugrožen euro. To bi mogao biti strašan udarac za cijelu Evropu, pa i za svijet.
Zvuči poznato? Tekst je iz veljače 2009. godine.
U Hrvatskoj nitko nije poslušao niti jedan savjet Ante Markovića.
Kriza je još veća.
Ante Marković bio je posljednja šansa za mir i za razvoj istodobno. Postao je prva žrtva udruženih nacionalizama.
Jer, bio je živi svjedok da se moglo i drugačije.
Antibirokratska revolucija, predvođena Slobodanom Miloševićem, već je bila pokorila polovicu zemlje i počela zveckati oružjem. Ostali su tražili vlastite puteve. Politička vodstva mahom nedorasla, posvađana, uplašena.
Markovićev SIV postao je zadnje uporište Jugoslavije koja je imala smisla. Imao je ideju i program kako zajedno izaći iz krize. Pa makar se na kraju i razišli, ali bez rata.
Stabilizacijski program donio je brze i u tim uvjetima spektakularne rezulate – konvertibilnost dinara, prepolovljeni vanjski dug, srezanu javnu potrošnju. Inflacija je smanjena preko noći. U kratkom roku otvorile su se tisuće novih poduzeća.
Donesen je i plan brze privatizacije društvenih poduzeća koji se temeljio na radničkom i menadžerskom dioničarstvu. Nekoliko firmi u Hrvatskoj koje su se po tom modelu privatizirale i danas su uspješne.
Govorio je o „novom socijalizmu“, ali ono što je bio njegov program bila je tržišna privreda, politički pluralizam i mješovito vlasništvo.
Današnja globalna kriza ukazuje i da je pobjednički kapitalizam mogao i trebao drugačije pristupiti razvoju nakon kraha Berlinskog zida.
Marković je u kratkom roku uspio mobilizirati reformske snage širom zemlje.
Sposoban da sagleda širu sliku
Plijenio je zaraznim optimizmom, neviđenom radnom energijom, vizijom. Bio je rođeni komunikator. Istodobno, zanemario je političke i društvene proturječnosti, već formirane interese, različitosti i složenost prilika. I osobito potmulu snagu nacionalizma. Prisjećam se dugih razgovora s njim iz toga vremena – nije naprosto mogao prihvatiti da će naši ljudi na kraju XX stoljeća – umjesto razvoja i napretka - izabrati plemenske vođe i politike koje izravno vode u rat.
Za svoj program Marković je dobio podršku svijeta. Jugoslavija je još nešto predstavljala na svjetskoj mapi. Ali, kada je postalo stvarno gusto, svijet se izmaknuo.
Milošević i Tuđman su na svom čuvenom sastanku u Karađorđevu u ožujku 1991. godine, osim dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine, postigli i još jedan, koji je pomalo zaboravljen. Dogovorili su se da treba ukloniti Antu Markovića. I uspjeli su. Dogodilo se što se dogodilo.
Sam Marković nastavio je profesionalni život kao poslovni čovjek.
Za razliku od većine aktualnih lidera, bio je sposoban sagledati širu sliku i smjer kojim se svijet kreće.
Lucidan i živog duha, pratio je što se događa u svijetu i na ovim prostorima. Za razliku od većine aktualnih lidera, bio je sposoban sagledati širu sliku i smjer kojim se svijet kreće.
Držim u ruci posljednji razgovor kolege Milana Gavrovića s Antom Markovićem iz tjednika Lider iz početka 2009. godine. Dok je sanaderovska Hrvatska spavala i još nije ni priznavala krizu, ali nije ju baš prepoznavao ni svijet, Marković je govorio
- Globalizacija je početak kraja kapitalizma kakav je dosad postojao. Količina novca koja je u optjecaju tri do četiri puta je premašila ukupni svjetski društveni proizvod. Balon puca, u uvjetima novih velikih monopola, kapitalistički sustav više ne može kontrolirati financijske tokove, reprodukcija se preselila u sferu koja nije realna. To što se nudi kao rješenje čista je kozmetika. Upumpavanje novca u banke, u generatore krize, je promašeno. Banka pred sobom ima samo jedan zadatak – profit. Treba graditi od početka, odozdo, s jasnim ciljem koji podrazumijeva razvoj cijelog društva, potiče motivaciju, tržište oslobađa monopola. Dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. Govoreći o Hrvatskoj, bio je također jasan – propušteno je suočavanje s krizom, zato bi pod hitno trebalo skresati budžet za najmanje 20 posto, uvesti pristojbe na uvoz i poticaje na izvoz, smanjiti PDV, za neko vrijeme zamrznuti plaće. Na primjedbu da EU ne dopušta takve poticaje, Marković odgovara u svom stilu – Pa što onda? Svaka članica EU grčevito traži rješenja koja njoj odgovaraju. To ide tako daleko da bi čak mogao biti ugrožen euro. To bi mogao biti strašan udarac za cijelu Evropu, pa i za svijet.
Zvuči poznato? Tekst je iz veljače 2009. godine.
U Hrvatskoj nitko nije poslušao niti jedan savjet Ante Markovića.
Kriza je još veća.
Ante Marković bio je posljednja šansa za mir i za razvoj istodobno. Postao je prva žrtva udruženih nacionalizama.
Jer, bio je živi svjedok da se moglo i drugačije.
