Pedeset je godina prošlo otkad je jedini književnik s područja bivše Jugoslavije, Ivo Andrć, primio Nobelovu nagradu.
Obljetnica će biti obilježena i u Sarajevu međunarodnim skupom kojeg neće finansirati institucije u Federaciji. Tipičan primjer bh. običaja da se ne sjeća i ne stara o svojim velikanima.
„To je nauka, to su knjige... Znači ne valjaju knjige... Eto vam onda avlija...“
U saradnji tri pozorišta iz regiona - tuzlanskog Kabarea, pozorišta iz Užica i Virovitice, na prijedlog bh. glumca Vlade Keroševića, po dramatizaciji i pod rediteljskom palicom Nebojše Bradića nastala je predstava Prokleta avlija, jedini kulturno umjetnički događaj u povodu 50. obljetnice otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost.
„Andrić je klasik koji pripada kulturološkoj zajednici cijeloga svijeta", kaže Vlado Kerošević.
To je, kaže Kerošević, za ljude teatra bio najprimjereniji način odavanja počasti velikanu pera:
„Andrić je klasik koji pripada kulturološkoj zajednici cijeloga svijeta. Nadalje, mi u regionu, koji govorimo jezike srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski, po sadašnjoj nomenklaturi - kako smo je uspostavili nakon ratnih događanja na ovim prostorima - trebamo biti ponosni što je Andrić najznačajniji kulturološki brend u oblasti književnosti za region. I to je nesporna činjenica.“
No, sukladno političkim prilikama u današnjoj 'prokletoj avliji', Andrića u BiH gledaju onako kako on nikad nije želio - kroz nacionalnu prizmu. Objašnjava Ivan Lovrenović, književnik i publicista:
„I onda dolazite do tog rezultata da se, recimo, u određenim krugovima bošnjačke intelektualne, akadamske, pa i političke elite na Ivu Andrića gleda poprijeko jer se tu ponavlja jedan stari stereotip da je Ivo Andrić pisac koji je
Rodna kuća Ive Andrića u Travniku
muslimane, Bošnjake i Bosnu prikazivao u tendenciozno lošem svjetlu. Na drugoj strani imate srpsku recepciju koja glorificira Andrića, ali ne s obzirom na one bazične vrijednosti koje on predstavlja, a to su književne, umjetničke, kulturološke, nego se uvijek podrazumijeva nacionalni aspekt u smislu da je Andrić veliki pisac nacionalnoga mitosa srpskog. I imate konačnu treću stranu, hrvatsku. Ona, zapravo, ne zna šta bi s Andrićem, jer također u toj sredini odavno još postoji stereotip o Andriću kao čovjeku koji je iznevjerio svoje primarno nacionalno porijeklo, jezik i prešao u drugu sredinu, nacionalnu opet - i to su opet sve potpuno neknjiževni i vanknjiževni pseudokriteriji.“
Andrića treba znati čitati
Neprimjereno tumačenje njegovog djela s jedne i još neprimjerenije glorifikovanje prefiksa 'srpski' kada se govori o Andriću s druge strane, govori o nerazumijevanju Andrićevog djela ni nakon toliko godina, kaže akademik Zdenko Lešić, kritičar, esejist, prevodilac, romansijer.
„Na jednom mjestu u Travničkoj hronici piše: ’Samo orijentalci mogu toliko da mrze.’ Ja ne razumijem čovjeka koji, recimo, to citira kao Andrićevu misao, a ne vidi očigledno da to ne govori Andrić, nego da govori
francuski konzul koji je došao iz Pariza i koji tako vidi Orijent. Ne vidi ga tako Andrić, tako ga vidi njegov junak. A to brkanje autorskog pisma, naratorovog govora i govora ličnosti je nešto o čemu treba da se uči u školi. Bojim se da neki od naših uglednih intelektualaca nisu prošli dobre škole kad je u pitanju književnost“, ocjenjuje Zdenko Lešić.
Kada je u decembru 1961. godine Andriću uručena Nobelova nagrada, kazao je da je on samo nosilac nagrade, a da ona pripada njegovoj zemlji i svim njenim narodima. Novac od nagrade poklonio je za unapređenje narodnih biblioteka u BiH.
Bista Ive Andrića na Frankfurtskom sajmu knjige, oktobar 2011
Ono što najviše tišti poklonike njegovog djela je što i danas postoje oni koji ne znaju čitati Andrića. Stoga je kustos rodne kuće Ive Andrića, zajedno s travničkim glumcima, pokrenuo projekat kojim bi se đacima u školama pokušao približiti Andrića.
„Cijela stvar se sastoji u tome da imamo nekoliko kostimiranih glumaca koji predstavljaju Andrićeve likove, imamo jednog muzičara na tradicionalnom instrumentu saz, i oni onda kroz čitanje fragmenata književnih djela stvaraju jedan novi ambijent, jedan novi ugođaj koji, mislimo, mladima može biti vrlo interesantan, i na taj način ih možemo inficirati da i sami nastave čitati ne samo Andrića nego književnost uopšte“, navodi kustos Enes Škrgo.
U povodu obljetnice, u Mostaru je nedavno održan naučni skup o Andriću, a Akademija nauka i umjetnosti BiH organizuje sličan naučni skup krajem novembra u Sarajevu. No, svi ovi projekti plod su zalaganja nekoliko pojedinaca entuzijasta, predanih poklonika Andrićevog djela, a centralnu manifestaciju bilo je nemoguće organizovati.
Ono što svakako treba podučiti, ne samo mlade nego i starije generacije, je da ne poštujući svoje velikane - ne poštujemo sebe.
„Ima i drugog i drugačijeg sveta - osim ove avlije. Ovo nije sve. I nije zauvek.“
