Autori: Sven Nordenstam i Cameron French (Reuters)
Kanađanka Alice Munro je osvojila Nobelovu nagradu za književnost u četvrtak za svoje priče o patnjama, ljubavi i tragedijama žena u kanadskom gradiću, zbog kojih ju je komitet za dodjelu nagrade nazvao „majstoricom suvremene kratke priče“.
„Neki kritičari ju smatraju kanadskim Čehovom“, navela je švedska Akademija, poredeći ju sa ruskim piscem novela iz 19-tog stoljeća u izjavi na svojoj web stranici.
Munro je u telefonskom intervjuu za kanadsku CBC televiziju kazala da se nada da će nagrada „omogućiti ljudima da kratku priču vide kao bitan oblik umjetnosti, ne nešto čime se igrate dok ne napišete roman“.
Ova osamdesetdvogodišnjakinja, koja je 2009. godine otkrila da joj je ugrađena srčana premosnica i da se liječi od raka, je rekla da nagrada neće promijeniti njenu odluku da prestane pisati, što je najavila ranije ove godine.
„Znate, uvijek me je sve uzbuđivalo – ako bi moje djelo bilo objavljeno, bila sam uzbuđena. Još uvijek jesam na neki način“, rekla je za CBC.
Kratku priču, stil koji je bio popularan u 19-tom i 20-tom stoljeću, popularni ukus je zamijenio romanom. Radnja kratke priče se dešava u određenijem vremenskom periodu i ima ograničen broj likova.
Zasluge Munro, u očima njenih poklonika, se nalaze u tome što je u svoje kratke priče uvela bogatstvo zapleta i dubinu detalja koji su karakteristični za romane.
Prosvjetljenja
Munro je počela pisati kao adolescent. Najpoznatija je po svojim kratkim pričama, i tokom godina je izdala mnoge zbirke. Među njenim djelima su „The View from Castle Rock“ objavljena 2006. i „Too Much Happiness“ objavljena tri godine kasnije.
Postala je drugi autor rođen u Kanadi u povijesti koji je osvojio Nobelovu nagradu, iako je prva koja se zaista smatra Kanađankom. Saul Bellow, koji je nagradu dobio 1876. godine, rođen je u Kvebeku, ali je odrastao u Čikagu i smatra se američkim piscem.
„Njene priče često sadrže opise svakodnevnih, ali odlučujućih događaja, u neku ruku prosvjetljenjea koja osvjetljavaju priču i omogućavaju pojavljivanje egzistencionalnih pitanja brzinom munje“, navela je Nobelova akademija opisujući Munro.
Munro, koja je dobila novčanu nagradu u iznosu od 1,25 miliona američkih dolara, živi u Clintonu, nedaleko od svog doma iz djetinjstva u jugozapadnom Ontariju, Kanadi. Poznata je kao stidljiva prema javnosti i rijetko daje intervjue.
Nagrada za književnost je četvrta objavljena Nobelova nagrada ove godine, koja je uspostavljena oporukom švedskog izumitelja dinamita Alfreda Nobela; prvi put je dodijeljena 1901. godine.
Kratka priča naspram romana
Američki autor Joyce Carol Oates je u svom tekstu za New York Review of Books 2009. godine napisao o Munro:
„Od svih autora čija je specijalnost pisanje kratke priče i čija sabrana djela sadrže kompletne izmišljene svjetove... Alice Munro je najdosljednija u stilu, načinu, sadržaju i viziji....Munro se koncentrirala na provinciju, zabačene seoske živote u pričama porodične tragikomedije koja se magično otvara i prelazi u šire i dublje dimenzije.“
I sama Munro je govorila o fenomenu kratke priče i njenom mjestu u sjenkama romana u interjvuu za New York Times u julu. Njene kratke priče, zbog svog bogatstva, često su nazvane „romanom u minijaturi“, što ona odbacuje.
„Dok sam radila na svojih prvih pet knjiga, želelja sam da pišem roman“, rekla je.
„Mislila sam da dok ne napišete roman, neće vas ozbiljno shvatiti kao pisca. To mi je dosta smetalo, ali ne i sada, jer je došlo do promjene. Mislim da ljudi gledaju na kratke priče mnogo ozbiljnije sada nego ranije“, konstatovala je nobelovka.
Prevela: D.F.
Kanađanka Alice Munro je osvojila Nobelovu nagradu za književnost u četvrtak za svoje priče o patnjama, ljubavi i tragedijama žena u kanadskom gradiću, zbog kojih ju je komitet za dodjelu nagrade nazvao „majstoricom suvremene kratke priče“.
„Neki kritičari ju smatraju kanadskim Čehovom“, navela je švedska Akademija, poredeći ju sa ruskim piscem novela iz 19-tog stoljeća u izjavi na svojoj web stranici.
Munro je u telefonskom intervjuu za kanadsku CBC televiziju kazala da se nada da će nagrada „omogućiti ljudima da kratku priču vide kao bitan oblik umjetnosti, ne nešto čime se igrate dok ne napišete roman“.
Ova osamdesetdvogodišnjakinja, koja je 2009. godine otkrila da joj je ugrađena srčana premosnica i da se liječi od raka, je rekla da nagrada neće promijeniti njenu odluku da prestane pisati, što je najavila ranije ove godine.
„Znate, uvijek me je sve uzbuđivalo – ako bi moje djelo bilo objavljeno, bila sam uzbuđena. Još uvijek jesam na neki način“, rekla je za CBC.
Kratku priču, stil koji je bio popularan u 19-tom i 20-tom stoljeću, popularni ukus je zamijenio romanom. Radnja kratke priče se dešava u određenijem vremenskom periodu i ima ograničen broj likova.
Zasluge Munro, u očima njenih poklonika, se nalaze u tome što je u svoje kratke priče uvela bogatstvo zapleta i dubinu detalja koji su karakteristični za romane.
Prosvjetljenja
Munro je počela pisati kao adolescent. Najpoznatija je po svojim kratkim pričama, i tokom godina je izdala mnoge zbirke. Među njenim djelima su „The View from Castle Rock“ objavljena 2006. i „Too Much Happiness“ objavljena tri godine kasnije.
Postala je drugi autor rođen u Kanadi u povijesti koji je osvojio Nobelovu nagradu, iako je prva koja se zaista smatra Kanađankom. Saul Bellow, koji je nagradu dobio 1876. godine, rođen je u Kvebeku, ali je odrastao u Čikagu i smatra se američkim piscem.
„Njene priče često sadrže opise svakodnevnih, ali odlučujućih događaja, u neku ruku prosvjetljenjea koja osvjetljavaju priču i omogućavaju pojavljivanje egzistencionalnih pitanja brzinom munje“, navela je Nobelova akademija opisujući Munro.
Munro, koja je dobila novčanu nagradu u iznosu od 1,25 miliona američkih dolara, živi u Clintonu, nedaleko od svog doma iz djetinjstva u jugozapadnom Ontariju, Kanadi. Poznata je kao stidljiva prema javnosti i rijetko daje intervjue.
Nagrada za književnost je četvrta objavljena Nobelova nagrada ove godine, koja je uspostavljena oporukom švedskog izumitelja dinamita Alfreda Nobela; prvi put je dodijeljena 1901. godine.
Kratka priča naspram romana
Američki autor Joyce Carol Oates je u svom tekstu za New York Review of Books 2009. godine napisao o Munro:
„Od svih autora čija je specijalnost pisanje kratke priče i čija sabrana djela sadrže kompletne izmišljene svjetove... Alice Munro je najdosljednija u stilu, načinu, sadržaju i viziji....Munro se koncentrirala na provinciju, zabačene seoske živote u pričama porodične tragikomedije koja se magično otvara i prelazi u šire i dublje dimenzije.“
I sama Munro je govorila o fenomenu kratke priče i njenom mjestu u sjenkama romana u interjvuu za New York Times u julu. Njene kratke priče, zbog svog bogatstva, često su nazvane „romanom u minijaturi“, što ona odbacuje.
„Dok sam radila na svojih prvih pet knjiga, želelja sam da pišem roman“, rekla je.
„Mislila sam da dok ne napišete roman, neće vas ozbiljno shvatiti kao pisca. To mi je dosta smetalo, ali ne i sada, jer je došlo do promjene. Mislim da ljudi gledaju na kratke priče mnogo ozbiljnije sada nego ranije“, konstatovala je nobelovka.
Prevela: D.F.
