„Obadva, obadva su pala!“. Naslovnica tjednika “Novosti“, što ga izdaje Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj, ponovljena je i u najnovijem broju. To je odgovor redakcije kritičarima, prije svega Ivanu Zvonimiru Čičku, predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora i svima „koji nisu shvatili“. U hrvatskoj javnosti nastavlja se sučeljavanje oko primjerenosti i neprimjerenosti poigravanja s poznatom epizodom iz prošloga rata, kada su šibenski branitelji oborili dva MIG-a bivše JNA, uz usklike „Obadva, obadva su pala!“. Tjednik „Novosti“ isti je usklik iskoristio uz priču o nedavnom padu dva MIG-a Hrvatske vojske na vojnoj vježbi.
Izvorni, efektni uzvik „Obadva, obadva su pala!“, onaj šibenskih branitelja iz rujna 1991. godine, u međuvremenu je postao općeprihvaćen, ušao u kolokvijalni govor, u reklamne poruke. Koristile su ga i braniteljske udruge na svojim portalima, koristio ga je osuđeni Branimir Glavaš kada je srušio tadašnjeg osječkog gradonačelnika Đapića. Uzvik je postao slogan, prešao je granice Hrvatske i koristi se i u susjednim zemljama.
Ali kada ga je srpski tjednik iskoristio kao ilustraciju pada dva aviona Hrvatske vojske, nastupio je urnebes negativnih reakcija, sve do prijetnji smrću urednicima, koji na internestkim portalima dobivaju razmjere linča.
Šef države je na svom blogu, u tri u noći, apelirao na smirivanje strasti, pozvao Hrvate i Srbe da se međusobno ne vrijeđaju.
Vaša kolumnistica, kao urednica, ne bi objavila takvu naslovnicu. Držim je tanašnom imitacijom nekadašnjih, u tom vremenu istinski provokativnih, „Feralovih“ naslovnica i ilustracija. Držim i da ima građana kojima je uvredljiva. Ozbiljne novine o tome vode računa. I to je prije svega profesionalni stav. Uvažavam da ima i drugačijih profesionalnih gledišta. Možda pripadam izumirućoj školi novinarstva, onoj u kojoj se učilo da riječ i slika obvezuju.
Međutim, rasprava koja je pokrenuta povodom ove naslovnice ima malo veze s profesionalnim pitanjima slobode izražavanja.
Tri autoritativne institucije, u neobičnoj simbiozi – Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Ministarstvo obrane RH i Glavni stožer Hrvatske vojske - doveli su u pitanje pravo tjednika Srpskog narodnog vijeća da objavlje to što objavljuje. Manjinskom tjedniku, financiranim iz budžeta, određuje se o čemu mogu pisati. Drugi se mogu poigravati, oni ne.
O tome se radi, i to nije dobra poruka.
Ministar obrane, osoba koja je propustila vidjeti da je 5 milijuna dolara isparilo iz „Brodosplita“ dok je on bio predsjednik Nadzornog odbora, a još nije dao niti suvislo obrazoženje zašto su pala dva aviona HV, sada uvrijeđeno poručuje da je naslovnica „Novosti“ uvreda za sve djelatnike MORH-a, sve pripadnike oružanih snaga, sve branitelje i za sve dobronamjerne građane RH. Ostrašćeni Ivan Zvonimir Čičak redakciju proglašava „skupinom ljudi koji se ne mogu i neće se pomiriti s činjenicom da postoji hrvatska država“.
Uslijedila je klasika – linč kampanja.
Ministar obrane dopušta sebi govoriti u ime svih branitelja, a građane razvrstavati u dobronamjerne i one druge. Zna se u kakvim se društvima to radi.
Na ovim prostorima svjedočili smo govoru u ime „naroda, partije i države“. Pa je to vrijeme prošlo. Pa je onda opet došlo drugo u kojemu su svetinje postale nacija i Domovinski rat. Ali, svetinja je religijska kategorija. Neki je žele pretočiti u svjetovnu.
Ima li slobode, gdje ima svetinja?
Hrvatska deklarativno prihvaća europske vrijednosti. U kojemu je sloboda izražavanja visoko vrednovana.
Politika je od antike do danas umijeće mogućeg, osim kad nije. Tada ratne trublje određuju tko jest, a tko nije za odstrel.
U sretnim, mirnodopskim razdobljima, civilizirana se društva potvrđuju u širenju prostora slobode; u politici, teatru, književnosti, medijima...
Pojedincu može zasmetati estetika nečije kritike, ali ne i Državi. Kad god je ona bila mjera ukusa i etike, umjesto zastava i grbova, gorjeli su pojedinci.
Standardi zapadnog novinarstva danas su visoko postavljeni. Ništa nije sveto i sve je podložno kritici i karikaturi. Gdje je mjera? Na žalost, svjedoci smo i ostvarenih prijetnji smrću novinarima i režiserima koji su se usudili dirati neke religijske autoritete.
Treba li zbog toga odustati od slobode govora, pisanja, mišljenja? Volterovski princip, ne slažem se s tvojim mišljenjem, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ga izneseš... jednako je aktualan. Zanijekati ga, znači pristati na neslobodu. Ali apsolutna sloboda ne postoji. Nikakve zabrane neće svijet učiniti boljim, niti društva humanijim. Mjera zrelosti bilo koje zajednice je uvažavanje različitosti i drugoga bez toljage u ruci.
Ovoga tjedna na sceni velikogoričkog kazališta izvedena je premijera Euripidovog „Kiklopa“ u kojoj glavne uloge nose popularni članovi riječke grupe „Let3“. Žestoki moderni fizički teatar, glumci nastupaju uglavnom obnaženi, a na spolovilu jednoga zalijepljena je fotografija premijerke Jadranke Kosor. Za mnoge, neukusna scena. Što bi bilo da je premijer muškarac, zapitali su se. Na pitanje novinara što misli o tome, premijerka je poručiila da „poštuje umjetničke slobode“ i da će, ako stigne, pogledati predstavu.
Hoće li na osjetljivom pitanju „svetinja Domovinskog rata“ i poigravanja jednog srpskog lista s njima, biti jednako tako zapadnjački ležerna?
Kad bi bila, Hrvatska bi bila veselije mjesto.
U međuvremenu, mladi hrle na „Tjedan češkog filma“, na Festival svjetskog kazališta, i spremaju se zaposjesti sva mjesta, na stolicama i po podu, na skorom Zagreb film festivalu.
Izvorni, efektni uzvik „Obadva, obadva su pala!“, onaj šibenskih branitelja iz rujna 1991. godine, u međuvremenu je postao općeprihvaćen, ušao u kolokvijalni govor, u reklamne poruke. Koristile su ga i braniteljske udruge na svojim portalima, koristio ga je osuđeni Branimir Glavaš kada je srušio tadašnjeg osječkog gradonačelnika Đapića. Uzvik je postao slogan, prešao je granice Hrvatske i koristi se i u susjednim zemljama.
Ali kada ga je srpski tjednik iskoristio kao ilustraciju pada dva aviona Hrvatske vojske, nastupio je urnebes negativnih reakcija, sve do prijetnji smrću urednicima, koji na internestkim portalima dobivaju razmjere linča.
Šef države je na svom blogu, u tri u noći, apelirao na smirivanje strasti, pozvao Hrvate i Srbe da se međusobno ne vrijeđaju.
Vaša kolumnistica, kao urednica, ne bi objavila takvu naslovnicu. Držim je tanašnom imitacijom nekadašnjih, u tom vremenu istinski provokativnih, „Feralovih“ naslovnica i ilustracija. Držim i da ima građana kojima je uvredljiva. Ozbiljne novine o tome vode računa. I to je prije svega profesionalni stav. Uvažavam da ima i drugačijih profesionalnih gledišta. Možda pripadam izumirućoj školi novinarstva, onoj u kojoj se učilo da riječ i slika obvezuju.
Međutim, rasprava koja je pokrenuta povodom ove naslovnice ima malo veze s profesionalnim pitanjima slobode izražavanja.
Tri autoritativne institucije, u neobičnoj simbiozi – Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Ministarstvo obrane RH i Glavni stožer Hrvatske vojske - doveli su u pitanje pravo tjednika Srpskog narodnog vijeća da objavlje to što objavljuje. Manjinskom tjedniku, financiranim iz budžeta, određuje se o čemu mogu pisati. Drugi se mogu poigravati, oni ne.
O tome se radi, i to nije dobra poruka.
Ministar obrane, osoba koja je propustila vidjeti da je 5 milijuna dolara isparilo iz „Brodosplita“ dok je on bio predsjednik Nadzornog odbora, a još nije dao niti suvislo obrazoženje zašto su pala dva aviona HV, sada uvrijeđeno poručuje da je naslovnica „Novosti“ uvreda za sve djelatnike MORH-a, sve pripadnike oružanih snaga, sve branitelje i za sve dobronamjerne građane RH. Ostrašćeni Ivan Zvonimir Čičak redakciju proglašava „skupinom ljudi koji se ne mogu i neće se pomiriti s činjenicom da postoji hrvatska država“.
Uslijedila je klasika – linč kampanja.
Ministar obrane dopušta sebi govoriti u ime svih branitelja, a građane razvrstavati u dobronamjerne i one druge. Zna se u kakvim se društvima to radi.
Na ovim prostorima svjedočili smo govoru u ime „naroda, partije i države“. Pa je to vrijeme prošlo. Pa je onda opet došlo drugo u kojemu su svetinje postale nacija i Domovinski rat. Ali, svetinja je religijska kategorija. Neki je žele pretočiti u svjetovnu.
Ima li slobode, gdje ima svetinja?
Hrvatska deklarativno prihvaća europske vrijednosti. U kojemu je sloboda izražavanja visoko vrednovana.
Politika je od antike do danas umijeće mogućeg, osim kad nije. Tada ratne trublje određuju tko jest, a tko nije za odstrel.
U sretnim, mirnodopskim razdobljima, civilizirana se društva potvrđuju u širenju prostora slobode; u politici, teatru, književnosti, medijima...
Pojedincu može zasmetati estetika nečije kritike, ali ne i Državi. Kad god je ona bila mjera ukusa i etike, umjesto zastava i grbova, gorjeli su pojedinci.
Standardi zapadnog novinarstva danas su visoko postavljeni. Ništa nije sveto i sve je podložno kritici i karikaturi. Gdje je mjera? Na žalost, svjedoci smo i ostvarenih prijetnji smrću novinarima i režiserima koji su se usudili dirati neke religijske autoritete.
Treba li zbog toga odustati od slobode govora, pisanja, mišljenja? Volterovski princip, ne slažem se s tvojim mišljenjem, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ga izneseš... jednako je aktualan. Zanijekati ga, znači pristati na neslobodu. Ali apsolutna sloboda ne postoji. Nikakve zabrane neće svijet učiniti boljim, niti društva humanijim. Mjera zrelosti bilo koje zajednice je uvažavanje različitosti i drugoga bez toljage u ruci.
Ovoga tjedna na sceni velikogoričkog kazališta izvedena je premijera Euripidovog „Kiklopa“ u kojoj glavne uloge nose popularni članovi riječke grupe „Let3“. Žestoki moderni fizički teatar, glumci nastupaju uglavnom obnaženi, a na spolovilu jednoga zalijepljena je fotografija premijerke Jadranke Kosor. Za mnoge, neukusna scena. Što bi bilo da je premijer muškarac, zapitali su se. Na pitanje novinara što misli o tome, premijerka je poručiila da „poštuje umjetničke slobode“ i da će, ako stigne, pogledati predstavu.
Hoće li na osjetljivom pitanju „svetinja Domovinskog rata“ i poigravanja jednog srpskog lista s njima, biti jednako tako zapadnjački ležerna?
Kad bi bila, Hrvatska bi bila veselije mjesto.
U međuvremenu, mladi hrle na „Tjedan češkog filma“, na Festival svjetskog kazališta, i spremaju se zaposjesti sva mjesta, na stolicama i po podu, na skorom Zagreb film festivalu.
