Ima već skoro 15 godina kako sam razgovarao sa jednom uvaženom kolegicom iz moje profesije. Tada se Redakcija na južnoslavenskim jezicima radija Slobodna Evropa polako bila sastavljala i razgovor je vodjen na temu njenog mogućeg angažmana iz Beograda. Nismo se dopali jedno drugom i ja sam suradnju odbio sa tezom da njene tekstove ne smatram profesionalnim, dakle, da se ona opredjelila za jednu ratnu stranu. Bila je razočarana i ovako mi odgovorila: “Može se, Nenade, biti istovremeno i profesionalan i opredijeljen za jednu stranu!"
Prije jedno desetak godina, moj kolega Omer Karabeg je razgovarao na temu stanja u Srbiji sa Latinkom Perović, veoma uglednom povijesničarkom iz Beograda. Ona je tada govorila da je u istoriji bilo primjera nestajanja naroda i da se boji da se to može dogoditi i Srbima. Učinilo mi se to tada, pa čak i danas, malo pretjeranim, ali se sjećam danas tog intervjua u povodu neovisnosti Kosova. Ne želim ni jednom, pa ni srpskom narodu da prolazi kroz patnje i poraze, ali ono što se dogadja Srbiji posljednjih 20-ak godina mi liči na teturanje i nevjerojatan slijed istih pogrešnih odluka sa istim posljedicama.
Najprije Milošević sa katastrofalnom greškom: u cilju osvajanja vlasti otvara bocu iz koje izlazi duh sile i nacionalizma koji vitla Srbijom i regijom. I koji još niko nije ni vratio u bocu. Zatim Slovenija - tamo najprije šalje vojsku, dopušta poraz i povlači se. Slovenija odlazi iz Jugoslavije - Srbija misli da će lakše osvojiti sve ostalo. Zatim Hrvatska u kojoj se najprije formiraju satelitske nacionalističke stranke, zatim vještačke Srpske autonomne pokrajine - pa onda kolaps.
Poslije Hrvatske dolazi BiH, gdje srpski nacionalizam upotrebljava identičnu metodologiju: okuplja Srbe na nacionalnoj osnovi i potiče okupljanja ostalih takodjer na nacionalnoj osnovi. Ponovo iste greške - srpske autonomne pokrajine ili oblasti, sasvim svejedno, rat i poraz. Mala utjeha srpskom nacionalizmu, za sada, ostaje postojanje entiteta Republike srpske ali omedjene državom protiv koje su se borili - Bosnom i Hercegovinom.
Onda - Crna Gora. Ponovo ista matrica nacionalizma, istina bez autonomnih oblasti ali sa istom pozicijom sile i prisile nad Crnogorcima i ostalim nacijama. I ponovo - poraz, odlazak Crne Gore i njeno brzo približavanje Evropskoj Uniji.
Sada Kosovo. Ista ta ideologija srpskog nacionalizma koja sve još uvijek gleda kroz iste naočale, ponovo formira neke samostalne srpske skupštine na Kosovu, baš kao i u BiH ili Hrvatskoj. I ponovo iste priče o nemoralu medjunarodne zajednice, nepravdi, kršenju medjunarodnih zakona i slično.
Kako je dakle moguće da takva jedna ideologija kod predstavnika jednog naroda taj isti narod vodi iz poraza u poraz, ponavlja identične greške, doživljava identične poraze, prihvaća sve manju i manju državu, sa sve manje Srba u njoj i sve više Srba i drugim državama? Kako je moguće da ta ista ideologija još uvijek ima žestoku podršku u tom istom narodu? Kad će se većina u Srbiji zapitati koliko neko mora biti "sposoban" da doživi sve te poraze uz punu kontrolu nad tada jedinom vojskom, tada jedinom diplomacijom, tada jedinim tajnim službama, novcem i nad čime sve ne. Kako je moguće biti toliko "sposoban" da u ni jednom jedinom od gore navedenih primjera Srbija nije imala podršku suvremenog svijeta? Nije mudro prihvatiti logiku po kojoj su u krivu svi u bivšoj Jugoslaviji, po kojoj su krivi svi u svijetu jedino nije krivo – rukovodstvo u Srbiji!
I sve opet uz potpuno identične poruke i objašnjenja. Baš kao što su u Hrvatskoj usvajali deklaracije "ne priznajemo državu Hrvatsku!", ili u BiH "ne priznajemo državu BiH!" ili u Crnoj Gori "ne priznajemo državu Crnu Goru!" tako sad i u povodu neovisnosti Kosova ista ideologija ponovo poručuje: "ne priznajemo neovisnost Kosova!". Srbija je, naravno, priznala neovisnost i Slovenije, i Hrvatske, i Bosne i Hercegovine i Crne Gore i priznaće i neovisnost Kosova. Manje je bitno kada - bitno je da će to biti u interesu Srbije kao što je u interesu Srbije bilo priznati i ostale države u regiji.
I, što je za Srbiju još gore, njeno voćstvo ili bar njen bitan dio, teturajući iz poraza u poraz, iz greške u grešku i dalje ide istim putem - neće u Evropu i vodi Srbiju u još dalju izolaciju. Ponaša se kao da je Evropi Srbija potrebnija nego što je Evropa potrebna Srbiji. Od svih mogućih scenarija Srbija u zadnjih 20 godina uvijek bira najgoru opciju za sebe i - najbolju opciju za druge. I jučer je premijer Srbije u šestominutnom govoru punom etiketa na račun SAD-a i Evrope udaljio Srbiju od modernog svijeta za još jedan korak. I pri tom je, govoreći o Kosovu uspio da u tih šest minuta Albance uopće i ne pomene!!?? Za razliku od Vojislava Koštunice premijer Kosova, Hashim Tachi, je dio svog govora o neovisnosti održao na - srpskom!
Zahvaljujući takvoj politici Srbija gubi i one bitke koje je mogla dobiti. Ona kao da se ponaša poput one moje kolegice sa početka priče: jednostrana je ali misli da je profesionalna. I sama je sebe u to ubijedila i još se čudi što je to svijetu neprihvatljivo. Profesionalan si samo ako misliš kao ja, ako si na istoj strani kao ja. Ako nisi - ne možeš biti profesionalan!!
Neko će reći, pa nije valjda da je Srbija kriva za sve. I nije! Nije ovo priča o krivicama ili o ratovima. Ovo je priča o sposobnosti jednog voćstva jedne države da zamajava narod te iste države koji, opet, glasa za to isto voćstvo i neće ni sam sebi da prizna te iste poraze. Gdje će Srbija sada? Ko će i kada zaustaviti to teturanje? Jedan koji je to pokušao, Zoran Djindjic, brzo je ubijen. Kako će se zvati politički lider koji će imati hrabrosti sebi i svom narodu sve te poraze priznati? Biće mu još teže nego bivšem premijeru, jer su se od smrti Zorana Djindjica naredala još dva velika poraza: odlazak Crne Gore i Kosova.
Ili će Srbija teturati i dalje čekajući nove poraze?