Barack Obama ima 46 godina, sin je bijele Amerikanke i crnog Kenijca. Odrastao je na Havajima i u Indoneziji, studirao u Los Angelesu i New Yorku. Socijalnim se radom bavio u Chicagu u okviru “Organizer” grupe čiji je glavni cilj oživjeti zapuštene dijelove velikih gradova poput South side u Chicagu. Mladi je pravnik pune tri godine animirao stanovnike tog čikaškog siromašnog kvarta da poprave svoje klozete, okreče stanove, da ne bacaju smeće kroz rupe koje su nekada bile prozori, da biraju kućni savjet i svog predstavnika koji ih može zastupati.
Ovo je kvart u kojem žive gubitnici, siromašni, u kojem niko nema zdravstveno osiguranje, u kojem policijske sirene odjekuju po cijeli dan, baš kao i oružje, kvart u kojem jedino živi izgubljena nada. South side u Chicagu jednak je južnom dijelu Bronxa u New Yorku, Slavenskom selu u Clevelandu ili južnom centru u Los Angelesu. Američki geto zajednički je imenitelj svim tim gradskim četvrtima, u kojima, kako to voli reći Barack Obama, nema Starbucksa, butika, pa čak ni McDonaldsa, ni traga bogatoj zemlji čiji su sastavni dio.
Usred South side u Chicagu, u 95. ulici smještena je Trinity United Church of Christ koju čuvaju privatni oružari i brojne kamere. Svake nedjelje ta se crkva pretvara u Obamaland, mjesto gdje se posljednjih mjeseci, na nedjeljnoj misi okupljaju svi oni koji vjeruju u novu Ameriku, u preporod, čudo, ostvarenje nejskrivenijih snova i u senatora Obamu. Tom kraju Chicaga odrasla je i Michelle Obama, supruga nove nade Demokratske partije SAD. Upoznali su se u advokatskoj kancelariji, u kojoj je ona već radila, a on namjeravao odraditi praktikum. Ona mu je objašnjavala kako se koristi aparat za kopiranje, a on ju je htio izvesti van. Kad mu je odgovorila da je suprotno pravilima kuće, lakonski je odgovorio da će onda dati otkaz. Izašli su na večeru na kojoj joj je pričao o Indoneziji a ona njemu o South side-u. Usred njenog objašnjavanja, mladi advokat ju je pitao može li ju poljubiti.
Danas su Michelle i Barack mladi, vrlo samosvjesni bračni par koji ima dvije djevojčice Maliu i Sashu. Kad se zajedno pojave, ljudi im vjeruju. Djeluju kao zaljubljeni par u kojem svako zna svoje mjesto. Barack Obama javno je priznao da najveći teret njihovog domaćinstva nosi njegova supruga, koja bi ga, veli “porazila u svim izborima kad bi nastupila protiv njega”. Michell je u početku bila protiv njegove kandidature, prije svega zbog toga što smatra da je sudbina žene političara jako teška. Danas ga podržava u tom poslu, jer tvrdi da je Barack “jedan od najpametnijih ljudi koje ste sreli u svom životu”.
Barack Obama nije političar kojeg definiraju njegova uvjerenja, nego identitet. Njegov program je mješavina vidjenih stvari – malo ljudskih prava, malo države, sopstvene odgovornosti, malo vjere i upornosti. Njegove ideje nisu originalne, ali on jeste.
Možda je najbolji primjer za ovu tvrdnju njegov prvi veliki govor u Bostonu, na konvenciji Demokratske stranke, 24. jula 2004. godine. U 17 minuta i u 2300 riječi, na tradiciji najboljih nastupa Martina Luthera Kinga, Johna Kennedyja i Ronalda Reagana, Barack Obama je uspio veliku dvoranu Fleet Centra u Bostonu podići na noge i praktično natjerati 17000 prisutnih i blizu deset miliona slušalaca pored radio aparata da počnu plesati. U tom svom govoru Obama je ispričao pomalo o svemu: o Indoneziji i odrastanju kod bake na Havajima jer se majka preudala i ostavila ga svojim roditeljima, o Keniji i svom ocu koji se vratio u domovinu, o Kanzasu i i Chicagu, o bijelim i crnm, Harwardu i čikaškom getou, o bogatim i siromašnim. Bilo je dakle od svega pomalo za cijelu lepezu ljudi koje okuplja Demokratska partija. Kako i treba, kraj njegova obraćanja bio je vrhunac te bostonke večeri. “Ja stojim ovdje i znam da je moja životna priča samo dio velike američke istorije, da sam zahvalan svojim precima i da se ovakva sudbina ne može desiti ni u jednoj drugoj zemlji na svijetu!”, kazao je tada 42-godišnji senator koji je umjetnost vladanja mikrofonom savladao sa stanovnicima čikaškog geta. “Ne postoji bijela i crna Amerika, postoje samo Sjedinjene američke države. Mi smo jedan narod”, kazao je na kraju Barack Obama, glasom koji je nagnao Philadelphia Dayli News da se u sutrašnjem broju na naslovnoj stranici upita “Tko je dodjavola taj tip?”
Danas je već lakše dati odgovor na to pitanje. To je čovjek čiji su vjerni pratioci postale zvijezde poput Oprah Winfrey, Halle Berry, Gorgea Clooney-ja ili Will Smitha, lice koje su na naslovnicu stavili svi značajniji magazini današnjice, od Times, preko Newsweeka do Men’s Vogue ili New York Magazine. To je čovjek u kojem rezignirani Amerikanci nakon sedam godina vladavine Georgea Busha mladjeg vide mesiju, političara koji im, poput Kennedyja ili Reagana može vratiti nadu u bolje sutra, neopterećeno antiameričkim rapoloženjem širom svijeta.
On nije prvi predsjednički kandidat tamne boje kože, ali jeste prvi koji ne zadovoljava nije jedan od kriterija koji su uvijek vrijedili za izbor američkog predsjednika. On anulira sve odrednice skraćenice WASP koja je bila preduvjet za ulazak u Bijelu kuću. On nije bijelac (White), porijeklo mu nije čisto anglosaksonsko (AngloSaxon), a nije ni Protestant. On je nešto potpuno novo na američkom političkom nebu.
Barack Obama ima šansu jer u sebi objedinjava sve što Amerika jeste: i bijelo i crno, i šareno religijsko, i uspješno, pametno stvorenje koje ima blizak dodir sa najsiromašnjijim slojem američkog društva. Izmedju svih ovih karakteristika krije se i odgovor na pitanje zašto svakim danom raste broj donacija za njegovu kampanju i zašto je već sada prestigao broj delegata koje je osvojila favorizirna Hillary Clinton u utrci za stranačku nominaciju za predsjedničkog kandidata. Svim skepticima koji tvrde da je Amerika nespremna za prvog predsjednika crnca, sam Barack Obama odgovara. “Možda za ljutog i rezigniranog, ali ne za nekog blagog i pristupačnog”. Da je takav prihvatljiv i za one bijele puti, dokazuje broj njegovih bijelih sljedbenika, čak i iz republikanskog bloka. Uostalom, ne bi li izborom Baracka Obame svim bijelim Amerikancima bila pružena šansa da iskupe “grijehe” za višestoljetni rasizam i robovlaništvo, za neljudski tretman svih koji nisu bijeli?
Odgovora na to pitanje nema do novembra ove godine, ali eho postoji. Kad na svojim nastupima širom SAD senator iz Illinoisa pita : “Možemo li vjerovati u promjene?”, okupljena masa odgovara: “DA, možemo!”
