Hoće li preživjeti nuklearna energija

Piše: Charles Racknagel, priredila Mirjana Rakela

U aprilu 1986. dogodio se Černobil. U martu 2011., Fukushima. Prije četvrt stoljeća izgledalo je da će nuklearna energija nestati zajedno s tadašnjom sovjetskom elektranom.

Širom svijeta proširio se strah od radijacije. Glavno pitanje u aprilu i maju 1986., je bilo da li će vjetar iz Ukrajine donijeti radijaciju. Nije bilo bitno koliko ste daleko od bivše sovjetske republike, da li stotine ili tisuće kilometara, znanstvenici su pomno pratili stupanj radijacije, kako bi se vidjelo koliko je neko područje opasno po zdravlje njegovih stanovnika.

Čak i danas Velika Britanija ograničava prodaju mesa ovaca koje pasu travu u određenim područjima Walesa, Njemačka zabranjuje prodaju svinjskog mesa sa juga zemlje. No, ma koliko da je incident u Černobilu izazvao šok u javnosti, upotreba nuklearne energije nije zaustavljena.

Istina, smanjio se broj novoizgrađenih nuklearnih centrala, no i danas one osiguravaju oko 16 posto svjetskih potreba za električnom strujom.

Nuklearna industrija nastavila je s lukavom politikom. Nastojala je izbjeći nezadovoljstvo javnosti. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u posljednjih dvadeset godina samo jedna trećina električne energije stiže iz novih nuklarki.

Kako su sjećanja na Černobil blijedila, od 2001., rasla je pozitivna klima u korist nuklearne energije. Porast cijena fosilnih goriva i zabrinutosti zbog globalnog zatopljenja vodio je "nuklearnoj renesansi". Od te godine, IAEA navodi da su u izgradnji 64 nove elektrane, uz 443 postojeće koje i dalje funkcioniraju širom svijeta.

Čak su se i Sjedinjene Američke Države priključile „renesansi“ nuklearne energije. Godine 2010, Washington je obećao da će osigurati više od 8 milijardi dolara kako bi se pomoglo izgradnji, prve, nove američke nuklearne elektrane od katastrofe u nuklearki Otok tri milje 1979.


Video: Prkoseći zabrani ulaska u zonu oko nuklearke gdje se prije 25 godina desila najveća civilna nuklearna katastrofa, nekoliko starijih stanovnika ponovo se naselilo u ovom zabranjenom području. 23.april2011 (RFE/RL)

Danas, kada iz reaktora u Fuksuhimi izlazi razina radijacije jednakoj onoj u Černobilu , ponovno se postavlja isto pitanje – da li je potrebna nuklearna energija? Jedna od prosvjednica na demonstracijama u Tokiju Mayoko Nakahara kaže kako je već duže vremena zabrinuta zbog nuklearne politike koju vodi njena vlada.

“Ako sada ne dignem svoj glas protiv, pitanje je da li će anti-nuklearni pokret ubuduće imati ovakvu snagu. Zato sam ovdje kako bi dala podršku onima koji su protiv nuklearki”, kaže Mayoko.

Moskva neće odustati

Strah zbog nesigurnosti nuklearki potaknuli su nekoliko zemalja, uključujući i Kinu, da zamrznu planove za izgradnju novih reaktora. U Njemačkoj, gdje je anti-nuklearni pokret i najači u svijetu, vlada je obećala zatvaranje sedam reaktora starijih od 20 godina i to u roku od tri mjeseca.

Da li je nesreća u Fukushimi, koja je obnovila sjećanja na Černobil, dovoljno jaka da opet stavi sumnju na budućnost nuklearne energije? James Acton, stručnjak za nuklearnu energiju u Zakladi Carnegie u Washingtonu, smatra da će odgovor biti različit od zemlje do zemlje.

"Tamo gdje se vodi računa o stavu javnosti sigurno je da će nesreća u Fukushimi proizvesti negativan odnos prema nukleranoj energiji. Primjer

Japan će, smatra stručnjak James Acton, nakon krize sa Fukushimom morati proći dužu nacionalnu raspravu o budućnosti proizvodnje nuklearne energije.

ice, SAD ima najviše nuklearki -104, Francuska -58, a Japan -54. No, među tim zemljama postoje velike razlike u procjeni rizika nuklearnih elektrana. Sjedinjene Države, unatoč interesa za izgradnju nove generacije reaktora, postaju sve više zainteresirane za plin iz škriljca kao alternativnog goriva. Nasuprot tome, Francuska je odlučno za nuklearke i tako će vjerojatno ostati. Japan - usred krize s Fukushimom - vjerojatno će morati proći kroz dužu nacionalnu raspravu prije nego što se odredi prema svojoj budućnosti“, smatra ovaj stručnjak.

Prema njegovom mišljenju, tamo gdje vlade ne mare za stavove javnosti, nuklearna energija će se nastaviti razvijati. Među tim državama je svakako Rusija, koja je sa svoje 32 nuklearke, zauzela četvrto mjesto u svijetu po broju nuklearki.

Vitaly Fedchenko, istraživač u Međunarodnom institutu za mir u Stockholm, smatra da je Moskva potpuno predana daljnem razvoju nuklearki.

"Koliko ja znam, nuklearni program koji Rusija usvojila prije nekoliko godina imao je za cilj da 25 posto električne energije bude proizvedeno u nuklearkama. Mislim da je taj program i dalje na snazi. Nažalost, nema rasprave o sigurnosti reaktora, njihovoj snazi, dakle politička odluka postoji, no bez imalo ozbiljnije rasprave“, kaže Fedchenko.

Za Moskvu je, kaže Fedchenko, nuklearna tehnologija i važan izvozni proizvod. Ona se itekako u tome takmiči sa Francuskom, SAD i Kanadom.

“U Rusiji postaje sve važnije izvoziti visoku tehnlogiju, a ne samo naftu ili prirodni plin”, navodi Fedchenko.

Nuklearna renesansa u Aziji

Ipak, najveću ulogu u ekspanziji i razvoju nuklearne tehnologije ima Azija. IAEA ističe da su, na tom kontinentu, u rekonstrukciji 39 od 64 nuklearke.

Vodeća je Kina,u kojoj je trenutno aktivno 13 reaktora, a 27 ih se rekonstruira. Peking istodobno ograničava korištenje fosilnog goriva, uvozi naftu, a kao najveći zagadjivač obećao je da će do 2020., ograničiti emisiju štetnih plinova. To ne može bez razvoja nuklearne energije.

"Kinezi u posljednjih pet do deset godina grade nuklearne reaktore

Manje države, poput Vijetnama, Maroka i Indonezije, objavile su da će do 2020. većinu električne struje dobijati nuklearne energije.

brzinom vjetra", kaže Mark Hibbs, također ekspert Zaklade Carnegi u Washingtonu.

Ukoliko Kina smatra da je nuklearna energija dio njenih energetskih planova, na sličan način razmišljaju i manje zemlje u razvoju.

Posljednjih deset godina može se nazvati desetljećem “ nuklearne renesense” u kojem su manje države, poput Vijetnama, Maroka i Indonezije, objavile da će do 2020. većinu električne struje dobijati nuklearne energije.

No, planovi manjih države mogu biti mnogo više ugroženi nego je to slučaj u ekonomski snažnijim zemljama. Siromašnija država treba za izgradnju nuklearki posuditi milijarde dolara na svjetskom tržišta kapitala, a nakon Fukushime, kreditni aranžmani bi mogli biti skuplji.

Acton predviđa da će nakon Fukushime tržište kapitala u prvi plan staviti rizik od ulaganja u nuklearnu energiju:

"Gdje vlada ne gradi elektrane iz vlastitih sredstava, već se odluči na posuđivanje kapitala, ti će krediti biti daleko skuplji, i to bi budućnost nuklearne energije mogla učiniti neizvjesnijom“, smatra Acton.

Da li će rast troškova zaduživanja umanjiti nuklearne „ apetite“ zemalja u razvoju tek će se vidjeti. No, nesreća u Fukushimi otvara i pitanje da li bi manje zemlje mogle, u slučaju nuklearne katasrofe, uopće organizirati složene spasilačke operacije kakve provodi moćni Japan.

Ono što se sada događa u Fukushimi, i što se prije četvrt stoljeća događalo u Černobilu, tek pojačavaju strah, kako kod protivnika, tako i pobornika nuklearne energije. Mnoga pitanja i dalje ostaju bez odgovora.

Može li nuklearna elektrana biti dovoljno sigurna kako bi se spriječilo curenje radioaktivnog materijala zbog mogućih kvarova ili prirodnih katastrofa? I, ako dođe do nesreće mogu li spasilačke ekipe spriječiti da se radioaktivne čestice prošire nošene vjetrom?

Takva pitanja vjerojatno će nastaviti pratiti razvoj nuklearne energije i u idućim desetljećima, i to bez obzira da li će rasti broj država koje koriste nuklearnu energiju i bez obzira na strah od nesigurnosti.