Tri ratna cilja Franje Tuđmana

Sudske presude ne mogu se „ne prihvatiti“, niti se u drugostupanjski postupak itko može uključiti. Zavaravanje javnosti se nastavlja, s nesagledivim posljedicama za demokratski politički proces u Hrvatskoj i regiji.

William Montgomery, nekadašnji ambasador SAD u Hrvatskoj, izjavio je 17.11. 2010. godine Radioteleviziji Srbije da je američko veleposlanstvo u Zagrebu 1999. godine dobilo obavijest da će hrvatski predsjednik Franjo Tuđman biti optužen za ratne zločine i da su u skladu s time „prilagodili svoje ponašanje“. U prosincu 1998. sam je Tuđman na otvaranju Ratne škole najavio moguće podizanje haških optužnica protiv njega i najvišeg vojnog vrha.

Upravo u to vrijeme Tuđman je naredio da se oklopnim vozilima krene na jedinice SFOR-a u Martin Brodu, smatrajući da je taj mali bosanskohercegovački grad hrvatski. Rat je bio završen, Dayton potpisan. Ministar vanjskih poslova Mate Granić na svoju je ruku isposlovao povlačenje hrvatskih snaga.

Ambasador pri UN Ivan Šimonović prisnažio je da je NATO bio spreman poslati avione na hrvatske jedinice. Tuđman je bjesnio i tražio da se uđe u sukob s jedinicama SFOR-a, bez obzira na žrtve, ali do toga ipak nije došlo. Povukao se, ali je u ožujku 1999. godine Sabor donio Rezoluciju u kojoj se u točki 7 odriče pravo Međunarodnom sudu u Haagu da procesuira operacije „Bljesak“ i „Oluja“, jer da je riječ o „protuterorističkim akcijama“ na hrvatskom državnom teritoriju. Rezoluciju je potpisao Vladimir Šeks. Nešto ranije Tuđman je odbio dati suglasnost haškim istražiteljima koji su htjeli ispitati pojedine hrvatske generale, među njima i Antu Gotovinu. Time je njegova sudbina bila zapečačena.

Na snazi je bio Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu (donesen 19. travnja 1996) i nikakva politička rezolucija ga nije mogla pravno poništiti. Bila je riječ o pukom političkom manevru. Prva grupa bosanskohercegovačkih Hrvata (Kordić i drugi) već je bila izručena Haagu.

Hrvatska je tada, i zbog takve Tuđmanove politike, bila potpuno izolirana u međunarodnoj zajednici, njezin euroatlanski put bio je zamrznut.

Nakon Tuđmanove smrti i izbornog poraza HDZ-a 2000-te godine bilo je jasno da je puna i vjerodostojna suradnja s Haškim tribunalom preduvjet za normalan život zemlje. Račanova je vlada donijela novu saborsku Rezoluciju kojom se prihvaća nadležnost Suda u Haagu i za operacije „Bljesak“ i „Oluju“, politički poništavajući prethodnu, iz 1999. godine. Uobličio ju je sadašnji predsjednik Josipović.

Podstrekači histerije znaju što čine

Krenule su i prve optužnice, za generala Norca, uz bučne demonstracije u organizaciji HDZ-a i novog čelnika Ive Sanadera. Govor mržnje valjao se ulicama, Mesiću i Račanu deseci tisuća ljudi prijetili su smrću. Crkva je posebnom izjavom ustala protiv legalne vlasti. Grupa aktivnih generala, među kojima i Ante Gotovina, upustila se u pučističko djelovanje, pozivajući na pobunu. Predsjednik Stipe Mesić ih je po hitnom postupku umirovio.

Nakon izvjesnog vremena stvari su se polagano normalizirale, suradnja s Haagom je krenula, a Gotovina je pobjegao. Bijeg mu je sponzorirao HDZ, zajedno s nekim današnjim ministrima i utjecajnim privredno-političkim krugovima. Kada je HDZ ponovno došao na vlast, nastavio je s politikom suradnje, pomogao „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“ Gotovinu. Njegove su slike skidane iz državnih zgrada, obitelj i suradnici izloženi pritisku.

Uhapšeni su i procesuirani Glavaš, Merčep i još neki osumnjičenici za ratne zločine.

U javnosti je polagano rasla svijest da su u proteklom ratu i na hrvatskoj strani učinjeni teški zločini i da ih treba sankcionirati. Suđenja su proticala mirno. Na prve presude bosanskohercegovačkim Hrvatima nitko nije reagirao, osim desničarskih krugova i Crkve.

Zašto ovolika kronologija? Jer je sada sve dovedeno u pitanje i stvari se žele vratiti u „predhaško stanje“, kada se lansirala teza da se u oslobodilačkom ratu ne mogu činiti ratni zločini i kada oni nisu bili ni procesuirani, kada se tvrdilo da je tužba generalima tužba Hrvatskoj, da međunarodna zajednica polazi od toga da je Hrvatska „nastala na zločinu“ i kako je sve to skupa antihrvatska urota, politika izjednačavanja krivnje, itd.

Javnost se nakon haških presuda medijski i politički histerizira na antihaškoj i antizapadnoj retorici. Biskup iz Gospića, povjesničar po obrazovanju, Mile Bogović sa zagrebačkog Trga Bana Jelačića, sudjelujući osobno u prosvjedima, poručuje kako su presude dvojici hrvatskih generala nastavak „blajburške koalicije kojoj je svaka hrvatska država magnum crimen“. „Blajburška koalicija“ su britanske savezničke snage koje su partizanima izručila ostatke vojske kvislinške NDH. Uoči presude članovi crkvene Komisije 'Iustitia et pax' ustvrdili su da se sudi „samo pripadnicima autohtonih naroda“, da je saborska Deklaracija o suradnji iz 2000. sukrivac za procesuiranje, da je prosljeđivanje transkripata (Tuđmanovih, koje je Stipe Mesić učinio javnima) „protuzakonito“. Jedan član Komisije izjavio je i da je egzodus Srba iz Krajine bilo „etničko samočišćenje“.

Emocije običnih građana, zbunjenost i ogorčenost u ovakvoj kakofoniji je razumljivo, ali podstrekači histerije znaju što čine.

Na skupovima se traži suđenje Stipi Mesiću za veleizdaju, traži se prekid pregovora s EU, obustava postupaka za ratne zločine hrvatskim braniteljima, ukidanje amnestije za Srbe.

Komotniji put

Vlast ne sudjeluje u takvoj vrsti govora, ali reagira panično i manipulativno.

Onemoćala vlada Jadranke Kosor trudi se kontrolirati glavninu braniteljskih udruga i uvjerava javnost da će sve učiniti za generale u žalbenom postupku.

A ne može učiniti gotovo ništa.

Objektivno najteža kvalifikacija iz presude generalima Gotovini i Markaču, ona o „udruženom zločinačkom pothvatu“, zahtijevala je bolji i temeljitiji odgovor od onoga koji je izrečen – za nas je neprihvatljiva. I sam se Sud potrudio donijeti nijansirani pravorijek, pa govori o „zloupotrebi vlasti“, a ne o državi. Sud nije doveo u pitanje legitimnost i opravdanost vojne akcije, pa ne može biti riječi o napadu na državu.

Ali, o tome se ovdje i radi – o nespremnosti da se problematizira Franjo Tuđman i sredstva koja je izabrao da ostvari svoj projekt.

Time se vraćamo na početak priče – svijet se spremao suditi Tuđmanu. Zato je zaustavljeno hrvatsko približavanje euroatlanskim integracijama još sredinom 90-tih, zato je Tuđman skoro zaratio i s NATO-m.

Tuđman je imao tri strateška cilja – ostvariti neovisnu hrvatsku državu, proširenu na dijelove Bosne i Hercegovine, a umanjenu za značajan broj Srba. Svatko tko je razgovarao dulje od 15 minuta s Tuđmanom znao je za njegove opsesije, on ih nije skrivao. O tome postoje već i tone pisanih tragova. To su znali svi iz njegove okolice i svi koji to negiraju ne govore istinu. A mnogi su sudjelovali, više ili manje srčano.

Miloševićev osvajački zločinački pohod bio je onaj okidač koji je stvorio pretpostavke za realizaciju. U stvaranju države u oslobodilačkom ratu protiv agresije Tuđman je imao plebiscitarnu podršku, u ratu u Bosni i Hercegovini već su se javili otpori i široka javnost nije dijelila tu politiku. Tada se od njega rastaju Mesić, Manolić, neki generali, a treba reći i vrh Katoličke crkve. O „srpskom pitanju“ javnost je šutjela. Što zbog rata i agresije, što zbog nacionalističke indoktrinacije, nije reagirala na zločine i progone.

U „Oluji“ su učinjeni masovni zločini i nisu procesuirani. Krajina je gorila tjednima po završetku akcije, pljačke su bile neviđene. Praktički odmah po završetku akcije pripremljeni su zakonski akti kojima je imovina najprije stavljena pod sekvestar, a potom je podzakonskim aktima praktički onemogućen povratak. To je bila politika a ne nekontrolirana stihija.

I zbog toga je Tuđmanu pripremano suđenje.

Sada se zbog svega toga osudilo generale Gotovinu i Markača. Koliko je to pravno utemeljeno? Predstoji žalbeni postupak.

Činjenica je da je Sud izabrao za sebe komotniji put, obuhvativši po zapovjednoj odgovornosti najviše rangiranu (živu) osobu u lancu zapovijedanja, ne trudeći se povezati tu osobu, generala Gotovinu prije svih, sa konkretnim – brojnim i strašnim – zločinima. Činjenica je da bi takav pristup sudovanja u većini sadašnjih ratnih žarišta mogao proglasiti zločincima mnoge šefove najmoćnijih država i njihove vojne zapovjednike. Činjenica je da to frustrira i stvara podlogu za nezadovoljstvo, za radikalizaciju javnosti i ponovno otklizavanje u nacionalizam.

Hrvatska je ponovno na raskrižju. Međunarodna zajednica bi najviše učinila, i za Hrvatsku i za regiju, kada bi ubrzano završila pregovore o ulasku u Europsku uniju.