Svaka je pobjeda dragocjena u bilo čemu, a pobjeda na izborima u Srbiji je sasvim sigurno dobra vijest za Srbiju. Vidi se to i po porukama koje stižu i po tome što su predstravnici Evropske Unije - odahnuli. Njeni zvaničnici su izrazili želju da prodube odnose sa Beogradom i ubrzaju napredak Srbije ka EU, uključujući dobijanje statusa kandidata za članstvo. U saopćenju objavljenom u Briselu navodi se da EU "pozdravlja činjenicu da je narod Srbije potvrdio podršku demokratskom i evropskom kursu zemlje: "Pobjedila je evropska Srbija!" Beogradski komentatori pišu da je "u nedjelju izabran jedan predsjednik za cijelu, jedinstvenu Srbiju." Izbori su bili "dokaz zrelosti srpskog društva!"
Tako, iako velika većina eksperata i političara upozorava da nema mjesta nikakvoj euforiji, eforija ipak promalja kroz izjave i komentare, pa se mogla vidjeti i na beogradskim ulicama nakon što je bilo jasno da je Boris Tadić pobijedio. Euforija, ili njeni znakovi, su posljedica toga da je nestao strah od dolaska Tomislav Nikolića na vlast. Docent Fakulteta političkih nauka, Dušan Pavlović, je u postizbornoj emisiji "Dan odluke” na Radio Televiziji Srbije rekao da je birače Borisa Tadića mobilisala dilema "ili u Evropu ili u devedesete godine”! Analitičar Djordje Vukadinovich je kazao da je iz tabora Tadića stizala poruka "ili prošlost ili budućnost!" Čak je i poraženi kandidat izrazio žaljenje što je "kod gradjana Srbije preovladao strah." Profesor Fakulteta politicckih nauka Čedomir Čupić, je ocijenio je da je visokoj izlaznosti gradjana u drugom krugu doprinijela i ideološka i socijalna podijeljenost gradjana, kao i da su izbori značili borbu onih koji su uspjeli u tranziciji i onih koji su propali u promjenama. Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, Nenad Čanak, misli da je medju onih 2,3 milijuna glasača koji su zaokružili Tadićevo ime mnogo onih koji su više glasali PROTIV Nikolića nego onih koji su glasali ZA Tadića.Prema riječima analitičara Jovana Komšića "Srbija je racionalno izabrala svoju izgledniju budućnost...Ova predsjednička trka je bila politička artikulacija izmedju konflikta i razuma. Ovim se radja šansa za evropski put Srbije iako je tek realizirana jedna od institucija na tom putu."
Srbija je, dakle, PODIJELJENA država, i njenih 47 ili 48% glasača glasa za kandidata stranke čiji je predsjednik na klupi optuženih za ratne zločine; za kandidata koji još uvijek, po sopstvenom priznanju, sanja o projektu Velike Srbije; koji kaže da će Bosna i Hercegovina uskoro nestati sa političke scene i slično.
Nebi bilo ništa problematično u tome da, naprimjer, polovica glasača izabere jednu demokratsku opciju protiv druge ali je za Srbiju ozbiljan problem da jedna njena polovica ne glasa za ono što se danas u svijetu zove modernom demokracijom. Dakle, moglo bi se možda i reći da je polovica gradjana glasala protiv Tadića i te demokratske opcije, a samo jedna polovica za!! Ako se stvari tako postave - tada su demokratske vlasti u Srbiji, kako se same nazivaju, one koje predstavljaju predsjednik Boris Tadić i premijer Vojislav Koštunica u stvari - poražene. Jer, ako neko ima oreol "prvog demokratskog predsjednika, odnosno premijera" i ima vlast nekoliko godina, i ako nakon tih nekoliko godina ne uspije zemlju da pomjeri prema demokraciji i demokratskim vrijednostima, odnosno ako se još uvijek polovica gradjana izjašnjava protiv te i takve demokracije - tada ima dosta argumemata za tvrdnju da demokratske vlasti nemaju baš previše povjerenja kod gradjana. Ništa ne ruši izborni rejting tako dobro kao malo boravka na vlasti.
Zato je i strah od goreg bio veliki motiv da na izbore izadje velikih 67% birača u drugom krugu. Zato je i već citirani lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, Nenad Čanak, izjavio da su radikali na ovim izborima poslednji put pobijedjeni "na osnovu straha" i da će ubuduće za pobjedu biti neophodan konkretan pozitivan program.
Tadicu je stalno govorio o reformama tokom kampanje pa bi čovjek pomislio da je mislio ozbiljno. Ali, postoji opasnost da opet ne uradi skoro ništa i to uljuljkan sa dvije strane: Evropske unije koja je dočekala njegovu pobedu sa olakšanjem i biće, opet, spremna da mu toleriše razne propuste na unutrašnjoj sceni sve dok sa njim može da razumno pregovara o Kosovu, Hagu, odustajanju od podrške Srbima u BiH za radikalne opcije. Druga je strana njegovog mogućeg uljuljkivanja u tome što je uvjeren da će ga glasači uvijek podržati u strahu da na vlast ne dodje Nikolić.
Tadić se dakle može uljuljkivati ili u gradjanskom nezadovoljstvu Srbije postignutim promjenama na putu ka Evropi može naći energiju za ozbiljnije promjene u srbijanskom društvu. Po mišljenju mnogih on je baš zato dobio novu šansu od birača. Ali, Tadić je i do sada važio za čovjeka koji bi Srbiju odveo dalje ka Evropi da mu nije premijera, Vojislava Koštunice, koji mu spotiče noge. Taj mu isti premijer nije ni pružio podršku na predsjedničkim izborima i ponašao se - kao da se to njega ne tiče. Dakle, Tadić može naći opravdanje u činjenici da mu Koštunica podmeće noge ali se ne bi trebalo zaboraviti da je tome dosta doprinio i sam Tadić - time što mu je dopustio da bude premijer iako je njegova partija osvojila skoro duplo manje mandata nego Tadićeva, pa tolerira i prihvaća tvrde stavove oko Kosova, i slično. Tadić je stalno u defanzivi pred Koštunicom. I potpisivanje energetskog sporazuma sa Rusijom je visoka cijena popuštanju Koštunici, računajuci na njegovu podršku u drugom krugu.
Zato, mogu se Havijer Solana i Evropska Unija i oni u regionu radovati do mile volje što je Srbija izabrala Tadića ali se svi oni suočavaju sa istom Srbijom koja je postojala i prije izbora. Tadić jeste jači nego što je bio, Koštunica jeste slabiji nego što je bio ali niti Tadić želi da trči brže niti je Koštunica toliko slab da ne može i dalje spoticati noge svom ili "svom" predsjedniku.
Teško, dakle, da se u Srbiji išta značajnije promijenilo. I ne mislim da će se promijeniti prije nego što ode i Kosovo i kad dodje vrijeme sa se Srbija pogleda u ogledalu.
Ukoliko ne odluči da ga opet - razbije.