Petar Lađević, direktor Službe za ljudska i manjinska prava Vlade Srbije, kaže za RSE, da je uprkos izveštaju HRW, stanje ljudskih i manjinskih prava u Srbiji zadovoljavajuće:
"Imajući u vidu naš socio ekonomski trenutak i našu političku svakodnevnicu smatram da je stepen ljudskih prava zadovoljavajući. Što se tiče prava nacionalnih i verskih manjina u Srbiji, mislim da nema razloga za neku zabrinutost, što ne znači da nema i nekih veoma ozbiljnih incidenata, ali država, po mom dubokom uverenju, veoma dobro drži tu stvar pod kontrolom."
Ali, u delu izveštaja koji se odnosi na tretman manjina, HRW navodi da je ostvaren ograničen napredak u pogledu poboljšanja statusa albanske manjine na jugu Srbije i Bošnjaka u Sandžaku. Međutim, u izveštaju se naglašava da se Romi i dalje suočavaju sa očajnim ekonomskim i socijalnim uslovima kao i sa slučajevima verbalnih zlostavljanja i fizičkih napada.
Andrej Nosov, Izvršni direktor Inicijative mladih za ljudska prava, kaže za RSE, da je deo izveštaja HRW koji se odnosi na tretman manjina u Srbiji, posebno važan:
"Ono što se čini značajnim jeste činjenica da su oni prepoznali da etničke i verske manjine u Srbiji jesu izložene dodatnom pritisku, pogotovo posle formiranja ove nove vlade, zato što su određeni mehanizmi koji su značili zaštitu manjina na neki način unazađeni. Ono što se javlja kao najveći problem u Srbiji, kao tranzicionoj zemlji, jeste kažnjivost odnosno nekažnjivost."
U delu izveštaja koji se odnosi na medijske slobode, stoji da se nezavisni novinari i dalje suočavaju sa pretnjama i nasiljem i da nije došlo do napretka u razrešenju ranijih ubistva novinara, kao što su slučajevi Slavka Ćuruvije, koji je ubijen 1999. godine, i Milana Pantića, koji je ubijen 2001. godine.
Dragan Janjić, pomoćnik ministra za kulturu zadužen za medije, kaže za RSE, su navodi HRW potpuno tačni:
"Tačno je da nisu razrešena ubistva dvojice kolega, za koja većina u ovoj zemlji i većina među novinarima osnovano sumnja da iza njih stoji država. Država sve ove godine nije bila u stanju da reši te probleme. Tačno je, takođe, da su pretnje nastavljene i da smo imali, kao što svi znamo, bombu na prozoru novinara Vremena Dejana Anastasijevića, dakle, novi pokušaj ubistva. Mislim da dok se te stvari ne razreše nećemo imati do kraja sređenu situaciju, kada je reč o novinarskim slobodama, i da je njihovo nerešavanje nespojivo sa savremenim demokratskim društvima."
U svom izveštaju za 2008. godinu, HRW, u delu koji se odnosi na oblast pravosuđa, navodi da je presuda u slučaju za ubistvo bivšeg premijera Srbije Zorana Ðinđića, izrečena 23. maja 2007. godine, pokazala hrabrost tužilaca i sudija koji su uspeli da okončaju suđenje dvanaestorici optuženika, uprkos političkim pritiscima i pretnjama.
Human Rights Watch za Hrvatsku konstatira napredak, ali i bolne točke
Najnoviji izvještaj Human Rights Watcha za Hrvatsku konstatira napredak u poštivanju ljudskih prava, ali upozorava da bolne točke ostaju povratak građana srpske nacionalnosti i suđenja za ratne zločine u slučajevima kada su optuženici Srbi.
U svom najnovijem izvješću, Human Rights Watch zamjera Hrvatskoj da – iako su učinjeni pomaci nabolje – i dalje postoje smetnje povratku izbjeglih Srba, suđenja za ratne zločine i dalje su upitne kvalitete ako su okrivljenici građani srpske nacionalnosti, a postoje i problemi sa konvalidacijom dokumenata i priznavanjem stečenih prava i stambenim zbrinjavanjem povratnika. Za Radio Slobodna Europa govori predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO), Ivo Banac:
„To odgovara stanju na terenu. Mislim da se to može potvrditi. Što se tiče problema oko povratka, oni se – barem po saznanjima HHO – posebno odnose na zadarsko zaleđe, gdje ima čitav niz problema koje smo mi zabilježili protekle godine. Prema tome, mislim da je ovo dosta objektivan uvid u stanje stvari.“
Naglasak u izvještaju Human Rights Watcha je na kršenju ljudskih prava Srba, a politička stranka hrvatskih Srba već drugi je mandat u vladinoj većini, a sada su dali i potpredsjednika vlade. Kako to Banac komentira:
„Nije rečeno da su svi pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj zadovoljni aktivnošću srpske političke stranke. Zapravo, ja mogu procijeniti da ima vrlo mnogo kritike na račun vodstva SDSS-a. Kako će se to dalje odvijati unutar same srpske nacionalne zajednice, nisam u prilici reći. Mislim da se politička stranka, koja je sada u vladinoj koaliciji, ne smije poistovjećivati sa cijelom srpskom nacionalnom zajednicom.“
Po ocjeni predsjednika Građanskog odbora za ljudska prava i ko-predsjednika Igmanske inicijative, Zorana Pusića, glavni su problemi konvalidacija dokumenata Srbima povratnicima i rješavanje njihovog stambenog zbrinjavanja. Naime, Hrvatske je ukinula institut stanarskog prava, pa se povratnicima nudi zbrinjavanje koje je nešto skuplje od otkupa stana na kojem je postojalo stanarsko pravo, ali i osjetno jeftinije od tržišne cijene. Problem je u tome što izgradnja tih stanova nije niti krenula, upozorava Pusić:
„U praksi postoje velike diskrepancije od onoga što se načelno postavlja kao stav hrvatske vlade. Kad se to provede u praksi, onda će to vjerojatno biti zadnje rješenje u vezi s izbjeglicama koje Hrvatska treba ispoštovati.“
Na upozorenja NVO koje se bave ljudskim pravima u BiH, vlast rijetko djeluje
Na upozorenja i preporuke nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima u BiH, vlast rijetko djeluje. I dok zemlja nikad nije bila bliže Evropskoj uniji, stanje nikad nije bilo gore, kaže federalni ombusman Branka Raguz:
«Broj prihvaćenih i pozitivno riješenih predmeta u kojima su organi vlasti, od općine do Federacije, prihvatili naše preporuke u negdje 48%, što je do sad najniže zabilježeni nivo preporuka, za razliku od 2002. kada smo imali čak 83%. Za mene je to jedan zabrinjavajući pokazatelj, što znači da organi vlasti ne rade svoj posao. Oko ljudskih prava, odnosno oko preporuka ombudsmana, a koji su izuzetno važni u jačanju pravne države i uopće vladavine zakona, organi vlasti se odnose ignorantski.»
Vlast ne poštuje ni ono što mora, pa ne čudi ni ignorantski odnos prema preporukama smatra Muhamed Džemidžić, izvršni direktor Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH:
« U prilikama u kojima ta ista vlast ne poštuje čak ni odluke Ustavnog suda, Ustavnih sudova, kako onda mi možemo da budemo suviše nezadovoljni i suviše obeshrabreni ukoliko se naše preporuke ne prihvataju.»
U BiH se ne provode ni odluke vladinih institucija koje se bave ljudskim pravima, kaže Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS, navodeći primjer:
«Vezano za odluku Evropskog suda za ljudska prava za obavezu Federacije BiH da penzionerima koji sada žive u RS isplaćuju penziju. Odluka Doma za ljudska prava BiH od prije 5 godina, jednostavno nije poštovana. Ona je u potpunosti ignorisana. Onda možete vidjeti na tom primjeru kako bh institucije jednostavno ignorišu i odluke najviših pravosudnih tijela vezano za ljudska prava.»
Između NVO i centara kojima je obaveza da osiguraju ljudska prava vlada zakon jačeg, prenoseći svoja iskustva kaže dr Nada Ler Sofronić:
«Problem je u tome što postoji dubok jaz između kritičke javnosti, ma kako ona, po mom sudu bila nedovoljno jaka i nedovoljno artikulisana, i ovih centara. Usudila bih se čak reći da ove centre karakteriše svojevrstan autizam i odbrana vlastitih pozicija po svaku cijenu. Da i ne kažem da često postoji manje-više otvoreni prezir i nipodaštavanje inicijativa nevladinog sektora.»
Iako velikim dijelom izvještaji i preporuke o ljudskim pravima ukazuju i na krivičnu odgovornost, rezultati su poražavajući kaže Todorović:
«Kršenja ljudskih prava povlače za sobom i krivičnu odgovornost onih koji ih krše. Međutim, do sada u BiH skoro da niko zbog toga nije odgovarao. Pogotovo ako se nalazi u institucijama.»
Uz vlast, i tužilaštva su zakazala, smatra Džemidžić:
«Sigurno je da tužilaštva ne reaguju pravovremeno, čak ni prema onima koji možda plasiraju pogrešne informacije, koji ukazuju na krivična djela. I to uznemiravanje javnosti bi moglo biti opasno, a kamoli da procesuira ljude čija imena se sasvim jasno i glasno izgovaraju i dovode u vezu sa krupnim kriminalnim radnjama.»
Paradoks bh društva ogleda se i u činjenici da bi vlast morala da sarađuje sa organizacijama koje se bave ljudskim pravima. Na kraju, ona su dio najvišeg akta jedne zemlje – Ustava.
