U Belvedereu djeca odrastaju u jednoj blatnjavoj ulici, između nizova od tridesetak kućica u kojima mnogo toga nedostaje:
«Ja se zovem Alma Sofović»
«Ja se zovem Alma Dizdarević»
«Amina Sofović»
«Učimo, malo vremena izlazimo da se igramo, jer se ne može igrati, sad je blato.»
«Kad se igramo, svako nas ćera»
«Fali nam brašno, ulje,.., tako»
«A ja bi želila što druga djeca... mobitel. Tako.»
«Ja bi volila da imam majku.»
«Pa i ja bi volila. Obadvoje imati. I mobitel i majku.»
«I ja tako isto.»
Razija Bećirević Razija Bećirević, samohrana je majka devetero djece, od kojih nijedno nije završilo srednju, a nekoliko njih ni osnovnu školu. U maloj montažnoj kući, u izbjegličkom naselju Belvedere, žive bez ikakvih primanja, radeći teške fizičke poslove za niske nadnice:
"Kako živim... Ćutim. Nisam nikad ni u kog zaiskala «dajte mi». Bilo je po mjesec dana - nemam da pomastim, da jedem. Ništa. Ja šutim. Nikad nisam otišla ni u koga da zaišćem. U mene su djeca najpoštenija. Cijepaju drva za pet maraka. Sve, opet, nikad niko nije doš'o da kaže - vala da obiđem."
Nakon što ga je napustila supruga, Muhamed Sofović, sam se brine o četvoro malodobne djece:
"Sad sam sam ovdje s djecom. Imam četvoro djece. Živim od dječjeg doplatka, oko 70 maraka blizu. I ovako, ja, ako me zovne, ostavim djecu samu u kući, imam ovog malog, malo je bolestan, ostavim ga, ali šta ću, moram. Da zaradim djeci. A zovne me narod. Cijepam drva i ovako, ko me šta zovne, to uradim. Slabo, kako kad to ispa'ne. I tako."
Svi objekti pretvoreni u kolektivne centre bili su namijenjeni za privremeno stambeno zbrinjavanje izbjeglica, ali su u funkciji već dvanaest godina nakon rata. Pojedini centri prokišnjavaju, a njihovi su stanari često i bez struje i bez vode. Bosansko-podrinjski kanton Goražde je dosad, uz pomoć državnih institucija, zbrinuo 41 porodicu. Nazif Uruči, ministar socijalne politike, izbjeglih i raseljenih osoba:
"Najveću grupu čine osobe koje su u poodmakloj starosnoj dobi, osobe o kojima nema ko da se brine. Onda bi bilo pomalo nehumano vratiti ih među četiri zida, bez obzira na njihovu želju da se vrate na prijeratnu adresu. Ti ljudi koji ne mogu brinuti sami o sebi i zaslužuju tu državnu brigu, a država je, kao što znamo, obezbijedila finansijska sredstva dizanjem kredita sa Svjetskom bankom i međunarodnim donatorima. Ove osobe iz Bosansko-podrinskog kantona su na toj evidenciji, i očekivati je kroz zajedničke projekte da će se to i obezbijediti, ako ne u ovoj godini, onda sigurno u naredne dvije godine, do kada taj projekat traje."
Svaka zemlja u tranziciji podijelila se na slojeve malobrojnih bogataša i onih brojnih koji su siromašni, ali samo u Bosni i Hercegovini je normalno da se to radi veoma transparentno i bez imalo emocija. Samo u ovoj državi - danas ćemo prenijeti priču nesretne žene Razije Bećirević, čija porodica gladuje, a već sutra će u nekom od parlamenata ponovo početi rasprava o funkcionerskim plaćama koju njena djeca neće zaraditi ni za godinu dana.