U postupcima za ratne zločine koji se u poslednje četiri godine vode u Srbiji procesuirano je 112 osoba, dok ih je 57 optuženo. Trenutno se vodi 10 glavnih pretresa, više predmeta su prvostepeni i drugostepeni okončani, dok je u fazi istrage još osam postupaka. Zbog toga zaposleni u srpskom pravosuđu smatraju da s pravom nose etiketu lidera u regiji kada se radi o suđenjima za ratne zločine, izveštava iz Beograda Zoran Glavonjić.
Siniša Važić, predsednik Okružnog suda u Beogradu, u okviru koga radi Odelenje za ratne zločine, kaže za naš program da je zadovoljan profesionalnim nivoom suđenja:
«Jednostavno mislim da se steklo neko opšte iskustvo koje imamo, znanja, veštine. Ako pogledamo, pre četiri godine, to Odelenje za ratne zločine je bilo, što bi rekli Englezi, «green field investment», znači, mi smo krenuli od «zelene livade», naravno, govorim figurativno. Mi smo u međuvremenu uspeli da formiramo odeljenje, da steknemo određeno iskustvo. Sad to nije više tako fragilna institucija i nežna priča koju bi svaki vetar mogao da povije. Mislim da sa jednom pozitivnom perspektivom možemo da gledamo unapred. Ja mislim da mi možemo da damo ocenu između dobar i vrlo dobar za naša suđenja za ratne zločine.»
Veliki posao u čitavoj priči radi Tužilaštvo Srbije za ratne zločine, za čiji rad su dobre ocene stigle iz Haškog tribunala. Portparol Tužilaštva, Bruno Vekarić, u razgovoru za naš program, kao uspeh ističe i to da su se pravosudni organi pozicionirali u javnosti:
«Nešto što je ranije negirano, a to su ratni zločini, postali su deo svakodnevice. Dakle, postoje ratni zločini i više ih ni najveći protivnici tih suđenja ne negiraju, već samo kritikuju rad organa, što je opet, po meni, veliki korak napred. Dakle, posle negiranja i posle prikrivanja zločina, došli smo u jednu fazu koja se zove procesuiranje.»
Većina suđenja za ratne zločine odvija se u Beogradu, u zgradi Specijalnog suda, jednoj od najopremljenijih u svetu, a novina su i svedočenja preko video linka i iskazi najvažnijih svedoka pod posebnim merama zaštite. Međutim, ima i teškoća, ali problemi, kako kaže Bruno Vekarić, nisu tehničke prirode već potiču iz političkog miljea:
«Ne možete očekivati i ne možete dopustiti da se na vrhovnim telima, kao što je Skupština, napadaju nosioci pravosudnih funkcija koji korektno obavljaju svoj posao, ne možete iznositi lične stavove o ličnim stvarima tih ljudi jer, jednostavno, to je poziv na linč. Drugi problem je što i ostali političari stidljivo govore o temi ratnih zločina. Jednostavno, ona ne diže političke rejtinge i kao da na taj način žele da pobegnu i od vlastite odgovornosti.»
U procesuiranju ratnih zločina, pravosuđe sarađuje i sa nevladinim organizacijama. Dragoljub Todorović je advokat Fonda za humanitarno pravo i u osam predmeta zastupao je žrtve, Albance, Hrvate i Bošnjake. On smatra da je samo formiranje Sudskog veća za ratne zločine, za koje kaže da uglavnom radi sa integritetom i objektivno, veliki uspeh, ali ima primedbe na Tužilaštvo:
«Karakteristika svih suđenja je ta da se nastoji po svaku cenu izbeći da odgovaraju, da se uključi tu vojska Srbije i Jugoslavije, u skladu sa Miloševićevom doktrinom da Srbija nije učestvovala u ratu. Druga stvar je ta da odgovaraju samo neposredni izvršioci, a ne naredbodavci. Vrhovni sud svaku odluku za ratni zločin ukida. On je ukinuo jedan čist predmet za slučaj Ovčara. I sad se na ponovnom suđenju pokazuje koliko su pravno i činjenično neutemeljeni ti razlozi. Dakle, i to je jedan ograničavajući faktor.»
Sa druge strane, obrana optuženih potpuno je nezadovoljna suđenjima. Advokat Goran Petronijević, branilac u postupcima pred sudom za ratne zločine, tvrdi da se srpsko pravosuđe potpuno stavilo pod kontrolu Sjedinjenih američkih država i Haškog tribunala:
«Čitav taj krivično-pravni performans je samo jedna loša imitacija haškog suda i Haškog tribunala. U svim postupcima postoji jedan politički cilj: protiv Srbije i srpskog naroda i on je glavni u postupku. Njih ne zanima ko je izvršio ratni zločin, dakle, ne zanimaju ih ni žrtve, ni izvršioci, oni kroz svaku presudu, kroz svaku optužnicu proture jednu političku tezu koja treba da bude svrha postupka. I ako nju ne ostvare, onda taj postupak za njih ne valja.»
Na ove optužbe Bruno Vekarić odgovara:
«Da se neko meša u naš posao, to apsolutno nije tačno. Da li mislite da je ambijent u Srbiji politički takav da je potpuno povoljan za suđenje za ratne zločine? Ja mislim da je odgovor na to pitanje negativan. Dakle, to nije argument.»
Na kraju, sudija Siniša Važić zaključuje:
«Suđenja za ratne zločine definitivno nemaju funkciju da budu istorijska, kao što, ja mislim, nijedan sudski postupak sam po sebi nema funkciju istorijskog postupka koji utvrđuje neke večne istine, ali definitivno da suđenje za ratne zločine predstavljaju istorijsku građu i biće deo istorije pomoću koje će se utvrđivati da li se da li se nešto desilo, odnosno, kako se nešto desilo i ko je, za to što se desilo, odgovoran.»
U pravosuđu BiH se vodi više desetaka procesa za ratne zločine
Pred pravosuđem Bosne i Hercegovine trenutno se vodi više desetaka procesa za ratne zločine počinjene u toj zemlji, a hiljade prijava za ratne zločine još uvijek čekaju na istragu i moguće procesuiranje. Ta činjenica, kao i vrijeme proteklo od počinjenja zločina, uveliko otežavaju, kako istrage, tako i sudske procese. Iz Sarajeva se javlja Žana Kovačević.
Zgrada Suda Bosne i HercegovineU Sudu Bosne i Hercegovine trenutno je u toku više od četrdeset procesa za ratni zločin, a do sada je doneseno dvanaest pravosnažnih osuđujućih presuda. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine istovremeno je objavilo da postoji više od deset hiljada prijava ratnog zločina koje tek treba istražiti. Zamjenik glavnog tužioca Bosne i Hercegovine, Milorad Barašin, ističe da su djela ratnog zločina u Bosni i Hercegovini počinjena prije više od decenije, što znatno otežava rad prikupljanja dokaza i jedan je od najvećih problema sa kojima se Tužilaštvo susreće:
«Najveći problem u našem radu predstavlja protek vremena od izvršenog kaznenog djela, koji su od dvanaest do petnaest, a i više, godina. Zbog toga se teško dolazi do materijalnih dokaza koji su vremenom nestali ili su uništeni, kao i do izjava svjedoka koji su raseljeni i koje je teško pronaći jer žive širom Bosne i Hercegovine, u inostranstvu i prekomorskim zemljama. Zbog toga su istrage u ovim predmetima ratnih zločina jako složene, obimne, zahtjevaju dosta vremena, a bosanskohercegovačka javnost ponekad nema razumijevanja.»
Barašin kaže kako Tužilaštvo trenutno radi na izradi državne strategije za procesuiranje ratnih zločina koju Bosna i Hercegovina još uvijek nema.
Predsjednik Advokatske komore Republike Srpske, jedan od branilaca optuženih za ratne zločine, Zlatko Knežević, ističe da Sud Bosne i Hercegovine ispunjava i materijalne i kadrovske uslove da bi suđenja bila poštena i pravedna svim optuženima. Knežević posebno izdvaja mogućnost pružanja zaštite i podrške svjedocima, što je jedinstven slučaj u bosanskohercegovačkom pravosuđu:
«Na taj način se i obrana može koristiti. Ja sam, naime, u jednom od predmeta i tražio pomoć odjeljenja Suda BiH kada je riječ o zaštiti svjedoka i podršci svjedoka, i oni su, bez ikakvih smetnji, pružili punu podršku obrani u tom dijelu. Postoji, naravno, i problem kada se radi o predmetima ratnih zločina pred Sudom Bosne i Hercegovine, a to je problem pune i cjelovite obrane, jer se u predmetima koji su preuzeti iz Haga naročito dolazi do pitanja da li je moguće da obrana sve provede na isti način kao što je davao mogućnost Haški tribunal. Ali, to je stvar koja je pred nama, mada smatram da, vjerovatno regionalno gledajući, Sud Bosne i Hercegovine u ovom momentu je najbolji i kadrovski i tehnički opremljen sud.»
Radom Suda Bosne i Hercegovine i načinom na koji procesuira ratne zločine, zadovoljne su i žrtve. Posebna razlika između Haškog tribunala i suđenja u domaćim sudovima uočena je u visini izrečenih presuda, podsjeća Munira Subašić iz udruženja «Majke enklave Srebrenice i Žepe»:
«Presude koje su izrečene dosad u Sudu za ratne zločine su ipak, na neki način, zadovoljavajuće u odnosu na one presude koje je davao Haški tribunal, jer ako se zna da je jedan Erdemović priznao da je strijeljao 1.100 naše djece, 110 je uzeo na sebe, da je dobio pet godina, a onda za ova djela koja sudi sud u Bosni i Hercegovini i prosuđuje, ja sam zadovoljna. Najzadovoljnija bih bila kada bi svi zločinci, koji su činili zločin i genocid, bili izvedeni pred lice pravde, da dobiju svoje ime i prezime kao ratnog zločinca, a visina kazne neka se određuje onoliko koliko te sudije smatraju da treba. Znači, najvažnije da ti zločinci imaju imena i prezimena.»
Helsinški odbor za ljudska prava Republike Srpske dio je mreže nevladinih organizacija za podršku Sudu BiH koji djeluje već više od dvije godine. Zadatak je, prije svega, pomoći u komunikaciji između Suda i građana, kaže predsjednik Helsinškog komiteta, Branko Todorović:
«Protekla godina je pokazala koliko je u Bosni i Hercegovini potrebno da postoji spona između građana, prije svega porodica žrtava i onih koji imaju direktni interes vezano za procesuiranje ratnih zločina, i Suda Bosne i Hercegovine. Iskustvo Haškog tribunala je pokazalo da jedna pravosudna institucija, odvojena od građana, od teritorije, zapravo, gdje su se zločini dešavali, na neki način ima problema sa refleksijama svega toga što se dešava u sudnicama na javnost i građane u širem smislu.»
Na kraju, priču završavamo bez Suda Bosne i Hercegovine, prve institucije u zemlji koja bi trebala biti odgovorna prema javnosti, jer nisu našli vremena, niti osobe koja bi govorila o ovoj temi. Kako nam je pojašnjeno, upućeni zahtjev za razgovor predsjednici Suda Bosne i Hercegovine, Medžidi Kreso, ocijenjen je irelevantnim i stavljen na čekanje.
Haški tribunal hrvatskom pravosuđu dosada prepustio jedan predmet
Mirko NoracHaški tribunal je hrvatskom pravosuđu dosada prepustio samo jedan predmet, onaj protiv generala Norca i Ademija, za ratne zločine nad srpskim civilima počinjene u Medačkom džepu 1993. godine. No, pred tamošnjim domaćim sudovima vođeno je više stotina suđenja za ratne zločine u kojima su neovisni promatrači opazili nejednak tretman srpskih i hrvatskih optuženika. Iz Zagreba se javlja Ankica Barbir-Mladinović:
Na suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj i odvjetnici i nevladine udruge uočavaju isto: nejednake kriterije prema optuženima, ovisno o nacionalnosti. Odvjetnik Anto Nobilo navodi konkretan primjer iz vlastite prakse:
“Vidio sam dva-tri predmeta gdje se Srbima sudilo, recimo u Vukovaru. Ima jedan čovjek, bio je policajac, pa je u nekom krivičnom zatvoru bio čuvar, i ako mu je dokazano dva-tri šamara i jedno povlačenje za uho, dobije jedanaest godina. S druge strane, za prave ratne zločine gdje ima mrtvih glava, dobija se desetak godina, ili devet.”
I odvjetnik Čedo Prodanović kaže da ne može dati jednoznačnu ocjenu hrvatskih sudova u procesuiranju ratnih zločina upravo zbog tih razdjelnica:
“Do sada apsolutno nisu bili jednaki kriteriji, na štetu pripadnika srpske nacionalnosti, gdje su postupci trajali vrlo kratko, bez nekog posebnog inzistiranja na prevelikim dokazima i sa znatno drastičnijim kaznama nego na pripadnike hrvatske nacionalnosti, kojih je, doduše, i bilo vrlo malo do sada.”
Predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora, dr. Ivo Banac:
“Bilo je barem jedno dvije tisuće suđenja za ratne zločine raznim pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj. I mislim da ima gotovo jednak broj koji su u zatvoru zbog tih stvari, ali kad to uporedimo sa Hrvatima koji su optuženi za ratne zločine, znamo samo za dva slučaja koji su dovedeni kraju i gdje su optuženi osuđeni. To je «gospićki» slučaj i «bjelovarski» slučaj.”
Haški je sud prepustio Hrvatskoj dosad samo jedan slučaj i to suđenje za zločine u Medačkom džepu, optuženim hrvatskim generalima Mirku Norcu i Rahimu Ademiju, koje je ljetos započelo na zagrebačkom Županijskom sudu. Glasnogovornik tog suda, sudac Krešimir Devčić:
“Taj proces teče prema unaprijed određenom rasporedu, i to u korektnom ozračju, a isto je otvoren za javnost i medije, koji o postupku redovno izvještavaju.”
Odvjetnik Čedo Prodanović, koji izravno sudjeluje u procesu kao odvjetnik optuženog generala Ademija, smatra da je zagrebački Županijski sud u tom sudskom postupku apsolutno opravdao povjerenje Haškog tribunala:
“Taj se postupak vodi apsolutno korektno, po svim standardima, ja bih čak rekao i višim od samog Haškog tribunala. Mi smo imali do sada desetak svjedoka sa zaštićenim identitetom. Do sada nije bilo zamjećeno da bi svjedoci bili izloženi bilo kakvom vidu pritisaka i utjecaja na sadržaj njihovog iskazivanja.”
Najveći se problemi, kaže sudac Devčić, odnose na dostupnost svjedoka jer ih je većina ispitana prije četrnaest godina, neki su umrli, a mnogi iselili u treće zemlje:
“Što se tiče ovih svjedoka u Srbiji, uručenje poziva i zamolbe idu putem međunarodne pravne pomoći Ministarstvu pravde Srbije i oni su tu vrlo kooperativni.”
Za razliku od tog oglednog primjera, dr. Ivo Banac upozorava i na vrlo negativan slučaj «Hrastov», u Karlovcu, suđenje za ubojstvo srpskih rezervista na Koranskom mostu, koji nikako da izađe iz začaranog kruga:
“Događa se da je taj čovjek od lokalnog suda oslobođen, onda to ide na Vrhovni sud, onda oni ponište tu odluku, pa vrate natrag. Ja mislim da je to sad već u četvrtoj rundi.”
Iako svi vjeruju da se sudska farsa od prije nekoliko godina sa suđenja osmorici Hrvata, pripadnika bivše vojne policije, za zločine u splitskoj Lori ne može više ponoviti, kao ni suludo obrazloženje presude gospićkog suca Milanovića koji je optuženom Srbinu upisao kao krivnju i petstogodišnje ponašanje njegovih predaka, najnoviji cirkus oko optuženog hrvatskog generala i političara Branimira Glavaša za zločine na srpskim civilima u Osjeku, mnoge zabrinjava. Profesor za zagrebačkom Pravnom fakultetu, Ivo Josipović:
“Ja mislim da je najvažnija stvar da se politika i političari maknu od tog predmeta i puste pravosuđe da radi.”
Dr.Banac:
“Pa sam slučaj «Glavaš», što se procedure tiče, ja tu ne vidim nekih naročitih problema. Ali, tretman glavnooptuženog u ovom trenutku je doista poseban. On se odjednom brani sa slobode, a oni koji su kvalificirani na mnogo umjereniji način su još uvijek u pritvoru. Problem je upravo u tome što, kad je riječ o pripadnicima većinske nacije, onda su tu otpori mnogo veći. I to nije slučaj samo u Hrvatskoj.”
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
