No, to svakako nije ni prvi, ni najneobičniji primjerak ulovljen u vodama crnogorskog Jadrana posljednjih godina - ispričao nam je pomorski kapetan i iskusni ribar iz Bigove, Nikola Lazarević.
LAZAREVIĆ: Pretprošle godine sam uhvatio jednu vrstu skarpine, kao balon. Nekada davno sam, da li čuo, da li gledao u emisiji Discovery nešto o toj vrsti ribe. Uzeo sam je kliještama, skinuo parče mreže i bacio u more. Mislim da se to dešava već par godina, ako ne i više. Sve te promjene se na 90 posto dešavaju u vrijeme kada počinje neki intenzivniji život u moru, u maju mjesecu. Kako rastu trave, tako se dešavaju i sve druge promjene sa ribama, počinju migracije. Da li su u pitanju toplotne promjene, to već ne bih znao reći. Ali što se tiče nekih novih vrsta i odakle stižu, to nije od jučer, ima tomu već četiri godine.
RSE: Rekli ste mi da već nekoliko godina ima i sabljarki u Jadranu.
LAZAREVIĆ: Da, bile su na milju-dvije od obale. Kod komšija na Siciliji, u Pontu, je najveće mrestilište sabljarki u svijetu. Vjerovatno su nekim kanalima došle u Jadran. Ona je ipak riba tropskih mora, nije Jadrana i sjevernijih mora. U zadnje tri godine sam uhvatio četiri komada. Od toga je najveći primjerak imao oko 105 kila.
RSE: Mogu li ribari s nekim da se posavjetuju, ili konsultuju, u Crnoj Gori kada je riječ o ovakvim slučajevima čudnih ulova?
LAZAREVIĆ: Imamo, ali sve je to svedeno na neke male, sitne stvari. Imamo i Zavod za biologiju, ali tu nešto ne funkcioniše, nešto ne ide. Da li su u pitanju pare, ne znam. Ljudi bi trebali da imaju mogućnosti da izlaze i učestvuju u nekim otvorenim morima, a ne da vrše neko ispitivanje u okviru Boke Kotorske, tu oko 100 metara od Zavoda. Sve se svodi na pojedinačne slučajeve.
RSE: Može li se reći da je Crna Gora ribarska zemlja? Pomorska nismo, jer smo potopili sopstvenu flotilu. Da li smo primorska zemlja? Ne bi se ni to reklo, ocjenjujući po Centralnoj informativnoj službi koja nikada nema vremensku prognozu za pomorce.
LAZAREVIĆ: Mi smo dijete od dvije godine, u pelenama. Hrvatska ima pravo more, od oko 450 nautičkih milja. Kada je dobra vidljivost, ja sa svoje barke, sa nadmorske visine od tri metra, vidim na kraj, na daljinu od 50 kilometara. To je malo more da bi se bilo kakvi komercijalni ribolovi mogli vršiti. To je većinom i otvoreno more. Nema tu mnogo zaliva da bi se riba mrijestila. Nekada, dok je moj pokojni otac bio direktor ribarstva, u Kotoru je bila velika količina plave ribe, ali nešto je stalo. Šta se dešava, ne znam. Nekada je to bila glavna hrana na crnogorskom primorju. Svake godine je sve siromašnije. Mislim da se radi o drastičnom smanjivanju ulova, sigurno se i do 20 posto godišnje uhvati manje ribe. Treba ti duplo više da uložiš u alat i opremu.
RSE: Koliko mislite da smo u Crnoj Gori svjesni toga da su more i ribanje dio kulturne baštine, kroz običaje, jelovnike, navike?
LAZAREVIĆ: Mislim da smo na nekom 90. mjestu po potrošnji ribe po glavi stanovnika. Mislim da se radi o neka 2,5 kilograma. Ljudi preko puta nas, u Italiji, troše 90 kilograma ribe po glavi stanovnika. To vam je jedan od indikatora i pokazatelja svega toga.
RSE: Nezaobilazna tema ribarskih priča je i pokušaj susjedne Hrvatske da zaštiti svoj dio Jadrana uspostavljanjem zaštićene ekološke ribarske zone. To pravo joj negira Evropska unija ucjenom da će usporiti pregovore o pridruživanju. Hrvatska želi da se, prije svega, zaštiti od moćne talijanske flote koja je iscrpila talijanske zalihe ribljeg fonda i koja bi za kratko vrijeme mogla preorati i dno hrvatskog priobalja.
LAZAREVIĆ: Šire se glasine da ovo more hoćemo nekome da prodamo, da neko dođe da ga komercijalizuje. Gledam sada kakve problem imaju u Hrvatskoj. Svašta su njihova udruženja ribara i ribari uradili da bi spasili svoj dio Jadrana, da im ne dođe Italija koja je uništila svoju obalu. Plašim se da će, ako i mi to ne uradimo, Jadran vrlo brzo postati jedna velika bara. To sada funkcioniše u okviru Ministarstva poljoprivrede. Tamo su ljudi koji ne znaju nešto mnogo o ribanju, pa nije ni čudo. To su ljudi sa sjevera, koji nemaju pojma šta je ribanje, ribarski materijal i alat. Nemamo ni neku stimulaciju od države. Svaka država koja ima ribarstvo dotira ribara u kupovini alata i goriva. Ovdje toga nema, a kada će i da li će je velika nepoznanica i veliki znak pitanja.
