Ovu ideju, poteklu u Bosni i Hercegovini, kao i mogućnost da se ona ostvari analiziraju sugovornici naših novinara, u Sarajevu Marije Arnautović, u Beogradu Slobodana Kostića i u Zagrebu Enisa Zebića.
Nekoliko ključnih osumnjičenih za ratne zločine još uvijek su na slobodi, dok Haški tribunal sva suđenja mora okončati do kraja iduće godine, a sve postupke do kraja 2010. godine. Kako sada stvari stoje, procesuiranje ratnih zločina preuzeće domaće pravosuđe, a o osnivanju regionalnog suda za ratne zločine koji bi nastavio posao nakon gašenja Haškog tribunala za sada je samo načelno razgovarano. Govori Manuela Hodžić, portparol Suda Bosne i Hercegovine:
“Regionalni sud, o kojem se, podvlačim, tada samo načelno razgovaralo, bavio bi se ratnim zločinima. Tu bi radile sudije iz cijelog regiona, a sjedište bi bilo u Sarajevu.“
O ideji osnivanja regionalnog suda za ratne zločine nije zvanično razgovarano ni u Bosni i Hercegovini, ali ni u ostalim zemljama regiona. Direktor Istraživačko - dokumentacionog centra iz Sarajeva Mirsad Tokača smatra da je osnivanje ovakvog suda najgore rješenje kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina nakon zatvaranja suda u Hagu:
“Mislim da, ako bi se bilo šta htjelo raditi, odnosno moralo raditi u smislu nastavka nekih procesa pred međunarodnim sudovima, mi imamo Međunarodni sud za ratne zločine koji bez ikakvih problema može preuzeti sve slučajeve od Tribunala i nastaviti sa njihovim procesuiranjem. Mislim da je to ideja koju je prije nekoliko dana iznio i gospodin Nice, i mislim da je to potpuno prihvatljiva stvar. Radi se u osnovi o tri ključna optuženika koji su još uvijek u bjekstvu, prije svega Karadžić i Mladić. Sve ostalo mogu da procesuiraju nacionalni sudovi, uz eventualno bilateralne odnose koje na tom nivou treba uspostaviti između zemalja da bi se oni koji su počinili zločine u Bosni isporučili bosanskom sudu.“
Osnivanje još jednog suda koji bi procesuirao ratne zločine iziskuje sagledavanje pravne mogućnosi o prijenosu nadležnosti sa ICTY-a na neki regionalni sud. Kada je riječ o prostoru bivše Jugoslavije moraju se imati u vidu i šest pravnih sistema, što je, prema mišljenju predstavnika Vlade RS-a za saradnju sa Haškim tribunalom Jovana Spajića, u pravnom smislu vrlo komplikovano:
“Mislim da bi bilo vrlo komplikovano izabrati ljude koji bi to radili. Vi znate koja su podozrenja među nama još uvijek prisutna, kakav je odnos prema optuženima, prema svjedocima, odazivanjima. Ko bi to provodio one koji se ne bi odazvali pozivu? Mislim da je to vrlo delikatna tema o kojoj bi trebalo podobro razmisliti.“
Prema nekim procjenama, deset do dvanaest hiljada pojedinaca trebali bi da odgovaraju za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, kaže predsjednik Helsinškog komiteta BiH Srđan Dizdarević. To jasno pokazuje potrebu da se sudovi ovom problematikom bave i nakon zatvaranja suda u Hagu:
“Treba voditi računa o principijelnim stvarima, dakle obezbijediti da taj sud bude nepristrasan, da ne bude pod političkim pritiskom i domašajima, da ne bude etniciziran ni u jednom pogledu, da bude efikasan, da radi po principima fer postupaka i po principima evropske konvencije. I sigurno je da činjenica da se razmišlja o nekakvom regionalnom sudu sama po sebi nije garant svega ovog.“
Procesuiranje ratnih zločina već su preuzela domaća pravosuđa, koja su, kaže sudija iz Prijedora Nusreta Sivac, već opterećena i taj proces će biti dugoročan. Ona smatra da je ideja o osnivanju regionalnog suda za ratne zločine dobra. Nusreta Sivac, koja je bila zatočenik logora Omarska u Prijedoru i svjedok u procesima pred Haškim tribunalom, podsjeća da su brojne prepreke koje treba otkloniti da bi domaće pravosuđe uspješno procesuiralo ove slučajeve:
“Tu su nekakve prepreke koje treba zaista otkloniti jer ustavi država u regionu ne dozvoljavaju ekstradiciju itd. Mislimo da domaće pravosuđe možda treba još više osposobiti, veći broj, naravno, izvršioca, sudaca treba još.“
Opstrukcija pravde neizručivanjem optuženih za ratne zločine može se riješiti između država u regionu bilateralnim sporazumima, podsjeća Mirsad Tokača:
“To je nešto što se treba završiti, a nikakvi regionalni sudovi. Njihova uspostava je vrlo skupa, njihov rad je veoma skup. I, naravno, pitanje novih sudova je u ovom času po meni potpuno besmisleno, nepotrebano, ono bi iziskivalo novo gubljenje vremena.“
U Beogradu i dalje protiv formiranja regionalnog suda
Od kada su do Srbije doprli glasovi onih koji se zalažu za formiranje regionalnog suda za ratne zločine nisu prestala sporenja između strana koje su na različite načine vezane za procesuiranje ovih teških krivičnih dela. Najglasniji protivnici ove inicijative bili su advokati lica optuženih za ratne zločine u susednim državama jer bi takav sud doveo u pitanje slobodu koju već godinama nezasluženo uživaju u Srbiji.
U Specijalnom sudu za ratne zločine nisu zvanično razmatrali inicijativu o formiranju neke vrste balkanskog suda koji bi nasledio Haški tribunal, mada predsednik sudskog veća u Veću za ratne zločine Vesko Krstajić u ovom trenutku ne vidi dovoljno razloga za osnivanje jedne takve institucije:
«Ako bi to bio jedini način da se pred lice pravde izvedu svi oni koji to zaslužuju, ne bih imao ništa protiv te ideje. Ali ja mislim da su sudovi u ove tri države - Srbiji, Bosni i u Hrvatskoj - sposobni ili spremni da sami vode i procesuiraju počinioce ratnih zločina. Mislim da mi to svojim radom dokazujemo.»
Mada je do sada procesuirano više od 100 osoba za brojne zločine koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu, direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ukazuje na mnoge probleme koji prate rad Specijalnog suda u Beogradu:
«Mali broj je suđenja, kapaciteti i suda i tužilaštva su mali. I ono što se sve više primećuje, a to je da je to tužilaštvo jako nesigurno, da stalno balansira, da ponekad izlazi sa optužnicama koje su vrlo politički inicirane, da pokušavaju da dokažu i pokažu javno svoj neki patriotizam optužujući Bošnjake, Albance, iako bi bilo normalno da, ako poseduju dokaze, daju tužilaštvu te druge države da povede, inicira i otvori taj postupak.»
Regionalni sud za ratne zločine pomogao bi, pre svega, da se prevlada problem sa izručenjem državljana Srbije koji su optuženi za zločine pred sudovima u Bosni ili Hrvatskoj. Vesko Krstajić:
«Ovde je dodatan problem što bi takav sud podrazumevao da na neki način zaobiđemo one eksplicitne ustavne odredbe o zabrani isporučivanja sopstvenih državljana praktično stranim sudovima, odnosno drugim državama. Ja neću da ulazim u to kako bi to bilo shvaćeno na ovim prostorima i doživljeno u smislu da se sad tamo negde ’našima’ sudi, negde u Sarajevu ili Zagrebu itd. Nisam siguran kad bi bio Beograd centar tog regionalnog suda da bi i tada to bilo dobro shvaćeno.»
Pa ipak, prag jedne regionalne sudske institucije mnogo bi lakše prelazili svedoci zločina koji su teška srca dolazili da svedoče u Beograd s obzirom da je zlo koje su osetili na svojoj koži došlo upravo iz Srbije. Kosovski Albanac Hisni Beriša svedočio je nedavno u procesu za zločin u Suvoj Reci koji se zbio 1999. godine:
«Ja sam svedok - žrtva jer 49 mojih članova porodice ubijeno je u masakru 26. marta u Suvoj Reci. Pošto sam ja imao tu sreću da preživim taj masakr, onda je meni preostalo da ja stalno tražim istinu, da se istina iznese. Da vam kažem pravo, ja sam imao puno rezerve, nisam imao poverenje - i ne verujem ja da će se nešto veliko desiti ovde u vezi ovog procesa.»
No čak da inicijativa o formiranju regionalnog suda ostane mrtvo slovo na papiru, sudija u Veću za ratne zločine Vesko Krstajić vidi još jako puno prostora za saradnju između sudova Srbije, Bosne i Hrvatske:
«Mislim da ima prostora da se unapredi međusobna saradnja ove tri države i njihovih pravosudnih organa u onom istražnom delu. Tužilaštva su tu zaključila neke ugovore u tom pravcu i olakšala su međusobnu komunikaciju i razmenu informacija, podataka itd.»
Stoga direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataš Kandić, s obzirom na sve učestalija dovođenja u pitanje spremnosti da se napravi otklon u odnosu na politiku Srbije koja je dovela do masovnih zločina tokom devedestih, smatra da Sud za ratne zločine u Beogradu, uz sve svoje manjkavosti, i dalje ima ogroman značaj:
«Kada pomislim u kojoj bismo mi bili situaciji ovde u Srbiji, s obzirom na sve što se dogodilo u ne tako davnoj prošlosti, da nema tog tužilaštva i tog suda za ratne zločine. Pa kada zamislim takvu Srbiji, onda mi se čini - sa ovako jednom političkom klimom da bi to bio bio potpuni mrak.»
Voditeljica zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću “Documenta” i sudobitnica alternativne Nobelove nagrade za mir Vesna Teršelič za naš program kaže kako potpuno razumije frustracije onih koji su u Bosni i Hercegovini predložili formiranje regionalnog suda za ratne zločine:
“Ali nije naišlo na razumijevanje u Srbiji i Hrvatskoj. A u međuvremenu regionalna suradnja i među tužiteljstvima i državnim odvjetništvom i sudovima sve je bolja - i čini mi se da je to smjer u kojem treba ići jer bi građenje nove institucije bilo vrlo veliki poduhvat za koji je, prije svega, osnov da ima podršku u sve tri zemlje. Kad te podrške nema, mislim da je mudar smjer naprosto raditi na poboljšanju suradnje. A da se ona može poboljšati - može se poboljšati.”
Predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava Ivo Banac također upozorava da formiranje novog regionalnog sudišta - jer je i Haški sud ustvari regionalno sudište - zahtijeva politički konsenzus na razini regije:
“U sadašnjim političkim okolnostima ja mislim da to nije vrlo vjerojatno jer to bi pretpostavljalo potpunu suradnju svih zemalja sljednica Jugoslavije, posebno onih koje imaju probleme sa ratnim zločinima, da se dogovore oko kontinuiteta takvih procesa. Znajući situaciju u regiji, to jednostavno nije vjerojatno. A da bi dobro bilo - sigurno bi dobro bilo.”
On rješenje problema vidi u jačanju nacionalnih pravosuđa i njihovoj boljoj suradnji.
Inicijativa za osnivanje regionalnog suda za ratne zločine - ma koliko plemenita - nije ni politički ni pravno realna, kaže profesor međunarodnog kaznenog prava na Zagrebačkom sveučilištu Ivo Josipović. Međutim, kada se radi o kažnjavanju osoba koje su u jednoj državi, nastaloj raspadom socijalističke Jugoslavije, počinile ratni zločin i sklonile se u drugu, treba primijeniti načelo “aut dedere aut iudicare” (ili izručiti ili suditi):
“Dakle, ili izručiti, što nije moguće od strane država radi vlastitog ustava, ili iudicare - dakle suditi. Nacionalne države bi morale suditi - i Hrvatska i Srbija i Crna Gora, Makedonija, ako je bilo njenih državljana - osumnjičenicima za ratne zločine, dok s druge strane bi to pretpostavljalo naravno volju da im se sudi, ali i spremnost BiH da prepusti dokaze. Mislim da, koliko imam informacije, tu uvijek nije bila najbolja suradnja. Prema tome, sada je jedina realna pozicija ta da se sudi u državama gdje se okrivljenici ili osumnjičenici nalaze, a da BiH da sve dokaze s kojima raspolaže.”
I predsjednik nevladine organizacije Hrvatski pravni centar i odvjetnik sa haškim iskustvom Goran Mikuličić u izjavi za naš program svjestan je problema da su mnogi osumnjičenici za ratne zločne nedostupni za suđenje jer ih državljanstvo zemlje u koju su pobjegli nakon zločina štiti od izručenja, ali tvrdi da formiranje novog suda nije rješenje:
“Formalno - pravno gledajući, nikako ne bih mogao shvatiti situaciju da unutar jednog pravosudnog sustava, konkretno referiram na hrvatski, egzistira jedan sud koji bi bio izvan tog sustava jer bi se rukovodio nekim pravilima koja nisu pravila domicilnog kaznenog i procesnog prava. Dakle, tako nešto uopće ne vidim da bi formalno - pravno bilo moguće.”
Ako postoji politička volja za kažnjavanjem svih ratnih zločinaca, postojeći mehanizmi su dovoljni, kaže Mikuličić:
“Što fali jednoj dobroj suradnji između tužiteljstava i sudova različitih država da se međusobno servisiraju sa adekvatnim dokaznim materijalima, pod pretpostavkom da domicilna država želi ući u postupak protiv vlastitog državljana na svom teritoriju. Dakle, to je nešto što smatram da je pitanje nekog političkog dogovora. Ali kad se postigne jedan takav dogovor da se svi počinitelji zločina moraju kazniti bez obzira na nacionalnost i nekakve druge epitete, tada mislim da je u tehničkom smislu to izvedivo kroz ovu suradnju.”
O inicijativi bosanskohercegovačkog tužiteljstva očitovala se i hrvatska vlada ocjenom kako se radi o preuranjenoj inicijativi. „Zemlje u našem susjedstvu upravo na pitanju sudovanja i pravnog sustava imaju prigodu pokazati demokratski kapacitet i doseg što ga je Hrvatska već postigla. Svaka žrtva ima pravo na satisfakciju kroz osudu počinitelja, no o zajedničkom je sudu prerano govoriti“, kazao je glasnogovornik hrvatske vlade Ratko Maček.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.