Prije sedam godina početak je bio težak, kaže nastavnik Neđo Rašević. Razlog je, dodaje, što na Popovom Mostu, Tjentištu i okolnim selima žive uglavnom povratnici Bošnjaci i raseljeni Srbi, ljudi koji su preživjeli ratne traume i koji nisu vjerovali u mogućnost zajedničkog obrazovanja njihove djece:
«Učenici su se, mogu vam reći, negdje nakon mjesec dana toliko zbližili da smo čak počeli da sjedimo zajedno u klupama, da se družimo, da bolje učimo.»
Škola na Popovom Mostu prije rata bila je samostalna obrazovna ustanova. Danas je u sastavu Osnovne škole «Veselin Masleša» iz Foče. Direktor Radoje Miletić:
«U školi sam Popov Most počeo raditi 3. decembra 1975. godine. Nikakvih problema nije bilo tad, i gledajući sada, kad sam došao ponovo poslije 32 godine u istu tu školu, u kojoj je kudikamo manji broj učenika, da oni i dalje žive zajedno, igraju se zajedno.»
Školska zgrada izgleda sablasno. Sportski tereni su devastirani, učionica se grije na staru peć na drva, a nastavnici još uvijek nemaju svoju prostoriju. Iako su lišeni uvjeta u kojima odrastaju njihovi vršanjaci u gradovima, mališani s Popovog Mosta sretniji su na drugi način. Učenica sedmog razreda Elvira Humić:
«Družim se svaki dan sa njima. Najbolje su mi drugarice Arnela, Boba, Bojana, Aida. A najbolji drugovi su mi Alen, Amar, Miloš, Njegoš.»
Nastavnik historije Mehmed Bradarić:
«Jedni drugima namiguju, guraju se, zaljubljuju se, pišu, žele da sjede pored drugih, jedni druge štite, dijele doručak. Imali smo kontrolni i sad svi se oni okupe oko Nevena pa prepisuju, pa drugi put kod Alena pa prepisuju. Mi smo prvo ljudi, pa tek onda drugo. A ovi političari ne vide da smo mi ljudi koji jedemo istu hranu, nosimo istu odjeću, isto se volimo.»
Razloge zbog kojih se njihovi vršnjaci u pojedinim bh. školama dijele po nacionalnoj pripadnosti djeca sa Popovog Mosta ne razumiju. Na pitanje da li bi oni pristali da ih neko razdvoji, svi daju isti odgovor. Elvira Humić:
«To ne bi bilo dobro. To ne valja. Bolje da smo svi zajedno, da nas ima više, da se ne razdvajamo.»
Mehmed Bradarić:
«To je moderni, kulturni rasizam - a sve zbog eksploatacije. Ti isti političari iza rata nisu imali za kravatu, nisu imali za odijelo, a sad su jako, jako bogati.»
Kada bi političari od dugogodišnjih prosvjetnih radnika tražili savjet, bivši direktor Žarko Vuković kaže da bi insistirao da se u Bosni i Hercegovini definira zajednički nastavni plan i program:
«Pa, na kraju-krajeva, svijet je to i uradio. Mi u Njemačkoj idemo u njemačke škole, a onda imamo poslije dopunsku nastavu iz svoje domovine odakle dolazimo.»
Geografija je ista za sve, ali bi i Napoleon i Rimsko carstvo trebali biti, kaže Vuković:
«Hajde da vidimo ovu sadašnju koja nas negdje dijeli. Nemojte ni da je diramo. Što će nam ona? Odbacimo je. Odbacimo je jedan period. Pa, na kraju-krajeva, profesor istorije će mi zamjeriti, šta je istorija nauka kad je piše kako ko hoće. A ovo kad kažem kako hoće, mislim na pobjednike, piše onako kako oni hoće, stvarno. Dakle, sve se može regulisati, ali na jedan drugi način. Mislim da su političari pobjegli od nas iz prakse - da nas pitaju kako biste vi to mislili da treba riješiti, pa da onda oni da zauzimaju stav da li tako ili nekako drukčije. Ne, ne pitaju nas uopšte.»
Nastavnik Neđo Rašević:
«Ako hoćete neku poruku: neka ljudi pokušaju da rade zajedno. Naravno, biće teško, ali bar da pokušaju. I vidjeće da se ipak može.»
I dok nacionalisti i moderni rasisti djecu dijele na kruške i jabuke, siju mržnju i podjele zarad vlastitog interesa, osnovci sa Popovog Mosta imaju tek skromne, ljudske, dječije želje. Aida Nasić je jedna od najboljih učenica, iako do škole svaki dan pješači 12 kilometara i od kuće u selu Ćurevo kreće dva i po sata prije početka nastave:
«Da nam se napravi škola, da imamo vodu, wc i prozore - da nam se to napravi.»
