Pitanja koja život znače

Odredbe ustava i zakona koje se odnose na obaveznu nacionalnu zastupljenost, drastično se krše u praksi, čime je narušena konstitutivnost tri naroda Bosne i Hercegovine, što je najizraženije na opštinskom nivou. Ima lokalnih zajednica koje u svojoj administraciji nemaju nijednog zaposlenog a da nije iz kruga većinskog naroda na tom prostoru. Upravo iz ovih razloga, Centar za promociju civilnog društva, u saradnji sa nevladinom organizacijom „Kjodo», te institucijama Ombudsmena Federacije BiH i Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske, proveli su projekat istraživanja pod nazivom „Antiksenofobija», što je kampanja bazirana na pravima, podršci, pomirenju i promovisanju reintegracije povratnika. Ova analiza je obuhvatila 37 opština, a o njoj se govorilo na više okruglih stolova. Mi smo zabilježili stavove učesnika samo jedne od brojnih zanimljivih rasprava:

Omer Tufo, Centar za promociju civilnog društva:

„Na nivou opština se pokazuje zaista porazno stanje. Ima opština u kojima gotovo nijedan predstavnik manjinskog, povratničkog naroda nije zaposlen u institucijama, što je potpuno neprihvatljiva situacija. Pozitivna diskriminacija, odnosno pokušaji da se neki od pripadnika manjinskih naroda zaposle, gotovo da ne postoji. I dalje se insistira samo na zapošljavanju onih koji su na toj teritoriji većinski i praktično se potpuno onemogućava stvaranje one strukture koja iole liči na popis stanovništva iz 1991. godine. Ima primjedbi i na to da popis iz 1991. godine bude prava mjera, ali realno stanje stvari nije ni blizu popisu iz 1991. godine, već je onakvo kakvo je zatečeno nakon rata i koje je posljedica svih događanja koja su bila na ovim prostorima od 1991. do 1996. godine.»

Jedan od tri federalna ombudsmena Branka Raguz:

„Etničko čišćenje još nije završeno iz razloga što i dalje postoji jedan broj izbjeglih i raseljenih osoba koje se faktički ne mogu vratiti. Znatan broj njih ima rješenje, na papiru, da im se vraća imovina, međutim znamo koliko je te imovine uništeno i razoreno. Dakle, oni objektivno nemaju mogućnost da se vrate. Međutim, po tim nekakvim statističkim pokazateljima se računa da im je imovina vraćena. Mislim da je to jedan veliki nedostatak. Znatan broj građana, u Sarajevu, Mostaru, Derventi, ruralnim područjima i tako dalje, imaju samo rješenje da im se vraća imovina, međutim od te imovine nemaju ništa. Pogotovo je problem u gradovima, sa takozvanim boljim lokacijama. Imamo znatan broj slučajeva gdje se namjerno ti objekti ruše: općinski organi vlasti donesu rješenje da je određena zgrada opasna po okolinu odnosno po ljude i onda se ona sruši, na taj način se stvori građevinsko zemljište, koje se onda dodjeljuje drugima, i to uglavnom ljudima koji imaju određene veze, a u pravilu iz etničke grupe koja je u tom gradu većinska. Takvih primjera smo imali jako mnogo. Zato smo se opredijelili za istraživanje po općinama, po lokalnim zajednicama. Jer, prva stepenica gdje ljudi ostvaruju svoja prava je općina. Želim naglasiti da su rezultati poražavajući. Zato je jako bitno utvrditi te rezultate. S druge strane, ne funkcionira pravni sustav. Uzmimo upravne sporove, oni traju godinama. Opet se vraćamo na lokalnu zajednicu. To su pitanja koja život znače – od vađenja rodnog lista do mnogih drugih stvari. Sve se, dakle, odvija na lokalnom nivou.“

Slične ocjene u svojim izvještajima iznosi i Helsinški odbor za ljudska prava Republike Srpske. Njihovu suštinu prenosi predsjednik Helsinškog odbora Branko Todorović:

„Naši izvještaji i analize pokazuju nekoliko zaista zabrinjavajućih stvari. Prva je da se međunarodna zajednica, a istovremeno i vlast u BiH, polako distanciraju od problematike povratnika i na neki način ih ostavljaju prepuštene samima sebi, a da taj proces reintegracije i resocijalizacije povratnika zaista nije završen. To rezultira time da se veliki broj povratnika vraća u većinski entitet ili i dalje želi da napusti Bosnu i Hercegovinu, suočeni sa nezaposlenošću, siromaštvom, neprihvaćeni u sredini u koju su se vratili, vrlo često i meta fizičkih napada, uvredljivih grafita, razbijanja prozora, suočeni s problemima ostvarivanja osnovnih prava kao što je pravo na školovanje djece ili zdravstvenu zaštitu. Zaista su problemi koje oni imaju i dalje veoma ozbiljni, veoma veliki, pogotovo kada se ima u vidu da su izdvajanja entiteta u koja su se vratili za održivi povratak izuzetno mala, a da je pomoć međunarodne zajednice skoro u potpunosti nestala. Kada razgovaramo sa povratnicima vidimo da se oni suočavaju sa zaista vrlo ozbiljnim i vrlo velikim problemima, koji rezultiraju time da vrlo veliki broj mladih povratnika, dakle onih koji studiraju ili koji su radno sposobni, napušta mjesto povratka i pokušava ostvariti egzistenciju na nekom drugom mjestu, ne želeći da budu građani drugog ili trećeg reda, ne želeći da trpe jednu svakodnevnu, tihu diskriminaciju zbog svoje etničke ili religijske pripadnosti. Mi smo zabilježili veliki broj ovakvih pritisaka. Na prvi pogled može djelovati ohrabrujuće da je broj ekstremnih napada, koji su, nažalost, ponekad rezultirali i ubistvima ili ozljedama povratnika, smanjen. Međutim, nažalost, i dalje je zabrinjavajuće to da ih, ne samo lokalne vlasti, nego i sredina, pod indirektnim pritiskom lokalnih vlasti, nije u potpunosti prihvatila. Tako da proces reintegracije povratnika, bar kada je Republika Srpska u pitanju, zaista ide sporo i teško. Na neki način možemo biti i razočarani i zabrinuti da je jedan projekat etničkog čišćenja, projekat stvaranja etnički čistih teritorija, nažalost – i to je zaista katastrofalno i neprihvatljivo, ali to je jedna činjenica – uspio. Možemo s rezignacijom konstatovati da je angažman i međunarodne zajednice i lokalnih vlasti na omogućavanju jednog normalnog života povratnicima sve manji, što rezultira upravo ovakvim tragičnim stanjem.“

* * * * *

Jedna od najljepših vijesti prošle godine stigla je iz Hrvatske Tišine u opštini Bosanski Šamac, gdje se rodila prva beba. Ne samo u ovom mjestu, nego i u više povratničkih naselja u Bosanskoj Posavini. Naš sagovornik je Pavo Župarić, predsjednik mjesne zajednice:

„Najmlađa obitelj Hrvatske Tišine (vratili su se među prvima, prije šest godina), dobila je dijete – prvu poslijeratnu prinovu Hrvatske Tišine. To je za nas bio veliki događaj – prvo rođenje, prva beba. Rodile su se bebe obiteljima iz Hrvatske Tištine, međutim te obitelji žive u Hrvatskoj a ovamo dolaze samo vikendom. Ova mlada obitelj se vratila 2001. godine – Ivanka i Miroslav Bartolović. Dobili su sina. Vratila se ljubav, vratio se mir i sad se vraća ladost. Ne samo da je to prva beba u Hrvatskoj Tišini, već u osam povratničkih naselja sa hrvatskim pukom. Otišli su cestom mržnje, a vratili se cestom mira i ljubavi, odnosno cestom pomirenja. Ova mlada obitelj nam je to i posvjedočila. Imamo najava da će se u ovoj godini vratiti još mladih obitelji. Za vikend nam dolaze tzv. ,vikendaši‘. Naš narod se smjestio preko Save, od Slavonskog Šamca, preko Đakova do Osijeka, i česti su gosti u našim mjestima. Čim imaju vremena dođu, popravljaju, čiste i uređuju svoje kuće. Tako da je dosta toga pripremljeno za povratak. Dosta toga je još uvijek porušeno, ali svi koji su se vratili su se smjestili. Međutim, još uvijek je problem to što se ne vraća mlada populacija. Puno je obitelji koje su se snašle u Republici Hrvatskoj. Imaju posao i tu neku sigurnost – socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Mi pozdravljamo to što su se ljudi tamo snašli, ali to istovremeno sprječava povratak. Mnogi bi voljeli da se vrate ukoliko bi im se osigurao bar donekle skroman i solidan život.»

* * * * *

Najveća mrlja na savjesti Bosne i Hercegovine ili onih koji imaju vlast u ovoj zemlji su kolektivni izbjeglički centri, u kojem još uvijek nedostojno živi oko 7.000 ljudi. Priča ove žene je toliko tipična da joj nije potrebno reći ni ime, a ni mjesto kolektivnog centra:

„Mi smo iz Rudog. Malo se ko vraća, nema donacija, tako da još uvijek sjedimo ovdje u kolektivnom centru. Od 1992. godine nisam otišla u Rudo. Od drugih čujem da je sve srušeno, da nema ničega. Ne mislim se vraćati. A kolektivni smještaj ko‘ kolektivni smještaj. Ali, sve u svemu, kad nemaš bolje dobro ti je i ovo. Ovdje sa mnom su svekrva, muž i dvoje djece. Svekrva ima penziju, muž ponekad negdje nekako zaradi nekakvu dnevnicu privatno. U kuhinji dobivamo hljeb, ostalo sami nabavljamo. Skuhamo neko varivo, imamo rešo u sobi. Ovdje se otvorio i starački dom za socijalne slučajeve, tako da su radi tih ljudi nabavili ugalj i drva, tako da je uz njih bolje i nama – i mi se grijemo. Dvanaest godina živimo po kolektivnim smještajima, tako da nam je to jako dosadilo. Voljela bih da mi muž dobije stalni posao. U tom slučaju bismo mogli biti bar podstanari negdje. Ovako moramo da prihvatimo ono što nam se nudi. Kad nemaš kud, sve ti je dobro. Godine prilaze, radni staž ne ide. Ne možemo se predati radi djece. Moje je prošlo, ali mislim na djecu. Jednoj kćerki je 12 godina, a drugoj devet. Da mi je neko pričao, ne bih mu vjerovala da ću ovo doživjeti. Ali rat je učinio svoje i sada šta je tu je. Mislim na djecu.»

* * * * *

A kako izgleda povratak u Bosansko Grahovo. O tome je svjedočila Željka Prša u jednoj od 52 emisije emitovane tokom 2007. godine:

„Grahovo je prije rata uvozilo radnu snagu, toliko je bilo posla. A sada je iz povratničke populacije zaposleno oko 65 stanovnika. Ovo su kraški predjeli i ovdje su ljudi jako vitalni, ne daju se baš tako lako da pomru. Zahvaljujući tome što se radi o ruralnom području i što mogu da drže kravu, ovce, kokoši, što mogu da posiju usjeve, ljudi ovdje mogu da prežive. I eventualno kao neko ima porodicu negdje u inostranstvu, pa mu s vremena na vrijeme pošalju neku materijalnu pomoć. Ljudi su izvarani, teško je više nekome vjerovati. Dođu i kažu – napravićemo vam kombinat, a onda ih nema tri godine. Imamo jako puno stanovništva koje živi u garažama, u šupama, pod pločama, u uslovima života koji nisu primjereni ni za psa, a ne za čovjeka. Imamo 34 naseljena mjesta u opštini Bosansko Grahovo. Od ta 34, sedam još nema struje, a povratnici su ovdje već devet godina. Ja bih to pitala ovu našu gospodu u Bosni i Hercegovini. Jer, ja Bosnu i Hercegovinu ne dijelim na entitete, meni je Bosna moja Bosna, ja sam se tu rodila, tu su se rodili moji preci, znači to je moja Bosna. Hoće u Evropu? Koju crnu Evropu. U koju mi Evropu hoćemo da idemo ako, recimo, u selima Nuglašica ili Bastaci ili Jaruga ili Zaseok, ljudi već devet godina žive uz svijeću? O kojoj mi Evropi pričamo? U mom selu je uvedena struja, ali kad je već bila uvedena, šest mjeseci smo čekali da se pusti u rad. I da se nismo pobunili, da nismo stavili zapreku na cestu, ko zna kad bismo tu struju dobili. Ali još uvijek imamo sela koja nemaju struje. Radio i televizijski program može pratiti samo onaj ko ima satelitsku antenu. Pošto smo mi taj planinski dio, negdje se nešto može čuti i vidjeti, a u najvećem dijelu se ne može čuti ni vidjeti ništa. O štampi da ne govorimo. Jedan naš sugrađanin je otvorio kiosk i moli vozače autobusa koji idu iz Banjaluke da nam donesu ponešto štampe, inače ni štampe nemamo. Kada dajem izjavu ili intervju za medije, pitaju me – gdje je to Bosansko Grahovo. I vrlo često mi kažu da ne tražim od Sarajeva već od Banjaluke. A ja pitam – zašto, mi pripadamo Federaciji BiH? Ja sam jednom novinaru kazala da nauči geografiju, jer se Bosansko Grahovo nalazi u FBiH. Nama se politika kroji u Livnu, a mi smo u Livnu manjina. U pošti su prije rata radili Srbi iz Grahova, a sada ne radi niti jedan. Pa može raditi bar čistačica. Ako za sve drugo treba neka ,nauka‘, za čišćenje bar ne treba.»

* * * * *

Prošle godine su održani i „Dani mlade dijaspore». U Sarajevo, grad-domaćin, stigli su oni koji su slike domovine ponijeli kao djeca, napuštajući je tokom ratnih događaja:

„Zovem se Emir Sakić. Na ovaj prvi susret mladih dijaspore dolazim iz Švedske. Došao sam prvenstveno zbog toga se povežem sa drugim mladim ljudima u dijaspori, sa organizacijama u Bosni i Hercegovini, radi saradnje na stručnom i na poslovnom planu. Većina nas je ovdje zbog toga da vidimo kakve je ovdje situacija i kakve su mogućnosti za povratak u Bosnu i Hercegovinu. Mnogi od nas se ne bi vratili možda odmah sutra, međutim, mislim da svi planiraju da se vrate u nekom doglednom vremenu.»

„Ja sam Kenan Terzić, dolazim iz Španije. U Španiji sam već tri i po godine, gdje studiram administrativno-direktivno upravljanje privredom. Što se tiče naših organizacija u Španiji, one tamo ne postoje. Ne postoji, znači, neko udruženje koje predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Bosanski jezik kao takav se gubi. Naši mladi ljudi tamo teško pričaju naš jezik, nemaju uopšte interesa da prave bilo kakve projekte, da učestvuju u bilo kakvim idejama. Ja se naravno mislim vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga sam i otišao u Španiju, da stičem novo znanje koje ću ovdje primijeniti. Mislim da svi mladi koji su izašli iz Bosne i Hercegovine trebaju da se vrate, jer ovdje postoje ideje, postoji mogućnost razvoja i definitivno postoji želja, postoji patriotizam među ljudima koji su vani. Znači, sve to možemo spojiti, možemo se udružiti, možemo donijeti nove promjene.»

„Ja sam Amel Lizde. Rođen sam u Mostaru. Imam 25 godina. Živio sam u Roterdamu, u Nizozemskoj 15 godina. Ovdje sam kući jer sam ovdje rođen, u Holandiji sam i uvijek ću biti stranac. U Bosni i Hercegovini mi se sviđa to što je život mnogo opušteniji. Imaš dosta kontakata sa ljudima, sa familijom. To se ipak cijeni. U Holandiji to nije tako. Ja sam radio osam i po sati, tri sata provedeš u autu, znači ostane ti bukvalno pet sati za tvoj život i onda normalno da nemaš vremena da se vidiš s ljudima. To me je najviše ubijalo u Nizozemskoj. Međutim, nije ni ovdje sve perfektno i sjajno. Država je još u razvoju, administracija je nekad frustrirajuća. Međutim, mislim da to ne treba da bude prepreka za povratak. Isto tako je pasivnost kod omladine malo frustrirajuća, što je negativno u BiH.“

* * * * *