Bilo je to prije rata u Iraku, ali ne previše prije. Administracija predsjednika Busha je pripremala gradjane za rat. U Senatu je tada za govornicu stao Robert Byrd, osoba sa najdužim senatskim stažom i izgovorio slijedeće: "Ova je dvorana, najčešće šutljiva, u njoj vlada kobna i strahovita tišina! Nema debate, nema rasprave, nema čak ni pokušaja da se domovini ponude argumenti za i protiv tog rata. Ništa se ne dešava! Mi, u Senatu SAD, ostajemo pasivno nijemi!"
Svijet je jučer i jutros izvještavao o početku finalnog dijela procesa glasanja za američke predsjedničke izbore. Jutros su stigli izvještaji da je prvu rundu u dobijanju kandidature svoje stranke dobio Barack Obama medju Demokratima i Mike Huckabee medju Republikancima. I dok taj proces teče dalje, svijet, barem onaj politički, čeka povratak Sjedinjenih Američkih Država. Prošla je gotovo dekada američkog neangažmana i, moglo bi se reći, unilaterizma spoljne politike SAD. Politika američkog predsjednika je u mnogim oblastima bila katastrofalna što je sve bitno ugrozilo američki imidž u svijetu. Ima naravno, dosta onih u SAD-u koji misle da je samoizolacionizam najbolja alternativa za SAD te da najveća svjetska sila ima pravo i potrebu da se prije svega bavi sama sobom. "Nismo mi svjetski policajci!" - kažu zagovornici te teze. Ali, 69% Amerikanaca misli da SAD mora imati aktivnu ulogu u rješavanju svjetskih problema. Biti veliki i najveći ima naravno dosta prednosti ali i mana. SAD jednostavno niti ima prava niti može stajati po strani dok se u svijetu dešavaju stvari za koje je ponekad potreban - baš policajac. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što ako SAD ne žele, povremeno, igrati baš tu ulogu policajca - igraće je neko drugi. Zato američka vodeća uloga ne treba samo svijetu nego i samoj Americi.
Zato politički svijet čeka povratak Sjedinjenih Američkih Država. Ko god bio američki predsjednik on ili ona će morati najviše vremena i energije potrošiti na taj povratak i na povratak imidža koji su SAD imale sa Clintonom, a izgubile sa Bushom. "Naravno - piše u posljednjem broju uglednog časopisa "Foreign policy" Moisés Naím - Amerika koju svijet želi nazad nije Amerika koja ratovima želi da preduhitri navodne neprijateljske napade, nije Amerika koja je svadjalačka sa svojim saveznicima niti Amerika koja omalovažava medjunarodne zakone!" Želi su supersila koja će ponuditi kreativne načine u rješavanju svjetskih problema, od globalnog otpopljenja do spriječavanje širenja nuklearnog oružja ili terorizma. Želi se Amerika koja će prisiljavati da se sprovode medjunarodno usvojena pravila ponašanja i medjunarodni zakoni. Naravno, želi se supersila koja će imati volje da i vojno intervenira tamo gdje u svijetu gori.
Decenija ovog neangažmana je kao posljedicu donijela prazninu koju su popunili razni mali i veliki diktatori, ohrabreni što na sceni nema "policajca" pa već stvaraju suviše velikih problema. Iraq, Afganistan, Pakistan, Sudan, Kenija, Palestina, Iran i mnogi drugi već izazivaju sve veći broj svjetskih lidera da izraze potrebu da je neophodno da neko "učini nešto" da se problemi počnu riješavati jer izmiču izvan kontrole. Taj "neko" su naravno SAD. Paradoksalno na prvi pogled, koliko je god anti-američko raspoloženje jako u svijetu, taj isti svijet isto tako ne želi da se SAD povlače sa svetske političke scene, i to povlačenje vide kao ozbiljan problem pa stoga i žele da SAD učestvuju u riješavanju svjetskih problema. Tri podatka sa tri kontinenta svjedoče da je isti stav lako prepoznati bilo gdje u svijetu. U Južnoj Koreji to misli 93% gradjana, u Francuskoj 78% a u Meksiku, naprimjer, 71%!
Svaka grupa ljudi treba svog lidera i lako se složiti da SAD nije idealni vodja. Bush je to i dokazao. Ali, sve ostale potencijalne vodje su mnogo lošije. Niti autokratija Rusije i Kine, niti neefikasna Evropa ne mogu preuzeti tu ulogu pa ostaje samo jedan izbor - SAD. Svaki drugi izbor je - lošiji. Takva potreba je prepoznata čak i medju zvaničnicima administracije predsjednika Busha. Jedan od njenih ključnih ljudi, ministar odbrane Robert Gates, prije nekoliko mjeseci kaže: "Uspjeh će biti manje stvar nametanja nečije volje i biti mnogo više oblikovanje ponašanja medju prijateljima, suparnicima i, što je najvažnije, medju ljudima!...Postoji potreba za dramatičnim povećanjem troškova u oblasti onoga što se zovu civilni instrumenti nacionalne sigurnosti - diplomacija, strategijska komunikacija, inozemna pomoć, akcije civilnog društva i ekonomski razvoj i rekonstrukcija!" Ako takve riječi koje zagovaraju civilne akcije izgovara ministar odbrane tada su zaista stvari izmakle kontroli.
Ali, zašto su izmakle kontroli? U svojoj knjizi "Assault on Reason", ("Juriš na razum" - ako se tako može prevesti) tiskanoj protekle godine, bivši potpredsjednik SAD i prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir, Al Gore, piše: "Suviše je jednostavno i suviše je jednostrano za sve optuživati predsjednika Busha. Mi smo svi odgovorni za odluke koje donosi naša zemlja. Mi imamo Kongres, imamo neovisno sudstvo, mi imamo sistem koji zahtjeva da se stvari provjeravaju i balansiraju. Mi imamo slobodu govora i imamo slobodne medije. Kako je moguće da nas sve to iznevjeri?"
Medju onima, definira Al Gore, koji se slažu da se nešto dešava suštinski pogrešno, nude se dva odgovora: Jedan koji kaže da je utjecaj raznih lobija i novca preveliki te da taj utjecaj, a ne zajednički interesi definira odluke koje se donose. Oni drugi odgovor vide u tome da je za američko društvo imidž važniji od suštine, da je važnije kako se iznose argumenti nego sami argumenti. "U svim tim i drugim razlozima - piše Al Gore - ima dosta istine. Ja, ipak vjerujem, da se to što mnogi vide kao uzrok ja vidim kao simptome mnogo ozbiljnije krize!"
Barack Obama za jednu od krilatica svoje kampanje ima Ćpodrži promjeneĆ i u svojim govorima traži povratak Amerike na one vrijednosti po kojima su SAD decenijama znane. On, kao i dreugi kandidati znaju, da će im, ako pobijede, to biti osnovni zadatak. Oni takodjer znaju da neće biti ni lak ni posao za jedan mandat. Mnogo je lakše nešto uništiti nego izgraditi.
I on je, kao i svijet, gladan one prave Amerike. One u kojoj senator Robert Byrd neće imati potrebe da postavlja pitan je zašto senatori ćute dok im se pred očima donose pogrešne odluke.