Mirhunisa Zukiæ, predsjednica Saveza udruženja/udruga izbjeglih i raseljenih osoba:
„Mi kao nevladina organizacija smo pokušali da sumiramo realno stanje procesa povratka u 2007. godini na prostoru Bosne i Hercegovine. Naravno, rezultati su veoma negativni. Sama èinjenica da se Državna komisija za izbjeglice i raseljena lica Bosne i Hercegovine formirala tek u devetom mjesecu govori koliko je bio ozbiljan odnos prema procesu povratka. Od rekonstrukcije kuæa, zapošljavanja, obrazovanja i zdravstva, gdje su ukljuèene mase nevladinih organizacija i institucija, dobili smo potpuno negativne rezultate. Ono što nas oduševljava i što bi nam dalo jednu veliku nadu, to je izrada nove strategije, odnosno revizije strategije za implementaciju aneksa sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma, koja bi – nadamo se – u narednoj godini ispravila ove greške i posljedice koje su se desile na prostoru Bosne i Hercegovine, koja je ukljuèila sva ministarstva na nivou države BiH, entitetska ministarstva i nezaobilazno nas nevladine organizacije koje æemo dati svoj doprinos. Prema tome, pretpostavljamo da je 2007. godina pripremna godina za naredne uspjehe u iduæoj godini. Evo vidjeli smo da je Komisija za izbjeglice raspoložena da se zaduži za veæa finansijska sredstva kako bi obnovila veæi broj kuæa, kao i sredstva za održivi povratak. Ja bih èestitala svim prognanicima Bosne i Hercegovine, kao i povratnicima koji su vrlo strpljivi u èekanju i nadi da se zaposle. Nadamo se da æemo i dalje istrajati zajedno sa njima da u 2008. godini postignemo one rezultate koje nismo postigli u ovoj godini. Želim im puno strpljenja i puno zdravlja, da ne posustaju.“
Gojko Pantiæ, èlan Komisije za obnovu kuæa za povratnike u Mostar, prvo iznosi stav o ostvarenom u 2007. godini:
„Onim što je prezentirano èovjek mora biti zadovoljan. Meðutim, s obzirom na stanje koje sada imamo u Mostaru, ne može se biti zadovoljan, iz prostog razloga što postoji ogroman broj kuæa koje još nisu obnovljene. Da li æe se i kad æe se one obnavljati, na to pitanje još uvijek nema odgovora. Samo srpskih kuæa koje treba obnoviti ima negdje oko 3.000. Poèelo se obnavljati, ali ni približno potrebama.“
Vraæaju li se ljudi?
„Vraæaju. Vraæaju se u one kuæe koje se obnove.“
Kakva bi Vaša poruka bila za novu 2008. godinu?
„Oèekujem da æe svi nadležni èija je to zadaæa da rade na tome da se doðe do veæih donacija za obnovu kuæa. Ljudima treba pomoæi. Nezaposleni su i ne mogu sami obnoviti te kuæe. Znaèi, sve nadležne strukture koje mogu pomoæi treba da pomognu. Moja poruka povratnicima je da se svi udružimo i da tražimo zajednièka rješenja, jer æemo samo tako uspjeti. Treba obnoviti što više kuæa da se narod vraæa. Tražite da vam se kuæa obnovi. Niko ne treba da odustaje od toga dok se i posljednja kuæa ne obnovi. Hoæemo li u tome uspjeti, to ostaje da se vidi. Ja znam da je situacija teška i u samoj državi, meðutim rješenja se moraju tražiti. Po državu æe biti najteže i najpogubnije ako joj ljudi ne budu imali krova nad glavom. Ako ne bude povratnika, onda æe ta zemlja ostati pusta. A to ova država ne bi smjela dozvoliti.“
Nikola Ivèiæ, udruženje/udruga „Povratak“, Donji Vakuf:
„Do sada su problemi rješavani stihijski, bez prethodno utvrðenih prioriteta, sa dosta promašenih ulaganja i u nesaradnji lokalnih vlasti i stanovnika, povratnika, raseljenih osoba i izbjeglica. Sama èinjenica da je udruženje/udruga ,Povratak‘ Donji Vakuf multietnièkog karaktera ulijeva dovoljno optimizma i treba nam dati šansi da istrajemo u svojim programskim ciljevima, zagarantovanim odredbama statuta udruženja, kao i u programu rada. Udruženje graðana povratnika, izbjeglica i raseljenih lica u opštini Donji Vakuf smatra da je dosadašnja strategija ekonomskog i društvenog razvoja, kao i implementacija procesa povratka neefikasna i nefunkcionalna. Postoje višestruki razlozi na kojima su bazirana iskustva i pokazatelji, a to su, prvo, izražene politièke barijere, koje su godinama opstruisale ne samo povratak, nego i ostvarivanje svih ljudskih prava povratnika, raseljenih lica i izbjeglica. Zbog toga je opština Donji Vakuf meðu zadnjima po pitanju povratka. Jako je loša povezanost izmeðu svih nivoa vlasti i povratnika. I treæe, veæa informisanost u korištenju sredstava domaæih institucija, koje pomažu i podstièu zapošljavanje svih raseljenih osoba, povratnika i izbjeglica. Na kraju, oèekujem i želim da u 2008. godini doðe do promjena i ekonomskog prosperiteta, da nam svima bude dobro. Želim vam svima sretnu novu godinu.“
Humanitarna organizacija „21. vijek“, osnovana je 2000. godine u Kozarskoj (bivšoj Bosanskoj) Dubici. Namka Æoraliæ, predsjednica organizacije podsjeæa šta su glavne aktivnosti èlanova, iznosi ocjene uraðenog u 2007. godini, te ooèekivanja od nove, 2008. godine:
„U poèetku je prioritet bila zaštita ljudskih prava i besplatna pravna pomoæ, u vezi s povratkom izbjeglih i raseljenih. Sada radimo projekte meðugraniène saradnje, pomirenja, radimo s djecom, edukacije i tako dalje.“
Kako ste zadovoljni onim što je ostvareno u 2007. godini?
„Ispunili smo ono što smo za 2007. godinu našim programom planirali, tako da smo zadovoljni. Radili smo s djecom, radili smo s povratnicima, radili smo na meðugraniènoj saradnji, nešto malo u ekologiji, ali najbitnije od svega toga je da je u našoj opštini situacija sazrela i stvari idu nabolje. Opština Kozarska Dubica je formirala lokalnu agenciju za razvoj i u prošloj godini izdvojila znaèajna sredstva gdje su povratnici, a i drugi graðani Kozarske Dubice mogli aplicirati za sredstva za pokretanje nekakve svoje proizvodnje, da bi im bilo lakše u Dubici živjeti. Ali, nažalost, ta sredstva je iskoristio veoma mali broj povratnika. Zašto, ne znam. Èak ni sva sredstva koja su bila izdvojena u ovoj godini nisu utrošena. Za narednu godinu je izdvojeno još mnogo više sredstava nego u ovoj godini, a da li æe povratnici biti zainteresirani da iskoriste ta sredstva ili ne, stvarno ne znam. Inaèe, u Dubici je mirno, meðutim nema posla. Ljudi oèekuju da ih neko zaposli ili da ih vrati na posao tamo gdje su radili prije rata. U glavama ljudi još nije sazrelo da se vrijeme promijenilo, da njih niko neæe vratiti na njihov posao, veæ da sami moraju nešto pokrenuti ili tražiti posao u onim preduzeæima koja u Dubici rade.“
Šta bi bila Vaša poruka ili neka želja za 2008. godinu?
„Željela bih svim Dubuèancima, ma gdje bili, sretnu novu godinu. Poželjela bih im puno zdravlja i sreæe, njima i njihovim porodicama. Pozvala bih ih da doðu u Dubicu, da vide kako je u Dubici, da vide da je Dubica poèela bivati grad kakav je bila prije rata; u Dubicu se puno ulaže. Poželjela bih im da sjednu i da razmisle o povratku u Dubicu. Da oni mlaði pokušaju pokrenuti nekakav mali biznis, da se vrate u svoj grad, da u svom gradu žive i nešto stvaraju. To svim Dubièancima od srca želim, i onima koji su ovdje i onima koji su u dijaspori. Nadam se da æe iz godine u godinu biti sve bolje. Jer, od 2000. godine do danas se mnogo toga promijenilo, iako promjene nabolje idu sporo. Meðutim, mi smo zadovoljni i nadamo se da æe dogodine biti još bolje.“
Stvoriti klimu dobrodošlice za povratnike
Raif Alimanoviæ, Savez romskih udruženja Kantona Sarajevo pod nazivom „Jedinstvo Roma“:
„Svim Romima svijeta bih za novu godinu poželio krov nad glavom, posao i da su živi i zdravi. Želio bih im da ne moraju prosjaèiti, lutati po svijetu. Poželio bih im topao dom. U opštini Ilijaš smo riješili dosta stambenih problema Roma. Romske porodice koje su izbjegle iz Ilijaša su se vratile. Mislim da æe iduæe godine biti još bolje. U 2008. godini æe Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice praviti naselje za romske porodice.“
O povratku u Posavinu i oèekivanjima od 2008. godine, Ilija Zirdum, predsjednik udruge Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu:
„Što se prošle, odnosno prošlih godina tièe, ne ponovile se. Tokom tih godina je jedna mala grupa ljudi živjela dobro na raèun toga što je drugima bilo loše. Postavlja se pitanje da li oni žele da se desi ono što mi prièamo da bi trebalo da se desi. Baš juèe je naša udruga dobila zamolbu za uvoðenje struje u jednom selu za pet obnovljenih kuæa i za sedam koje æe se obnavljati iduæe godine. Moja poruka za novu godinu bi bila da ljudi shvate da svijet nije nastao kad i oni i da neæe završiti kad i oni. Lokalne zajednice bi se trebale ponašati tako da oni koji su se vratili i oni koji treba da se vrate vide da tu nisu višak. Ti njihovi predstavnici se izjašnjavaju u medijima da su za povratak i tako dalje, meðutim ljudi se ne smiju vraæati. Kada bi se to promijenilo, moglo bi se nešto uraditi, ljudi bi se mogli vratiti, odnosno pokrenuti nekakav posao u mjestu povratka. Vraæaju se samo oni ljudi koji imaju od èega živjeti, dakle koji su donijeli sa sobom sredstva za život, jer u mjestu povratka zaraditi ne mogu. Postavlja se pitanje da li oni u mjesto povratka ne mogu zaraditi zato što ne znaju kako odnosno što neæe da rade ili zato što im to neko neæe da omoguæi. Dakle, moja poruka je da se predstava o povratku promijeni u glavama predstavnika lokalne zajednice, da stvore klimu dobrodošlice za povratnike.“
Radenko Popiæ, predsjednik Regionalnog Odbora za pomoæ izbjeglicama u Vojvodini:
„Moja poruka je da ljudi nikada ne odustanu od borbe za ono što ima pripada, da se do kraja bore da vrte svoju imovinu, svoje vlasništvo, svoju oèevinu i djedovinu. Moj prijedlog bi bio da ljudi gdje god mogu, formiraju politièku stranku. Jer, ako niste u vlasti, ako niste u parlamentu, onda ste samo sredstvo za proizvoðenje blagostanja nekom drugom, koje nekom drugom puni džepove. Dobro je da se ljudi udruže, da mogu biti neki faktor odluèivanja, a ne da svu vlast daju besplatno nekome ko æe to kasnije da upotrijebi protiv njih.“
Emsuda Mujagiæ, predsjednica nevladine organizacije „Srcem do mira“, iz Kozarca kod Prijedora:
„Naša organizacija djeluje od 1999. godine. Prvo smo u Kozarcu imali predstavništvo, sada i sjedište, odnosno jedan mirovni centar, gdje se okupljaju ljudi iz èitavog svijeta, organiziramo razne seminare, konferencije i sve ono što daje pozitivan doprinos ljudima u našoj lokalnoj zajednici i u državi Bosni i Hercegovini. Zadovoljna sam s onim što sam uradila naèelno, ali inaèe nisam zadovoljna. Izgubila bih motiv za dalje aktivnosti kad bi bila zadovoljna s onim što je do sada uraðeno. Nikada nisam zadovoljna, uvijek hoæu više i hoæu bolje. Želim isto tako da motiviram ljude. Ljudi nakon rata gube motivaciju i padaju u agoniju. Kroz organizaciju ,Srcem do mira‘ pokušavamo da nekako akumuliramo taj mir. Želim svim ljudima, u sljedeæoj i u buduæim godinama života nas i naše djece i ostalih pokoljenja da žive u sreæi, zdravlju, miru i bez rata, u slobodnoj Evropi.“
A za one koji su još uvijek izvan Bosne i Hercegovine, koji se nisu uspjeli vratiti u svoju domovinu:
„Poruèila bih im da nikada ne zaborave svoju zemlju, da uvijek misle na to da ljudi koji nemaju svoju zemlju se ne mogu nadati nekom boljitku. Želim im da budu sretni, zdravi i veseli, da se vrate i daju doprinos razvoju naše zajednièke zemlje. Ni u jednoj drugoj zemlji ne možeš naæi onoliko sreæe koliko u svojoj. U drugoj zemlji možeš naæi dom, ali ne možeš biti toliko sretan kao u svojoj domovini.“