S izložbom "El Shatt - Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. - 1946.)" se, nakon skoro dvije decenije, u hrvatske muzejske prostore vratila tematika iz NOB-e. Autorica koncepcije izložbe, Nataša Mataušić, na otvaranju je istaknula da je izbjeglički logor El Shatt pravi primjer pobjede ljudi nad prirodom i svim nedaćama koje donosi život u izbjeglištvu.
Kairo je danas najveći afrički grad. Po nekim procjenama u toj košnici živi čak 25 milijuna ljudi. Užasna automobilska gužva nadjača ezan. Od 75 milijuna Egipćana, njih 96 posto živi uz Nil, ili u njegovoj delti. U negostoljubivoj pustinji živi ih svega četiri posto. To je tlo koje nastanjuju samo Beduini. Prije više od 60 godina društvo im je, na sinajskom pijesku, činilo i skoro 30.000 Hrvata, uglavnom s otoka i dalmatinske obale.
"Pričao mi je otac da su Hrvati, čitave obitelji, deseci tisuća ljudi, pobjegli od Hitlera", kazivao mi je Hysen, beduin rođen na Sinaju.
Kojim su putem došli? Govori Drine Veže iz Brista:
"Iz Zaostroga smo išli trabakulom do Sućuraja. Iz Sućuraja smo išli na Brač, u Milnu. Iz Milne smo išli na Vis. S Visa smo išli, preko brda, u Komižu se ukrcat na brod. Iz Komiže smo išli u Bari. Iz Barija smo išli u Brindis. Iz Brindisa smo išli u Santa Mariju. Iz Santa Marije smo išli u Fort Sajt. Onda smo kroz Sueski kanal došli u naš logor."
Anka Viskić iz Gradca:
"Bilo je vruće, a kada bi puhalo, vjetar bi nosio pijesak. Teško je bilo. Nas je bilo po 20 u šatoru."
Valja i meni iz Kaira u El Shatt. Idem s Alijem, vozačem hrvatskog veleposlanstva u Kairu, iz kojeg ponetko svakog mjeseca obilazi obnovljeno hrvatsko spomen-groblje. Groblje je u vojnoj zoni. Vojka i posebna policija čuvaju Sueski kanal. Prolazimo kontrolu pred tunelom, a ispod njega, Ali objavljuje:
"Evo nas ispod Sueskog kanala."
Nakon dva sata vožnje, nekoliko kilometara nakon tunela i 15 kilometara sjeverno od grada Sueza, na Sinaju, na azijskoj strani Egipta, iz daljine se vidi spomenik Ante Kostovića, Majka Dalmatinka, kao najviša pustinjska točka, ali ništa od prizora platnenog grada. Tek, možda kilometar prije groblja, ruševina jedinog zidanog zdanja El Shatta. Slušam zapovjednika partizanske straže, 88-godišnjeg Branka Vežu:
"Tu je bio čitav štab Centralnog odbora zbjega. Zgrada se zvala Nafa. Tu smo bili smješteni. Imali smo našu štampariju. Imali smo i kulturno-prosvjetno društvo, koje se tu formiralo. Te organizacije su vodile računa o čitavom zbjegu. Pokazalo se to kao vrlo potrebno, da nas saveznici ne rasturaju po ostalim kontinentima, za rodbinom u Americi, Kanadi ili mnogim drugim zemljama. Nismo im to dozvolili, već smo im rekli da smo mi sposobni da sami sebe organiziramo, da će naš narod organizirati i urediti sebi život, a ne da budemo nečiji gotovani."
Za nešto više od 800 pustinjskih dana zbjega u El Shattu, El Khatatbi i Tulumbatu bio je u prosjeku jedan sprovod dnevno. Teška klima kosila je starce i naročito djecu iz duge šatorske kolone od skoro 30.000 duša.
Nede Ivičević iz Drvenika imala je tada sedam godina:
"Sjećam se toga. Bili smo u El Shattu i dospjela sam u bolnicu kao dite. Tu su umirala djeca. To je bio opći haos."
Danas je na groblje u El Shattu, na dvije velike betonske ploče, uklesano 856 imena umrlih u zbjegu - od južne Italije do Egipta. Ali u zbjegu se rodilo i oko 670 djece. Unatoč svemu, život se odvijao dalje. Ivo Stipić, tada omladinac, znao je s prijateljima držati političku nastavu na željezničkoj stanici u gradu Suezu, 15 kilometara od El Shatta:
"Onda bi držali govor o Marksu, Engelsu, Lenjinu i Staljinu. Pivali bi smo pismu - Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska. Crncima bi dijelili hranu, a oni bi za uzvrat vikali - Živia Tito, živia drug Staljin, živila Komunistička partija Jugoslavije."
Što je danas ostalo od te propagande? Svega dvije riječi koje olakšavaju trgovinu i kretanje sjevernom Afrikom:
"Tito - Naser."
Ahmed iz Port Saida se bavi sitnom trgovinom suvenirima:
"Kupi nešto. Jeftina je i dobra roba."
Hrvatske riječi je naučio od naših pomoraca, ali ni on, kao ni najveći dio Egipćana, ne zna za hrvatsko groblje na Sinaju.
Konačno, i to će se promijeniti - izložba o El Shatt iz Zagreba će otići u Kairo i tada će se i u zemlji ovog egzodusa konačno više znati o dalmatinskoj Golgoti. Znat će se više i o obnovljenom groblju i 856 uklesanih imena u sinajskoj pustinji, koje čuvaju braća Kopti, Samuil Assed Ebed i Mina Soliman Ebed. Oni su i domaćini na groblju:
"Zalutaju, doduše, rijetki stranci - Amerikanci, Nijemci, Grci, koji putuju u ljetovalište, vide spomenik i groblje pa nas pitaju što je to. Objasnimo im koliko umijemo.
Začude se putnici namirnici da ne tako daleko od El Alameina - gdje se umiralo u tenkovskim oklopima - postoji još jedno ratno europsko groblje u koje se stizalo mnogo tiše, uz ispraćaj obitelji, rođaka, mještana i svećenika. Nad El Shattom i tamošnjim grobljem su tutnjili i izraelsko-arapski ratovi. Danas je tamo, konačno, vrijeme mira, hvala Bogu, Zaman al Salaam, Inshallah.
