U ondašnjoj JNA sam služio kao običan pješadinac – “prašinar” što bi reklo u ondašnjoj vojnoj terminologiji. Imali smo nekog mangupa koji je svojim ponašanjem prisiljavao komandira da kažnjava čitavu jedinicu. Umjesto da njegov problem rješava on, komandir, prepustio je to nama, vojnicima te iste jedinice nadajući se jačanju kolektivnog duha. Tako smo nas četvorica jedno veče zgrabili ćebe sa četiri strane i pokrili nesretnika. Drugi su ga tukli rukama i opasačima.
Prošli je tjedan svjetski ugledna institucija, Medjunarodna krizna grupa, objavila listu zemalja koje se tretiraju kao krizne i dala procjenu gdje je situacija, ista, gora, ili bolja. Više detalja, ako neko želi, u kolumni od sedmog prosinca. (http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/777292.html) Takvih je zemalja - 75. Te su zemlje danas jedan od najvećih izazova modernog svijeta koji još nije uspio da pronadje način kako da se sa tim problemom nosi. Nema boljeg primjera od Balkana gdje je odlučna akcija svijeta lako mogla spriječiti rat - ali nije. Nekad davno problematične su zemlje jednostavno osvajane i kultivirane od strane osvajača. Dobar je primjer Austrougarska monarhija koja je gradila ceste, pruge, a studentima iz BiH nije naplaćivala školarinu na austrijskih sveučilištima cijelih 100 godina. Tokom hladnog rata taj je problem riješavan tako što je svako vodio računa o “nestašnim” državama u svom taboru. Kad je trebalo zaustaviti rat izmedju Izraela i Palestinaca, SAD je pritiskala Izrael, a SSSR Palestince.
Danas tog dežurnog policajca nema mada su neki skloni tvrditi da je danas jedini medjunarodni instrument, koji nekako djeluje poput policajca u ime svih u stvari - Medjunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Lijepo zamišljeno za sve one koji žele da budu dio svijeta. Ali, šta sa onima koji - to ne žele!!?? Sklon sam tvrdnji da i medju nekim uglednim svjetskim političarima postoji mala nostalgija za hladnim ratom i mogućnosti da se stvari riješe samo na jednom stolu - izmedju Rusije i SAD-a. Kad se izlista količina problema koji se nalaze na tom stolu danas nameću mi se dva zaključka: jedan, i to je nešto novo - da stol ponovo postoji i drugi da se problemi ne samo gomilaju nego se “gomila” i retorika.
Neovisni ruski dnevnik “Novaya Gazeta” tvrdi u svom tekstu od prvog studenog da se u Rusiju vratila retorika hladnog rata. Najprije je stigla retorika koja je anti-zapadna i to poglavito anti-američka, zatim se pojavila “borba protiv imperijalizma” i tvrdnje da zapad i SAD žele uništiti Rusiju.. Svoj su doprinos takvom razvoju stvari dale i SAD sa svojim kaubojskim ponašanjem u spoljnoj politici (“Ko nije sa nama je protiv nas!”). Sad se već jedna za drugom pojavljuju “mirovne inicijative”. “Novaya Gazeta” smatra da su te incijative, baš kao i u prošlosti, sračunate da utječu na javnost, ali ne u Rusiji ili Americi već medju - Evropljanima.
Američki ambassador u Moskvi, William Burns, u intervjuu 30-og dana studenog ove godine u novinama koje se bave vojnim temama, “Nezavisimoe Voennoe Obozrenie” ovako odgovara na pitanje da li postoji strategijsko partnerstvo ili odnosi izmedju Rusije i SAD klize ponovo ka hladnom ratu: “Ne mislim da se vraćamo u vrijeme hladnog rata. Jedan hladni rat je bio dovoljan i za Rusiju i za Ameriku”. U studenom je u Moskvi bio i Henry Kissinger pa je i on bio upitan isto pitanje. Bivši državni sekretar tvrdi da nema ideoloških niti geopolitičkih razloga za neki novi hladni rat.
Ruski su bombarderi ponovo na redovnim letovima kao i u vrijeme hladnog rata, uskoro će u Mediteranu početi krstariti ruska flota, baš kao i za vrijeme hladnog rata, a broj nerješenih problema koji, htjeli to priznati ili ne, postoji izmedju ove dvije zemlje se povećava: odbrambeni raketni štit u Češkoj i Poljskoj; suspenzija ugovora o konvencionalnim snagama u Evropi; politika prema Iranu; sudbina Kosova; politika NATO saveza itd Takozvani dobro obavješteni izvori u ruskom tisku koji se bave vojnim pitanjima tvrde da će se ta lista proširiti sa otkazivanjem INF ugovora koji se odnosi na dogovor o “otvorenom nebu” koji omogućava da avioni sa kamerama kontroliraju kretanje trupa u Rusiji, Evropi i Sjevernoj Americi. Ako se to dogodi preraspored trupa prema zapadnoj Evropi je neminovan. Nije na odmet zabilježiti da 2009-e godine ističe rok i ugovoru nazvanom START I koji se odnosi na kontrolu naoružanja.
Ne bi bilo loše, dapače, kad bi u nekom idealnom svijetu Rusija i SAD mogli da prisile sve nedemokratske države na demokratsko ponašanje, ali idealni svijet ne postoji. U Rusiji Ameriku smatraju glavnom prijetnjom, a u Americi vide Kinu kao svoju glavnu prijetnju. Obje države smatraju da se i one i svijet moraju braniti od takozvanih “propalih država” ne zato što će ih one direktno ugroziti nego zato što će ugrožavati svjetski sigurnosni poredak. Svaki mali rat postaje medijski, dakle, i svjetski problem.”Nepravda bilo gdje postaje prijetnja pravdi svugdje.” (Martin Luter King)
Svaki muškarac zna da se ona priča sa početka kolumne zove “ćebovanje” i vjerovatno je svaki imao sličnog iskustva u svom služenju vojnog roka maker se sve to sada tako I ne zove. Pokušao sam tim primjerom u malom ilustrirati u kojoj mjeri takozvane problematične države mogu izazvati nereda na svjetskoj političkoj sceni. Ono što je bilo “ćebovanje” u mojoj vojnoj jedinici je negdje prije dvije stotine godina bila “kolonizacija”, a za vrijeme hladnog rata se svako pojedinačno obračunavao sa svojim “crnim ovcama”. Bojim se da se danas veliki radije svrstavaju iza tih problematičnih država nebi li naudili - jedni drugima.
A njih nema ko – ćebovati.