Teror nad građanima Sarajeva trajao je 44 mjeseca. Napadi na civile s položaja Vojske Republike Srpske, prema presudama Suda u Hagu, odvijali su se svugdje i u svako doba dana ili noći.
Kako stoji u presudi Stanislavu Galiću, jednom od komandanata Sarajevsko- romanijskog korpusa Vojske RS-a, osuđenog na doživotni zatvor, civili su napadani na sahranama, u tramvajima, u vrijeme dok su obrađivali baštu, kupovali na tržnici. Dok su se igrala u dvorištima, šetala ulicama ili sjedila u majčinom naručju, ubijana su i djeca. Sanela Hasković imala je samo devet godina kad joj je granata zaustavila život. Njena majka Saja i danas živi s tom slikom:
“To mi je scena u očima, nikad ne izlazi, ni danom ni noćom - niti će kad izaći. Nije daleko bila, ni napolju. Uletila je granata u kuću nama direkt, nas je bilo devetoro, 16. maja ’92. Nikad to zaboraviti neću. Bježala odavdje s Bostarica, u Buća Potok. U Buća Potoku me stigla, tu su mi je ubili. Nije vala ni 'a' rekla. U mene u krilu. To je bilo katastrofa.”
U Sarajevu je stradalo oko 10.000 osoba. Ivana Mostarac, predsjednica Dječijeg pokreta za mir, ljubav i prijateljstvo, podsjeća na užase i stravičan bilans stradanja djece:
Stanislav Galić osuđen u Hagu na doživotni zatvor, 30. novembra 2006“Sama činjenica da je ubijeno preko 1.600 djece - barata se podacima da čak ima preko 1.800 ubijene djece, što će se, naravno, i dokazati. Ta djeca, te slike - to je bio film strave i užasa.”
Nakon Galića, komandu preuzima general Dragomir Milošević. Sud u Hagu osudio ga je na 33 godine zatvora za kampanju snajperskog djelovanja i granatiranje civilnih objekata.
“Bez tehnologije koja je na raspolaganju savremenim sistemima, bez radiološke dijagnostike, bez laboratorijske dijagnostike, bez grijanja, bez mogućnosti osiguranja redovnog snabdijevanja medicinskim gasovima, lijekovima, energentima.”
Sarajevski su ljekari i u nemogućim uslovima činili čuda, kaže Nakaš i navodi primjer:
“Ja sam imao jednu čudnu osobinu da prilikom granatiranja se uvjerim šta je oštećeno. I pošto se moj ured nalazi na trećem katu upravne zgrade, nakon jednog teškog pogotka koji je bio u neposrednoj blizini bolnice, izašao sam ne terasu i sa terase sam ugledao jednog momka od nekih šesnaestak godina koji je skakutao na jednoj nozi, a drugu nogu je nosio u ruci - i visila je na jednom komadu kože. Pritrčali su mu moji ljudi koji su radili na obezbjeđenju zgrade, unijeli ga u salu - ta noga je danas u funkciji, taj momak je živ i zdrav.”
Jovan Divjak, ratni general u Armiji BiH, a danas predsjednik udruženja Obrazovanje gradi BiH, sudske presude smatra dobrim jer su stale ukraj propagandi o tome da su građani Sarajeva sami sebe granatirali:
Dragomir Milošević osuđen u Hagu na 33 godine zatvora, 12. decembar 2007“Činjenica da je sud utvrdio ono stanje koje se dešavalo u Sarajevu, a da to nije bila propaganda ni vlade, ni Armije BiH, ni one priče da smo sami sebi bacali granate, nego dokazano da i u jednom i u drugom slučaju - ja se vezujem za dva najteža slučaja u Sarajevu, 5. februar 1994. i 28. avgust 1995. - da je utvrđeno da krivicu snose najodgovorniji u to vreme Vojske RS-a.”
Divjak se danas bavi posljedicama rata uz djecu koja su izgubila jednog ili oba roditelja. Traume su teške i jasno vidljive, napominje Divjak:
“Svedoci smo da ima mnogo onih koji koriste drogu, da ima mnogo mladih koji stradaju u udesima brzom vožnjom, mladi koji vrše suisid - sve su to posledice rata. Znači, ono što se desilo 1992. - 1995. je za nama, ali problem je danas.”
Doživotni zatvor za Stanislava Galića i 33 godine za Dragomira Miloševića najveće su izrečene kazne za opsadu Sarajeva. Prema podacima filmske i video produkcije XY films iz Sarajeva, za zločine u opkoljenim dijelovima grada pred domaćim pravosuđem do sada je procesuirano 12 osoba. Za zločine u logorima u devet sarajevskih naselja pod opsadom, osuđeni su na kazne od 3 do 20 godina zatvora - među njima i Dragan Damjanovć i Borislav Herak, osuđeni na najviše kazne od po 20 godina zatvora za mučenja, silovanja i ubistva.
