RSE: Desetak dana nakon onoga što se dogodilo, što bi ste, nadam se smireniji, sa male distance kazali?
PEROVIĆ: Iako je prošlo desetak dana, naravno, došlo je i do mog nekog smirenja, ako bi se uopšte moglo reći da sam tim samim, neposrednim događajem, bio uznemiren. Međutim, ovih deset dana je na svoj način bilo izuzetno zanimljivo. S jedne strane, što sam se našao u središtu medijske pažnje, bez neke svoje osobite želje za tim. Ali i sam sam smatrao da je više nego neophodno da se ova pojava, ovaj slučaj, što više osvijetli u javnosti, jer je to bio jedini način da se alarmira javnost, jer ona na određeni način postoji u ovoj zemlji. I da joj se na taj način pošalje poruka da to zlo koje je njegovano 20 godina u ovoj zemlji i koje je u dobroj mjeri prožnjelo sve njene strukture života, u ovom svom najdrastičnijem obliku se sada eksponira. I ukoliko se ta javnost ne digne, ukoliko ne ustanu normalni razumni ljudi, onda će se ovo društvo vući, sasvim sigurno, po užasnom blatu. Ono što me za ovih deset dana u nekom drugom smislu onespokojilo, ako me ovo ustajanje javnosti ohrabrilo u svakom pogledu, to je činjenica da način na koji su pojedini mediji, ljudi, pa i pojedine političke partije, reagovale na čitav događaj, nastojeći da mene, prije svega, stigmatizuju, da od mene kao žrtve tog slučaja naprave krivca. To onda djeluje doista uznemiravajuće. Naravno, u javnosti je do određenog stepena recipiran taj pokušaj da se moja ličnost, i zapravo sve što je vezano za mene, na određeni način stigmatizuje. Ali je to, sa druge strane, pokazalo koje strane u ovom društvu likuju zbog ovog događaja, koje snage su duhovni inspiratori ovakvih pojava, a čini mi se do određenog stepena, koje političke snage stoje kao neposredni inspiratori ovog događaja.
RSE: Ko stoji, zašto stoji i u ime čega stoji iza grupe „Nacionalni stroj“? Da li bi ste se usudili da to kažete? Ko se u ovom trenutku stavio na stranu normalnih ljudi, poput Vas i jedne krajnje časne tribine, a ko se stavlja na stranu „Nacionalnog stroja“?
PEROVIĆ: I za mene je bilo više nego prijatno iznenađenje da su prije svega mediji odigrali jednu izvanrednu ulogu na obavještavanju i animiranju javnosti. Sa druge strane, i političke stranke u ovoj zemlji, parlamentarne i one druge, različita udruženja građana i različite organizacije su mi se javile i upućuju mi jasnu podršku, osuđujući vinovnike tog incidenta. Sa druge strane, javio mi se veliki broj poznanika, prijatelja, pa čak i onih ljudi koje nijesam poznavao, da mi upute jasnu podršku. I onda sam i sam shvatio da čovjek, kada živi u jednom društvu koje permanentno normalnim ljudima proizvodi tešku dešperaciju, shvatio sam da moji korijeni u ovom društvu, srpskom društvu, nijesu tako plitki kao što sam i sam mislio, oni su mnogo dublji. Javljali su se moji studenti, javljali su se građani sa jasnom podrškom, okretali su se prema medijima da reaguju na te pokušaje ocrnjivanja moje ličnosti. Druga, tamna strana stvari je da je u pojedinim medijima, osobito u Beogradskim, bilo i takvih tekstova koji su faktički trebali od mene da naprave neku metu mogućeg društvenog revolta protiv ljudi koji drugačije misle i ti su se mediji pojavljivali sa osobito karakterističnim naslovima: „ko je Perović?“. I bez ikakvih provjera i bez elementarnog poštovanja principa bilo kog kodeksa novinarske etike, za mene su vezivali najnevjerovatnije stvari, izmišljotine i laži, jer je to očigledno trebalo da posluži da se zamuti javna percepcija onoga što se desilo. Upravo da se pokuša pokazati da je Milenko Perović krivac, a da su ti jadni i naivni momci bili samo dobri patrioti koji su reagovali na nepatriotsku diskusiju profesora Perovića. Između ostalog, doživio sam da jedan od funkcionera stranke, koja u ovom trenutku u Srbiji ima najjaču podršku birača, o meni izgovori nevjerovatne nebuloze, nevjerovatne uvrede. To je najužasniji mogući vokabular koji se može pojaviti na političkoj sceni Srbije.
RSE: Mislite na Srpsku radikalnu stranku?
PEROVIĆ: Mislim na Srpsku radikalnu stranku. Naravno, smatrao sam da je potpuno nepotrebno da tog čovjeka tužim zbog takve nevjerovatne klevete moje ličnosti, ali sam zato njegovoj stranci pružio jednu sjajnu priliku da se distanciraju od takvog diskursa, takvog čovjeka. Pozvao sam ih da mi se javno izvinu, smatrajući da, ako su u stanju da smognu moralne snage da se izvinu čovjeku koji drugačije misli od njih, ako je i krajnje dobronamjeran prema ovoj zemlji, da onda i ovoj zemlji ima nade. To izvinjenje još uvijek nijesam dobio. Još uvijek ga očekujem. Naravno, u priličnoj mjeri sam skeptičan da će do njega uopšte doći, iako su se pojedini funkcioneri te stranke, na jedan diskretan način, pokušali ograditi od tog njihovog funkcionera.
RSE: Za one ljude koji nisu baš tako dobro upućeni, koji nisu propratili taj incident, što je bila konkretna uvreda?
PEROVIĆ: Konkretna je uvreda bila da sam ja, u svakom pogledu, apsolutno obezvrijeđen kao intelektualac, kao profesor novosadskog Univerziteta, obezvrijeđen kao moralna ličnost, čak i kao porodični čovjek, tako da faktički nema više nijednog aspekta moje ličnosti koji nije obezvrijeđen. I da napomenem, stigmatizovan kao Crnogorac. Smisao ili jedan dio smisla te nevjerovatne uvrede je bio upravo da se protiv mene izazove u javnosti lavina neraspoloženja zbog toga što sam se uvijek jasno i glasno deklarisao kao Crnogorac. I u određenim krugovima, u ovoj zemlji, očigledno je jako opasno za čovjeka koji se tako izjašnjava da uopšte i živi u toj zemlji. Onda je iza toga išla jedna jasna politička poruka, osobito u ovom periodu kada Crna Gora ide u susret referendumu i definitivnom rješavanju državnog statusa: poruka Crnogorcima u Srbiji i u Vojvodini je da, ukoliko i dalje budu Crnogorci, ukoliko i dalje budu podržavali nastojanja u vlastitoj državi za samostalnošću, da će i oni sami biti stigmatizovani, da će biti predmet ko zna kakvih neprijatnosti i šikaniranja.
RSE: To govori, po meni, da Srbija danas zaista ima ozbiljan problem.
PEROVIĆ: Sasvim je sigurno da ima, ne jedan, već ogroman broj problema. Ima nekoliko zastrašujuće velikih problema koji su nastali u posljednjih dvadesetak godina zbog toga što su najveći dijelovi srpske duhovne elite i osobito političke, ovu zemlju vodili u pogrešnom pravcu. Taj pogrešni pravac je proizveo situaciju da se aktuelni problemi organizacije i života jedne zemlje ne rješavaju. I da se zbog toga stvaraju neuporedivo teži problemi, koje je onda neuporedivo teže rješavati. Ekonomska situacija u ovoj zemlji je katastrofalna, politička situacija je rovita, duhovno stanje ove zemlje je na rubu šizofrenije, otvoren je čitav niz političkih problema vezanih za samu veličinu, za status države Srbije. Političke elite koje vode ovu zemlju nijesu objektivno u stanju da na valjan način rješavaju te probleme. I zbog toga im savršeno odgovara stanje nacionalističke temperature, koja već dvadesetak godina vlada ovom zemljom, i stalo im je do toga da se ta temperatura stalno održava na postojećim stupnjevima, čak i da se povećava. Jer, to je najefikasniji način da se suština problema prebaci na ono polje gdje problema nema. A na onom polju gdje bi probleme trebalo rješavati, ona se pokazuje kao apsolutno nesposobnom.
RSE: Gdje desničarski ekstremizam mladih naraštaja ima uporište? Da li im ovo, o čemu ste maločas govorili, daje povod da se tako ponašaju? Ili su oni, zapravo, instruirani?
PEROVIĆ: Ja držim da u onoj mjeri u kojoj sam se našao, da ja budem žrtva, sklon sam da vjerujem da su ti mladići, bez obzira što se oni jasno deklarišu kao neonacisti, takođe na svoj način žrtve opštedruštvene situacije. Ako dvadeset godina političke i duhovne elite ove zemlje ne rade valjano svoj posao, ako zbog toga zemlja dolazi u katastrofalnu političku, privrednu i kulturnu situaciju, šta se može onda očekivati od mladeži koja stasa u takvoj zemlji? Sve što je suštinski njima ponuđeno jeste frustracija, ozlojeđenost, divlja nacionalistička mržnja. I ti masovno patološki elementi su proglašeni pozitivnim stanjem svijesti, proglašeni su patriotskim držanjem, patriotskim činom. Došlo je do potpune inverzije stvari, gdje se ljubav prema vlastitoj naciji, kao jedno normalno i prirodno stanje svijesti ljudi kojima je stalo do svog nacionalnog opredjeljenja, da se pervertira istog momenta u permanentnu mržnju svakoga ko je drugačiji. Bez obzira na koji je način drugačiji. Omladini u našoj zemlji već dvadeset godina, umjesto ljubavi, tolerancije, umjesto novih radnih mjesta, sigurnosti življenja, umjesto perspektive života i životne radosti, nudi se mržnja, frustracija, nude se smrtonosno lagana rješenja za krajnje teške društvene probleme.
RSE: Meni se čini da Vi, u vašoj širini, njih branite. Možemo li naći opravdanje za takvo ponašanje?
PEROVIĆ: Opravdanje - ne. I ja, ovim svojim stavom, ni ne pomišljam da branim te mladiće za ono što su napravili. Oni treba da se suoče sa pozitivnim zakonodavstvom ove zemlje, treba da se suoče sa pravosuđem. Ali, sa druge strane, kao humanista i profesor, i to prije svega kao profesor etike pa onda i kao roditelj koji imam djecu te generacije, pokušavam da imam razumijevanje za te mladiće, čime moja osuda onoga što je te mladiće proizvelo kao takve, ono što je u njima proizvelo takvo huliganstvo, takav zločesti karakter, to naravno apsolutno osuđujem. Neće ovo društvo riješiti problem time ako ovi mladići dobiju zasluženu kaznu za ono što su počinili. Oni su je zaslužili i treba da je dobiju. To onda može biti jedan signal bilo kome u ovom društvu da se takav slučaj više ne ponovi. Onda će smisao te kazne imati puno opravdanje. Međutim, suština problema ipak nije u tome. Suština problema je u dubini društva, u političkoj konstelaciji ovoga društva u kome ultradesničarske, nacističke, fašističke ideje dobijaju legitimitet pod firmom brige i ljubavi za nacionalno. Drugim riječima, u ovoj se zemlji zastrašujuće manipuliše idejom nacije. Ta manipulacija dvadeset godina već pogađa najšire slojeve stanovništva i dovodi do nevjerovatne dezorijentacije ogromnog broja ljudi. I naravno, ako se iz takvog konteksta stvari posmatraju, onda ova pojava samo signalizira mjeru dubine i zahvaćenosti ovoga društva jednom teškom bolešću.
RSE: Na jednoj beogradskoj televiziji, protkle nedjelje, u jednoj emisiji, pitanje za gledaoce je bilo: „Treba li zabraniti 'Nacionalni stroj'?“. Odgovor javnosti Srbije je bio: „Da - 36 posto, a ne treba ga zabraniti – 64 posto“. Što zapravo mislite, treba li ga zabraniti?
PEROVIĆ: To glasanje jeste rezultat ili bolje reći snimak stanja svijesti u ovom društvu. Po mom sudu, sasvim je izvjesno da upravo zbog toga što je ovo društvo tako rovito, što je fragilno, što je u osnovi bolesno, za njega su i potrebni posebni medikamenti. Jedan od tih medikamenata jeste doista zabrana neonacističkih, fašističkih, čak i onih ekstremno-desničarskih partija. Ako bi politička elita ove zemlje, potpomognuta duhovnom elitom, imala snage i hrabrosti da proglasi tu zabranu i da je strogo provodi, onda je sasvim sigurno da bi se jedan dio društva ili određeni slojevi stanovništva letnuli od te pojave i onda bi dobro razmišljali šta se to zapravo dešava i razmišljali bi koliko su monstruozne te društvene optužbe. Naravno, drugo je pitanje da li političke i duhovne elite ove zemlje imaju bilo kakvu spremnost za takvo nešto, budući da su i same dobrim dijelom prožete tim duhom. Tako da dolazimo u situaciju da, kada govorimo da to duhovne i intelektualne elite treba da urade, da ljekaru koji je i sam zahvaćen jednom teškom bolešću dajemo ulogu da liječi bolesnika od iste te bolesti, to je pomalo paradoksalno. Međutim, gotovo da i nema drugog načina. Naravno, uvijek je moguć međunarodni pritisak, moguće je funkcionisanje principa „štapa i marmelade“ ili pozitivnih i negativnih poruka koje se iz svijeta šalju ovom društvu. Ali, naravno, i dalje ostaje otvorenim pitanje koji je to elemenat, koja je to struktura ovoga društva ipak zdrava da od nje počne neki generalni preporod, neko generalno ozdravljenje ovoga društva.
RSE: Odakle dolazite, iz Crne Gore?
PEROVIĆ: I za tu stvar, vezanu za moju biografiju, postoji jedan veliki nesporazum u javnosti, budući da ja od kada znam za sebe, u privatnoj pa onda i u javnoj komunikaciji, govorim svojim maternjim jezikom. Ljudi zbog te činjenice odmah zaključuju, ne razmišljajući da sam ja, što bi se reklo vojvođanskim žargonom „dođoš“, koji je nekada došao u Vojvodinu, a ne znaju zapravo osnovnu činjenicu iz moje biografije - da sam rođen u Vojvodini, u Vrbasu. I Vojvodina je moj zavičaj. Druga je stvar što ja Crnu Goru doživljavam u punom smislu riječi kao svoj drugi zavičaj, jer je to bio zavičaj mojih roditelja, mojih predaka i samo postojanje Crne Gore predstavlja jedan element moga identiteta. I sada mogu direktno da vam odgovorim: moj otac i moj djed su 1946. godine, u velikoj kolonizaciji Crnogoraca i drugih, došli u Vojvodinu iz Banjana, dakle iz Nikšićkog kraja.
RSE: Vi ste jedan od osnivača i bili ste predsjednik Udruženja Crnogoraca Vojvodine. Zašto ste podnijeli ostavku?
PEROVIĆ: Iz prostog razloga što je trenutni kontekst događaja bio takav da bi već i sama ta činjenica da još uvijek predvodim to udruženje, u priličnoj mjeri proizvela dodatnu stigmatizaciju moje ličnosti. Bez obzira na to, ja sam i dalje uvjeren da je ta ideja dobra i da će to udruženje trajati, jer samo je po sebi razumljivo da to udruženje ima smisla zbog toga što je bilo koncipirano na građanskim osnovama. Dakle, ne kao jedno nacionalno udruženje koje bi proizvelo neko etničko zatvaranje, neku getoizaciju Crnogoraca u Vojvodini. Naprotiv, osnovni smisao i poruka koju smo prilikom osnivanja tog udruženja uputili javnosti u Srbiji jeste bila, upravo zbog silnih ocrnjivanja i omraživanja Crnogoraca, da eto u Vojvodini, pa onda i u Srbiji, postoje Crnogorci koji od svog porijekla ne prave zanimanje, kao što to rade mnogi Crnogorci, na primjer u Beogradu čuveni „Terazijski Crnogorci“, nego smo slali poruku da smo mi Crnogorci građanske orijentacije, hoćemo da budemo prihvaćeni kao jedna respektabilna etnička zajednica koja itekako na različite načine doprinosi dobrobiti ovoga društva. A da pritom sačuvamo svoj nacionalni, jezički i kulturni identitet, kao što to imaju pravo i sve druge etničke zajednice i u Srbiji i u Vojvodini.
RSE: Kako se taj incident odrazio na vaš privatni život?
PEROVIĆ: Gotovo da bi čudnovato bilo reći, ovo što moram da kažem, u mom privatnom porodičnom životu i do sada je bilo određenih provokacija i određenih animoziteta, određenih prijetnji, uznemiravanja i sl. Međutim, ako nije pretjerano reći za vlastitu porodicu, ipak ja imam jednu junačku porodicu koja vrlo dobro zna šta joj otac radi i koja je u svakom trenutku spremna da podrži svog oca, odnosno supruga.
RSE: Porodica iz Banjana, sa banjanskim porijeklom i mora biti junačka porodica.
PEROVIĆ: Iako je prošlo desetak dana, naravno, došlo je i do mog nekog smirenja, ako bi se uopšte moglo reći da sam tim samim, neposrednim događajem, bio uznemiren. Međutim, ovih deset dana je na svoj način bilo izuzetno zanimljivo. S jedne strane, što sam se našao u središtu medijske pažnje, bez neke svoje osobite želje za tim. Ali i sam sam smatrao da je više nego neophodno da se ova pojava, ovaj slučaj, što više osvijetli u javnosti, jer je to bio jedini način da se alarmira javnost, jer ona na određeni način postoji u ovoj zemlji. I da joj se na taj način pošalje poruka da to zlo koje je njegovano 20 godina u ovoj zemlji i koje je u dobroj mjeri prožnjelo sve njene strukture života, u ovom svom najdrastičnijem obliku se sada eksponira. I ukoliko se ta javnost ne digne, ukoliko ne ustanu normalni razumni ljudi, onda će se ovo društvo vući, sasvim sigurno, po užasnom blatu. Ono što me za ovih deset dana u nekom drugom smislu onespokojilo, ako me ovo ustajanje javnosti ohrabrilo u svakom pogledu, to je činjenica da način na koji su pojedini mediji, ljudi, pa i pojedine političke partije, reagovale na čitav događaj, nastojeći da mene, prije svega, stigmatizuju, da od mene kao žrtve tog slučaja naprave krivca. To onda djeluje doista uznemiravajuće. Naravno, u javnosti je do određenog stepena recipiran taj pokušaj da se moja ličnost, i zapravo sve što je vezano za mene, na određeni način stigmatizuje. Ali je to, sa druge strane, pokazalo koje strane u ovom društvu likuju zbog ovog događaja, koje snage su duhovni inspiratori ovakvih pojava, a čini mi se do određenog stepena, koje političke snage stoje kao neposredni inspiratori ovog događaja.
RSE: Ko stoji, zašto stoji i u ime čega stoji iza grupe „Nacionalni stroj“? Da li bi ste se usudili da to kažete? Ko se u ovom trenutku stavio na stranu normalnih ljudi, poput Vas i jedne krajnje časne tribine, a ko se stavlja na stranu „Nacionalnog stroja“?
PEROVIĆ: I za mene je bilo više nego prijatno iznenađenje da su prije svega mediji odigrali jednu izvanrednu ulogu na obavještavanju i animiranju javnosti. Sa druge strane, i političke stranke u ovoj zemlji, parlamentarne i one druge, različita udruženja građana i različite organizacije su mi se javile i upućuju mi jasnu podršku, osuđujući vinovnike tog incidenta. Sa druge strane, javio mi se veliki broj poznanika, prijatelja, pa čak i onih ljudi koje nijesam poznavao, da mi upute jasnu podršku. I onda sam i sam shvatio da čovjek, kada živi u jednom društvu koje permanentno normalnim ljudima proizvodi tešku dešperaciju, shvatio sam da moji korijeni u ovom društvu, srpskom društvu, nijesu tako plitki kao što sam i sam mislio, oni su mnogo dublji. Javljali su se moji studenti, javljali su se građani sa jasnom podrškom, okretali su se prema medijima da reaguju na te pokušaje ocrnjivanja moje ličnosti. Druga, tamna strana stvari je da je u pojedinim medijima, osobito u Beogradskim, bilo i takvih tekstova koji su faktički trebali od mene da naprave neku metu mogućeg društvenog revolta protiv ljudi koji drugačije misle i ti su se mediji pojavljivali sa osobito karakterističnim naslovima: „ko je Perović?“. I bez ikakvih provjera i bez elementarnog poštovanja principa bilo kog kodeksa novinarske etike, za mene su vezivali najnevjerovatnije stvari, izmišljotine i laži, jer je to očigledno trebalo da posluži da se zamuti javna percepcija onoga što se desilo. Upravo da se pokuša pokazati da je Milenko Perović krivac, a da su ti jadni i naivni momci bili samo dobri patrioti koji su reagovali na nepatriotsku diskusiju profesora Perovića. Između ostalog, doživio sam da jedan od funkcionera stranke, koja u ovom trenutku u Srbiji ima najjaču podršku birača, o meni izgovori nevjerovatne nebuloze, nevjerovatne uvrede. To je najužasniji mogući vokabular koji se može pojaviti na političkoj sceni Srbije.
RSE: Mislite na Srpsku radikalnu stranku?
PEROVIĆ: Mislim na Srpsku radikalnu stranku. Naravno, smatrao sam da je potpuno nepotrebno da tog čovjeka tužim zbog takve nevjerovatne klevete moje ličnosti, ali sam zato njegovoj stranci pružio jednu sjajnu priliku da se distanciraju od takvog diskursa, takvog čovjeka. Pozvao sam ih da mi se javno izvinu, smatrajući da, ako su u stanju da smognu moralne snage da se izvinu čovjeku koji drugačije misli od njih, ako je i krajnje dobronamjeran prema ovoj zemlji, da onda i ovoj zemlji ima nade. To izvinjenje još uvijek nijesam dobio. Još uvijek ga očekujem. Naravno, u priličnoj mjeri sam skeptičan da će do njega uopšte doći, iako su se pojedini funkcioneri te stranke, na jedan diskretan način, pokušali ograditi od tog njihovog funkcionera.
RSE: Za one ljude koji nisu baš tako dobro upućeni, koji nisu propratili taj incident, što je bila konkretna uvreda?
PEROVIĆ: Konkretna je uvreda bila da sam ja, u svakom pogledu, apsolutno obezvrijeđen kao intelektualac, kao profesor novosadskog Univerziteta, obezvrijeđen kao moralna ličnost, čak i kao porodični čovjek, tako da faktički nema više nijednog aspekta moje ličnosti koji nije obezvrijeđen. I da napomenem, stigmatizovan kao Crnogorac. Smisao ili jedan dio smisla te nevjerovatne uvrede je bio upravo da se protiv mene izazove u javnosti lavina neraspoloženja zbog toga što sam se uvijek jasno i glasno deklarisao kao Crnogorac. I u određenim krugovima, u ovoj zemlji, očigledno je jako opasno za čovjeka koji se tako izjašnjava da uopšte i živi u toj zemlji. Onda je iza toga išla jedna jasna politička poruka, osobito u ovom periodu kada Crna Gora ide u susret referendumu i definitivnom rješavanju državnog statusa: poruka Crnogorcima u Srbiji i u Vojvodini je da, ukoliko i dalje budu Crnogorci, ukoliko i dalje budu podržavali nastojanja u vlastitoj državi za samostalnošću, da će i oni sami biti stigmatizovani, da će biti predmet ko zna kakvih neprijatnosti i šikaniranja.
RSE: To govori, po meni, da Srbija danas zaista ima ozbiljan problem.
PEROVIĆ: Sasvim je sigurno da ima, ne jedan, već ogroman broj problema. Ima nekoliko zastrašujuće velikih problema koji su nastali u posljednjih dvadesetak godina zbog toga što su najveći dijelovi srpske duhovne elite i osobito političke, ovu zemlju vodili u pogrešnom pravcu. Taj pogrešni pravac je proizveo situaciju da se aktuelni problemi organizacije i života jedne zemlje ne rješavaju. I da se zbog toga stvaraju neuporedivo teži problemi, koje je onda neuporedivo teže rješavati. Ekonomska situacija u ovoj zemlji je katastrofalna, politička situacija je rovita, duhovno stanje ove zemlje je na rubu šizofrenije, otvoren je čitav niz političkih problema vezanih za samu veličinu, za status države Srbije. Političke elite koje vode ovu zemlju nijesu objektivno u stanju da na valjan način rješavaju te probleme. I zbog toga im savršeno odgovara stanje nacionalističke temperature, koja već dvadesetak godina vlada ovom zemljom, i stalo im je do toga da se ta temperatura stalno održava na postojećim stupnjevima, čak i da se povećava. Jer, to je najefikasniji način da se suština problema prebaci na ono polje gdje problema nema. A na onom polju gdje bi probleme trebalo rješavati, ona se pokazuje kao apsolutno nesposobnom.
RSE: Gdje desničarski ekstremizam mladih naraštaja ima uporište? Da li im ovo, o čemu ste maločas govorili, daje povod da se tako ponašaju? Ili su oni, zapravo, instruirani?
PEROVIĆ: Ja držim da u onoj mjeri u kojoj sam se našao, da ja budem žrtva, sklon sam da vjerujem da su ti mladići, bez obzira što se oni jasno deklarišu kao neonacisti, takođe na svoj način žrtve opštedruštvene situacije. Ako dvadeset godina političke i duhovne elite ove zemlje ne rade valjano svoj posao, ako zbog toga zemlja dolazi u katastrofalnu političku, privrednu i kulturnu situaciju, šta se može onda očekivati od mladeži koja stasa u takvoj zemlji? Sve što je suštinski njima ponuđeno jeste frustracija, ozlojeđenost, divlja nacionalistička mržnja. I ti masovno patološki elementi su proglašeni pozitivnim stanjem svijesti, proglašeni su patriotskim držanjem, patriotskim činom. Došlo je do potpune inverzije stvari, gdje se ljubav prema vlastitoj naciji, kao jedno normalno i prirodno stanje svijesti ljudi kojima je stalo do svog nacionalnog opredjeljenja, da se pervertira istog momenta u permanentnu mržnju svakoga ko je drugačiji. Bez obzira na koji je način drugačiji. Omladini u našoj zemlji već dvadeset godina, umjesto ljubavi, tolerancije, umjesto novih radnih mjesta, sigurnosti življenja, umjesto perspektive života i životne radosti, nudi se mržnja, frustracija, nude se smrtonosno lagana rješenja za krajnje teške društvene probleme.
RSE: Meni se čini da Vi, u vašoj širini, njih branite. Možemo li naći opravdanje za takvo ponašanje?
PEROVIĆ: Opravdanje - ne. I ja, ovim svojim stavom, ni ne pomišljam da branim te mladiće za ono što su napravili. Oni treba da se suoče sa pozitivnim zakonodavstvom ove zemlje, treba da se suoče sa pravosuđem. Ali, sa druge strane, kao humanista i profesor, i to prije svega kao profesor etike pa onda i kao roditelj koji imam djecu te generacije, pokušavam da imam razumijevanje za te mladiće, čime moja osuda onoga što je te mladiće proizvelo kao takve, ono što je u njima proizvelo takvo huliganstvo, takav zločesti karakter, to naravno apsolutno osuđujem. Neće ovo društvo riješiti problem time ako ovi mladići dobiju zasluženu kaznu za ono što su počinili. Oni su je zaslužili i treba da je dobiju. To onda može biti jedan signal bilo kome u ovom društvu da se takav slučaj više ne ponovi. Onda će smisao te kazne imati puno opravdanje. Međutim, suština problema ipak nije u tome. Suština problema je u dubini društva, u političkoj konstelaciji ovoga društva u kome ultradesničarske, nacističke, fašističke ideje dobijaju legitimitet pod firmom brige i ljubavi za nacionalno. Drugim riječima, u ovoj se zemlji zastrašujuće manipuliše idejom nacije. Ta manipulacija dvadeset godina već pogađa najšire slojeve stanovništva i dovodi do nevjerovatne dezorijentacije ogromnog broja ljudi. I naravno, ako se iz takvog konteksta stvari posmatraju, onda ova pojava samo signalizira mjeru dubine i zahvaćenosti ovoga društva jednom teškom bolešću.
RSE: Na jednoj beogradskoj televiziji, protkle nedjelje, u jednoj emisiji, pitanje za gledaoce je bilo: „Treba li zabraniti 'Nacionalni stroj'?“. Odgovor javnosti Srbije je bio: „Da - 36 posto, a ne treba ga zabraniti – 64 posto“. Što zapravo mislite, treba li ga zabraniti?
PEROVIĆ: To glasanje jeste rezultat ili bolje reći snimak stanja svijesti u ovom društvu. Po mom sudu, sasvim je izvjesno da upravo zbog toga što je ovo društvo tako rovito, što je fragilno, što je u osnovi bolesno, za njega su i potrebni posebni medikamenti. Jedan od tih medikamenata jeste doista zabrana neonacističkih, fašističkih, čak i onih ekstremno-desničarskih partija. Ako bi politička elita ove zemlje, potpomognuta duhovnom elitom, imala snage i hrabrosti da proglasi tu zabranu i da je strogo provodi, onda je sasvim sigurno da bi se jedan dio društva ili određeni slojevi stanovništva letnuli od te pojave i onda bi dobro razmišljali šta se to zapravo dešava i razmišljali bi koliko su monstruozne te društvene optužbe. Naravno, drugo je pitanje da li političke i duhovne elite ove zemlje imaju bilo kakvu spremnost za takvo nešto, budući da su i same dobrim dijelom prožete tim duhom. Tako da dolazimo u situaciju da, kada govorimo da to duhovne i intelektualne elite treba da urade, da ljekaru koji je i sam zahvaćen jednom teškom bolešću dajemo ulogu da liječi bolesnika od iste te bolesti, to je pomalo paradoksalno. Međutim, gotovo da i nema drugog načina. Naravno, uvijek je moguć međunarodni pritisak, moguće je funkcionisanje principa „štapa i marmelade“ ili pozitivnih i negativnih poruka koje se iz svijeta šalju ovom društvu. Ali, naravno, i dalje ostaje otvorenim pitanje koji je to elemenat, koja je to struktura ovoga društva ipak zdrava da od nje počne neki generalni preporod, neko generalno ozdravljenje ovoga društva.
RSE: Odakle dolazite, iz Crne Gore?
PEROVIĆ: I za tu stvar, vezanu za moju biografiju, postoji jedan veliki nesporazum u javnosti, budući da ja od kada znam za sebe, u privatnoj pa onda i u javnoj komunikaciji, govorim svojim maternjim jezikom. Ljudi zbog te činjenice odmah zaključuju, ne razmišljajući da sam ja, što bi se reklo vojvođanskim žargonom „dođoš“, koji je nekada došao u Vojvodinu, a ne znaju zapravo osnovnu činjenicu iz moje biografije - da sam rođen u Vojvodini, u Vrbasu. I Vojvodina je moj zavičaj. Druga je stvar što ja Crnu Goru doživljavam u punom smislu riječi kao svoj drugi zavičaj, jer je to bio zavičaj mojih roditelja, mojih predaka i samo postojanje Crne Gore predstavlja jedan element moga identiteta. I sada mogu direktno da vam odgovorim: moj otac i moj djed su 1946. godine, u velikoj kolonizaciji Crnogoraca i drugih, došli u Vojvodinu iz Banjana, dakle iz Nikšićkog kraja.
RSE: Vi ste jedan od osnivača i bili ste predsjednik Udruženja Crnogoraca Vojvodine. Zašto ste podnijeli ostavku?
PEROVIĆ: Iz prostog razloga što je trenutni kontekst događaja bio takav da bi već i sama ta činjenica da još uvijek predvodim to udruženje, u priličnoj mjeri proizvela dodatnu stigmatizaciju moje ličnosti. Bez obzira na to, ja sam i dalje uvjeren da je ta ideja dobra i da će to udruženje trajati, jer samo je po sebi razumljivo da to udruženje ima smisla zbog toga što je bilo koncipirano na građanskim osnovama. Dakle, ne kao jedno nacionalno udruženje koje bi proizvelo neko etničko zatvaranje, neku getoizaciju Crnogoraca u Vojvodini. Naprotiv, osnovni smisao i poruka koju smo prilikom osnivanja tog udruženja uputili javnosti u Srbiji jeste bila, upravo zbog silnih ocrnjivanja i omraživanja Crnogoraca, da eto u Vojvodini, pa onda i u Srbiji, postoje Crnogorci koji od svog porijekla ne prave zanimanje, kao što to rade mnogi Crnogorci, na primjer u Beogradu čuveni „Terazijski Crnogorci“, nego smo slali poruku da smo mi Crnogorci građanske orijentacije, hoćemo da budemo prihvaćeni kao jedna respektabilna etnička zajednica koja itekako na različite načine doprinosi dobrobiti ovoga društva. A da pritom sačuvamo svoj nacionalni, jezički i kulturni identitet, kao što to imaju pravo i sve druge etničke zajednice i u Srbiji i u Vojvodini.
RSE: Kako se taj incident odrazio na vaš privatni život?
PEROVIĆ: Gotovo da bi čudnovato bilo reći, ovo što moram da kažem, u mom privatnom porodičnom životu i do sada je bilo određenih provokacija i određenih animoziteta, određenih prijetnji, uznemiravanja i sl. Međutim, ako nije pretjerano reći za vlastitu porodicu, ipak ja imam jednu junačku porodicu koja vrlo dobro zna šta joj otac radi i koja je u svakom trenutku spremna da podrži svog oca, odnosno supruga.
RSE: Porodica iz Banjana, sa banjanskim porijeklom i mora biti junačka porodica.
