Argumenti u korist nezavisnosti Kosova ne počivaju na njegovoj spremnosti za takav korak, već na nedostatku realne alternative konstatuje u svojoj analizi profesor Čarls Kupcan. Kosovo je u ostvarivanju strategije “standardi prije statusa “ postiglo određeni napredak, ali međunarodna zajednica nije time zadovoljna, kaže naš sagovornik dodajući:
“Moje osjećanje na osnovu nedavne posjete regionu je da nema previše entuzijazma za dalje odlaganje problema statusa ni kod međunarodne zajednice, koja želi da smanji obaveze na Balkanu, niti albanske većine na Kosovu, gdje vlada uvjerenje da je vrijeme da se krene ka nezavisnosti. Smatram da je cijela regija u iščekivanju i nevjesnosti. Rješavanjem ovog problema otvorio bi se put za više stranih ulaganja, ne samo na Kosovu već i u regionu.”
Tokom nedavnog hiringa u američkom Senatu, bivši izaslanik Sjedinjenih Država za Balkan Ričard Holbruk je upozorio da kosovski Albanci moraju Srbima pružiti “čelične garancije” u pogledu zaštite njihovih ljudskih prava, duhovne i kulturne baštine. Može li Priština ispuniti te obaveze, uz slabašne institucije i, nerijetko, manjak političke volje da se suoči sa izazovima?
“Rješenje je da se jasno stavi do znanja da samostalnost Kosova zavisi od stanja ljudskih prava manjina i da je međunarodna zajednica odlučna da štiti crkve i manastire i da je odlučna da Srbi koji se opredijele da ostanu na Kosovu budu bezbjedni. Smatram da postoji dosta snažan argument da će, kada Kosovo krene ka samostalnosti, ekstremisti biti utišani. Rješavanje političkog statusa čini još vjerovatnijim da će kosovski Albanci ispuniti data obećanja i obezbijediti dobrobit srpske zajednice.”
Sa približavanjem pregovora ostaje nepromijenjen dosta tvrd stav i Beograda i Prištine u pogledu prihvatljivog rješenja. Profesor Čarls Kupcan s tim u vezi procjenjuje:
“Mislim da u ovom momentu obje strane nastupaju sa maksimalnističkim zahtjevima. Kosovski Albanci poručju - nista manje od nezavnosti, Beograd odgovara - sve osim nezavisnosti. Kada se sretnu licem u lice dvije strane će morati da nađu kompromisno rješenje. Međunarodna zajednica će pokušati da ponudi političke i ekonomske podsticaje u vidu povezivanja sa Evropskom unijom i NATO-om u nastojanju da ih privoli da nađu zajednički imenitelj. Mislim da ovo što sada čujemo nisu stvarni pregovarački stavovi, već pokušaji pozicioniranja.“
Naš sagovornik ne krije bojazan od radikalizacije javnog mnjenja u Srbiji, u slučaju da Kosovo dobije nezavisnost. To je, kako kaže, nešto o čemu međunarodna zajednica mora voditi računa:
“ S druge strane, ako biste me upitali koji je bio najveći problem na Balkanu u posljednjih 10 ili 15 godina rekao bih da je to srpski nacionalizam više nego albanski. Albanski nacionalizam je na neki način podstaknut iz Beograda. Otuda, gledajući u budućnost više me brine neutralisanje srpskog nacionalizma i započinjanje debate u Srbiji o prošlosti i o Kosovu . Ukoliko bi nezavisnost Kosova kratkorično i izazvala porast nacionalizma, dugoročno gledano to bi bilo iscjeljujuće za javnu debatu unutar Srbije.”
Komentarišući spekulacije da će Srbija za pristanak na nezavisnost Kosova biti nagrađena ubrzanim tempom pristupanja Evropskoj uniji, Čarls Kupcan napominje da Brisel ima načina da postakne Beograd na fleksibilnost:
“Smatram, međutim, da je tajming nezgodan. Naime, baš u trenutku kada Evropskoj uniji treba manevarski prostor za pregovore o balkanskim problemima, pitanje proširenja je zakomplikovano i usporeno neuspjehom referenduma o evropskom Ustavu u Francuskoj i Holandiji. Štaviše, sadašnji nemiri u Francuskoj stvaraju dodatne tenzije povodom useljavanja i proširenja. Ne vjerujem da će to na kraju spriječiti prijem zapadnog Balkana u Evropsku uniju, ali proces može biti usporen dok javnost Evrope ne svari perspektivu šire i dublje Unije.“
Za razliku od većine eksperata, koji energično odbaciju svaku mogućnost diobe Kosova, naš sagovornik ističe:
“Nisam neko ko favorizuje podjelu Kosova, ali smatram da slijepo protivljenje podjeli u ovom trenutku nema smisla. Krećući se u susret pregovorima, podjela Kosova sjeverno od rijeke Ibar i pripajanje užoj Srbiji možda ima opravdanja, ako znači podsticaj Beogradu da pristane na sporazum. Sjeverno Kosovo faktički je dio Srbije i tamo su većina stanovnika Srbi. Priština u suštini nema političkog uticaja u tom području. Ukoliko kosovske vlasti nisu istinski spremne da ulože sredstva i energiju kako bi područja na sjeveru postala dio Kosova, podjela ne bi trebalo da bude izvan diskusije.”
Koliko su procesi na zapadnom Balkanu međuzavisni i kakav će biti njihov uticaj kosovskog rješenja na region?
“Jedan od argumenata protiv nezavisnosti Kosova tiče se mogućih negativnih uticaja. Primjera radi, u Republici Srpskoj mogu kazati: Ako se Kosovo može odvojiti od Srbije ili ako se sjeverno Kosovo može otcijepiti i pripojiti Srbiji, šta je sa nama? Slični argumenti u prilog fragmentaciji mogu se čuti i u Crnoj Gori i zapadnoj Makedoniji. Moj je osjećaj da bi nezavisnost Kosova imala relativno ograničen uticaj na region. U slučaju Makedonije očekujem da će se situacija popraviti, jer je do radikalizacije makedonskih Albanaca došlo zbog prelijevanja krize sa Kosova. Rješavanje statusa Kosova stvorilo bi mirniju situaciju u Makedoniji. Crna Gora možda kreće putem nezavisnosti, bez obzira šta će se desiti na Kosovu i unutar Srbije. A Bosna je slučaj za sebe. Riječ je o potrebi da se radi na integraciji različitih etničkih grupa u samoodrživo multietničko drustvo. “
“Moje osjećanje na osnovu nedavne posjete regionu je da nema previše entuzijazma za dalje odlaganje problema statusa ni kod međunarodne zajednice, koja želi da smanji obaveze na Balkanu, niti albanske većine na Kosovu, gdje vlada uvjerenje da je vrijeme da se krene ka nezavisnosti. Smatram da je cijela regija u iščekivanju i nevjesnosti. Rješavanjem ovog problema otvorio bi se put za više stranih ulaganja, ne samo na Kosovu već i u regionu.”
Tokom nedavnog hiringa u američkom Senatu, bivši izaslanik Sjedinjenih Država za Balkan Ričard Holbruk je upozorio da kosovski Albanci moraju Srbima pružiti “čelične garancije” u pogledu zaštite njihovih ljudskih prava, duhovne i kulturne baštine. Može li Priština ispuniti te obaveze, uz slabašne institucije i, nerijetko, manjak političke volje da se suoči sa izazovima?
“Rješenje je da se jasno stavi do znanja da samostalnost Kosova zavisi od stanja ljudskih prava manjina i da je međunarodna zajednica odlučna da štiti crkve i manastire i da je odlučna da Srbi koji se opredijele da ostanu na Kosovu budu bezbjedni. Smatram da postoji dosta snažan argument da će, kada Kosovo krene ka samostalnosti, ekstremisti biti utišani. Rješavanje političkog statusa čini još vjerovatnijim da će kosovski Albanci ispuniti data obećanja i obezbijediti dobrobit srpske zajednice.”
Sa približavanjem pregovora ostaje nepromijenjen dosta tvrd stav i Beograda i Prištine u pogledu prihvatljivog rješenja. Profesor Čarls Kupcan s tim u vezi procjenjuje:
“Mislim da u ovom momentu obje strane nastupaju sa maksimalnističkim zahtjevima. Kosovski Albanci poručju - nista manje od nezavnosti, Beograd odgovara - sve osim nezavisnosti. Kada se sretnu licem u lice dvije strane će morati da nađu kompromisno rješenje. Međunarodna zajednica će pokušati da ponudi političke i ekonomske podsticaje u vidu povezivanja sa Evropskom unijom i NATO-om u nastojanju da ih privoli da nađu zajednički imenitelj. Mislim da ovo što sada čujemo nisu stvarni pregovarački stavovi, već pokušaji pozicioniranja.“
Naš sagovornik ne krije bojazan od radikalizacije javnog mnjenja u Srbiji, u slučaju da Kosovo dobije nezavisnost. To je, kako kaže, nešto o čemu međunarodna zajednica mora voditi računa:
“ S druge strane, ako biste me upitali koji je bio najveći problem na Balkanu u posljednjih 10 ili 15 godina rekao bih da je to srpski nacionalizam više nego albanski. Albanski nacionalizam je na neki način podstaknut iz Beograda. Otuda, gledajući u budućnost više me brine neutralisanje srpskog nacionalizma i započinjanje debate u Srbiji o prošlosti i o Kosovu . Ukoliko bi nezavisnost Kosova kratkorično i izazvala porast nacionalizma, dugoročno gledano to bi bilo iscjeljujuće za javnu debatu unutar Srbije.”
Komentarišući spekulacije da će Srbija za pristanak na nezavisnost Kosova biti nagrađena ubrzanim tempom pristupanja Evropskoj uniji, Čarls Kupcan napominje da Brisel ima načina da postakne Beograd na fleksibilnost:
“Smatram, međutim, da je tajming nezgodan. Naime, baš u trenutku kada Evropskoj uniji treba manevarski prostor za pregovore o balkanskim problemima, pitanje proširenja je zakomplikovano i usporeno neuspjehom referenduma o evropskom Ustavu u Francuskoj i Holandiji. Štaviše, sadašnji nemiri u Francuskoj stvaraju dodatne tenzije povodom useljavanja i proširenja. Ne vjerujem da će to na kraju spriječiti prijem zapadnog Balkana u Evropsku uniju, ali proces može biti usporen dok javnost Evrope ne svari perspektivu šire i dublje Unije.“
Za razliku od većine eksperata, koji energično odbaciju svaku mogućnost diobe Kosova, naš sagovornik ističe:
“Nisam neko ko favorizuje podjelu Kosova, ali smatram da slijepo protivljenje podjeli u ovom trenutku nema smisla. Krećući se u susret pregovorima, podjela Kosova sjeverno od rijeke Ibar i pripajanje užoj Srbiji možda ima opravdanja, ako znači podsticaj Beogradu da pristane na sporazum. Sjeverno Kosovo faktički je dio Srbije i tamo su većina stanovnika Srbi. Priština u suštini nema političkog uticaja u tom području. Ukoliko kosovske vlasti nisu istinski spremne da ulože sredstva i energiju kako bi područja na sjeveru postala dio Kosova, podjela ne bi trebalo da bude izvan diskusije.”
Koliko su procesi na zapadnom Balkanu međuzavisni i kakav će biti njihov uticaj kosovskog rješenja na region?
“Jedan od argumenata protiv nezavisnosti Kosova tiče se mogućih negativnih uticaja. Primjera radi, u Republici Srpskoj mogu kazati: Ako se Kosovo može odvojiti od Srbije ili ako se sjeverno Kosovo može otcijepiti i pripojiti Srbiji, šta je sa nama? Slični argumenti u prilog fragmentaciji mogu se čuti i u Crnoj Gori i zapadnoj Makedoniji. Moj je osjećaj da bi nezavisnost Kosova imala relativno ograničen uticaj na region. U slučaju Makedonije očekujem da će se situacija popraviti, jer je do radikalizacije makedonskih Albanaca došlo zbog prelijevanja krize sa Kosova. Rješavanje statusa Kosova stvorilo bi mirniju situaciju u Makedoniji. Crna Gora možda kreće putem nezavisnosti, bez obzira šta će se desiti na Kosovu i unutar Srbije. A Bosna je slučaj za sebe. Riječ je o potrebi da se radi na integraciji različitih etničkih grupa u samoodrživo multietničko drustvo. “
