Advokat Mitropolije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Mlađen Mićović ne slaže se sa tvrdnjama da je ta crkva devastirala najveći broj spomenika kulture kojima ona gazduje, ali kaže da su u Srpskoj pravoslavnoj crkvi zadovoljni što je država napokon priznala ko su stvarni vlasnici najvećeg broja sakralnih objekata u Crnoj Gori:
«I ta činjenica možda će nekoga da zbunjuje, ali i u tome vidimo jedan dobar pokazatelj stanja, makar da se jednom čuje i od zvaničnika ko je vlasnik pravoslavnog sakralnog blaga u Crnoj Gori.“
Mićović je kazao da su u odsustvu brige države za zaštitu tog kulturno istorijskog blaga sami morali da preduzmu određene mjere, odbacujući optužbe da je riječ o namjernoj devastaciji politički inspirisanoj:
«Može se pokazati da je njihov pristup oko stanja spomeničkog blaga koje je sakralnog karaktera da je taj njihov pristup prilično problematičan. Naime, oni svaki hram ili svaku crkvu, unutrašnjost crkve, vide isključivo kao spomenik kulture, dok je svaki hram dom božiji u kojem se živi, u kojem se moli i koji se mijenja i prilagođava potrebama vjerskog života i tu nastaje jedan načelni problem oko pristupa očuvanja takvih objekata».
Nakon što su mediji godinama izvještavali i navodili primjere devastacije crkvenog blaga od strane Srpske pravoslavne crkve, koji su se kretali od promjene izgleda vjerskih objekata koji nijesu u skladu sa sakralnom arhitekturom u Crnoj Gori, do mijenjanja freski, mozaika, prepravki podova na koje su stavljane keramičke pločice, laminat i tome slično, Ministarstvo kulture sačinilo je izvještaj u kome se navodi da je od ukupno dvije trećine devastiranih objekata njih 80 odsto u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. Istovremeno su iz Ministarstva najavili da je pripremljen program za zaustavljanje dalje devastacije i program za popravku narušenih sakralnih spomenika tamo gdje to bude bilo moguće učiniti. Na pitanje: koliko je realno da će nakon godina devastacije dio narušenih spomenika kulture biti moguće vratiti u njihov prvobitni oblik, danas nam nije mogao odgovoriti direktor Zavoda za zaštitu kulture Slobodan Mitrović, a na isto pitanje predsjednik Društva istoričara umjetnosti i savjetnik konzervator, profesor Aleksandar Čilikov ovako je odgovorio:
«Da, postoji mogućnost, kako da ne postoji. Ako vi do jednog starog objekta imate nazidan neki veliki konak, taj konak se jednostavno skine i taj objekat je sačuvan. U određenim slučajevima postoji, u određenima ne. Ne postoji mogućnost ako je nepovratno uništen neki istorijski sloj, da li je to u pitanju neka zidna slika ili je u pitanju neki dio arhitekture koji je fizički uništen. Znate u čemu je problem po meni? Po meni je problem u tome što se nije poštovao zakon. Vi nekoj sirotinji razrušite tamo kuću što nema građevinsku dozvolu, a tolerišete petnaest godina da se grade objekti bez građevinske dozvole. E, to je problem. Veći je to problem, nego da se to restaurira i konzervira.“
Na drugoj strani, publicista Stevo Vučinić, koji godinama upozorava da Srpska pravoslavna crkva devastirajući sakralne objekte po Crnoj Gori pokušava da promijeni istorijski i kulturni kod na ovim prostorima, kaže da, iako su zbog navedene situacije posljednjih mjeseci najviše na udaru Ministarstvo kulture i Zavod za zaštitu spomenika kulture, krivce što se dozvolilo da Srpska pravoslavna crkva to uradi, treba tražiti na drugoj strani:
«Razlog zbog kojeg nije dokumentovana ovakva djelatnost je u tome što su država i Crkva svojevremeno i to ne baš davno bile u svojim ciljevima i planovima vrlo koherentni, pa je crkva podržavala crnogorsku državu da vodi rat protiv naših komšija i da raspriruje mržnju u međunarodnom regionu i unutar same zemlje. Međutim, nakon prestanka ratnih operacija crkva je bila već moćna i uticajna, ostvarila visok stepen suvereniteta nad našom teritorijom koju dijeli s crnogorskom državom. Zato joj ona i ne može nauditi, ali mislim samo vrlo koordinirana državna akcija može i to na duži rok da presiječe ovakvu djelatnost Srpske crkve.“
«I ta činjenica možda će nekoga da zbunjuje, ali i u tome vidimo jedan dobar pokazatelj stanja, makar da se jednom čuje i od zvaničnika ko je vlasnik pravoslavnog sakralnog blaga u Crnoj Gori.“
Mićović je kazao da su u odsustvu brige države za zaštitu tog kulturno istorijskog blaga sami morali da preduzmu određene mjere, odbacujući optužbe da je riječ o namjernoj devastaciji politički inspirisanoj:
«Može se pokazati da je njihov pristup oko stanja spomeničkog blaga koje je sakralnog karaktera da je taj njihov pristup prilično problematičan. Naime, oni svaki hram ili svaku crkvu, unutrašnjost crkve, vide isključivo kao spomenik kulture, dok je svaki hram dom božiji u kojem se živi, u kojem se moli i koji se mijenja i prilagođava potrebama vjerskog života i tu nastaje jedan načelni problem oko pristupa očuvanja takvih objekata».
Nakon što su mediji godinama izvještavali i navodili primjere devastacije crkvenog blaga od strane Srpske pravoslavne crkve, koji su se kretali od promjene izgleda vjerskih objekata koji nijesu u skladu sa sakralnom arhitekturom u Crnoj Gori, do mijenjanja freski, mozaika, prepravki podova na koje su stavljane keramičke pločice, laminat i tome slično, Ministarstvo kulture sačinilo je izvještaj u kome se navodi da je od ukupno dvije trećine devastiranih objekata njih 80 odsto u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. Istovremeno su iz Ministarstva najavili da je pripremljen program za zaustavljanje dalje devastacije i program za popravku narušenih sakralnih spomenika tamo gdje to bude bilo moguće učiniti. Na pitanje: koliko je realno da će nakon godina devastacije dio narušenih spomenika kulture biti moguće vratiti u njihov prvobitni oblik, danas nam nije mogao odgovoriti direktor Zavoda za zaštitu kulture Slobodan Mitrović, a na isto pitanje predsjednik Društva istoričara umjetnosti i savjetnik konzervator, profesor Aleksandar Čilikov ovako je odgovorio:
«Da, postoji mogućnost, kako da ne postoji. Ako vi do jednog starog objekta imate nazidan neki veliki konak, taj konak se jednostavno skine i taj objekat je sačuvan. U određenim slučajevima postoji, u određenima ne. Ne postoji mogućnost ako je nepovratno uništen neki istorijski sloj, da li je to u pitanju neka zidna slika ili je u pitanju neki dio arhitekture koji je fizički uništen. Znate u čemu je problem po meni? Po meni je problem u tome što se nije poštovao zakon. Vi nekoj sirotinji razrušite tamo kuću što nema građevinsku dozvolu, a tolerišete petnaest godina da se grade objekti bez građevinske dozvole. E, to je problem. Veći je to problem, nego da se to restaurira i konzervira.“
Na drugoj strani, publicista Stevo Vučinić, koji godinama upozorava da Srpska pravoslavna crkva devastirajući sakralne objekte po Crnoj Gori pokušava da promijeni istorijski i kulturni kod na ovim prostorima, kaže da, iako su zbog navedene situacije posljednjih mjeseci najviše na udaru Ministarstvo kulture i Zavod za zaštitu spomenika kulture, krivce što se dozvolilo da Srpska pravoslavna crkva to uradi, treba tražiti na drugoj strani:
«Razlog zbog kojeg nije dokumentovana ovakva djelatnost je u tome što su država i Crkva svojevremeno i to ne baš davno bile u svojim ciljevima i planovima vrlo koherentni, pa je crkva podržavala crnogorsku državu da vodi rat protiv naših komšija i da raspriruje mržnju u međunarodnom regionu i unutar same zemlje. Međutim, nakon prestanka ratnih operacija crkva je bila već moćna i uticajna, ostvarila visok stepen suvereniteta nad našom teritorijom koju dijeli s crnogorskom državom. Zato joj ona i ne može nauditi, ali mislim samo vrlo koordinirana državna akcija može i to na duži rok da presiječe ovakvu djelatnost Srpske crkve.“
