Pročitala sam vašu ponudu u oglasniku i zanima me vaš kredit. Riječ je o zajmu uz zalog. O čemu se radi?
'''Da. Zajam je auto, čekovi ili zlato.''
Treba mi 20 tisuća kuna.
''Možete ih dobiti uz zalog automobila, ili možda kombinirati uz čekove ili zlato.''
Kakav auto mora biti?
''Bilo koji, ali mora biti duplo vrjedniji od iznosa koji tražite.''
Ovo je malo kompliciraniji put do sitne gotovine koja mnogim građanima život znači, a nisu kreditno sposobni da se obrate pravim bankama. Ostavljaju lihvarima određenu imovinu, a svaki mjesec i do 15 posto kamata na posuđeni novac. Ima i raznih načina za takve kredite, a jedan od njih su i kreditne kartice: American, Diners, Visa:
''Savršeno jednostavno. Odete sa mnom u dućan i kupite mi pet komada štednjaka, a ja vama dam keš. Vi plaćate Americanu kao da ste sebi kupili štednjake. Čist račun duga ljubav. Svi mi naplaćujemo deset posto mjesečno, ali mi ne dolazimo doma ljudima po pare. Mi naplatimo 40 posto jednokratno. To vam ukratko ispadne na 36 mjeseci jedan koma nešto sitno posto mjesečno. Sve zavisi od toga kolika vam treba gotovina.''
Treba mi 30.000 kuna.
''Kupili bi dovoljno štednjaka za te pare.''
Šta bih onda mogla kupiti za te pare?
''Recimo plazma televizor, ali bi on morao koštati 42.000 kuna.''
A zbog čega?
''Moram i ja od nečeg živjeti.''
****
Procjenjuje se da lihvari, ili razni posrednici, svojim kratkoročnim, gotovinskim, brzim i najpovoljnijim kreditima, kako se obično reklamiraju, zavrte mjesečno od 300.000 do 600.000 eura:
Doktor Mustafa Nušinović sa zagrebačkog Ekonomskog instituta:
''Teško je to pratiti. Najvjerojatnije je zaista riječ o malim posudbama, sve na nekakvu odgodu.''
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, ne odbacuje sve glasnija nagađanja da iza dijela tih oglasa stoje i neke poslovne banke:
''Mnogi govore da iza toga stoje banke jer one primarno daju kredite pod nekakvim uvjetima, ali obzirom da se ne mogu plasirati pod tim okolnostima, s boka to propuštaju kroz neke svoje agente. Mi to ne možemo ni dokazati, ni potvrditi, ni negirati, ali takve glasine kruže gradom.''
Doktor Nušinović:
''Osobno sumnjam da bi banke na taj način povećavale cijene onoga čime raspolažu. Više polažem na hipotezu da je to prljav novac.''
U svakom slučaju, zaključuje ekonomski analitičar Nušinović, ta golema ponuda kredita na sivom tržištu nailazi na potražnju:
''Mnogo više brine velika potražnja, nego ponuda.''
Sindikalni čelnik Krešimir Sever:
''To je samo znak u kakvom mi svijetu živimo i kako je živjeti u Hrvatskoj. Kada se pretvori ovo zaduženje građana u prosječne plaće, ispada da smo po ovom evidentiranom zaduženju po zaposlenom dužni 11,5 plaća. Ispada da je svaki zaposleni u Hrvatskoj dužan 11,5 plaća koje treba vratiti. To je godišnja zarada. Mnogi se zadužuju kod roditelja, rodbine, prijatelja, zelenaša, preko kreditnih kartica, u inozemstvu. Ima tu hrpa zaduženja koja nisu evidentirana. Iz toga se vidi da smo mi u izuzetno teškom položaju i da su hrvatski građani u banani.''
'''Da. Zajam je auto, čekovi ili zlato.''
Treba mi 20 tisuća kuna.
''Možete ih dobiti uz zalog automobila, ili možda kombinirati uz čekove ili zlato.''
Kakav auto mora biti?
''Bilo koji, ali mora biti duplo vrjedniji od iznosa koji tražite.''
Ovo je malo kompliciraniji put do sitne gotovine koja mnogim građanima život znači, a nisu kreditno sposobni da se obrate pravim bankama. Ostavljaju lihvarima određenu imovinu, a svaki mjesec i do 15 posto kamata na posuđeni novac. Ima i raznih načina za takve kredite, a jedan od njih su i kreditne kartice: American, Diners, Visa:
''Savršeno jednostavno. Odete sa mnom u dućan i kupite mi pet komada štednjaka, a ja vama dam keš. Vi plaćate Americanu kao da ste sebi kupili štednjake. Čist račun duga ljubav. Svi mi naplaćujemo deset posto mjesečno, ali mi ne dolazimo doma ljudima po pare. Mi naplatimo 40 posto jednokratno. To vam ukratko ispadne na 36 mjeseci jedan koma nešto sitno posto mjesečno. Sve zavisi od toga kolika vam treba gotovina.''
Treba mi 30.000 kuna.
''Kupili bi dovoljno štednjaka za te pare.''
Šta bih onda mogla kupiti za te pare?
''Recimo plazma televizor, ali bi on morao koštati 42.000 kuna.''
A zbog čega?
''Moram i ja od nečeg živjeti.''
****
Procjenjuje se da lihvari, ili razni posrednici, svojim kratkoročnim, gotovinskim, brzim i najpovoljnijim kreditima, kako se obično reklamiraju, zavrte mjesečno od 300.000 do 600.000 eura:
Doktor Mustafa Nušinović sa zagrebačkog Ekonomskog instituta:
''Teško je to pratiti. Najvjerojatnije je zaista riječ o malim posudbama, sve na nekakvu odgodu.''
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, ne odbacuje sve glasnija nagađanja da iza dijela tih oglasa stoje i neke poslovne banke:
''Mnogi govore da iza toga stoje banke jer one primarno daju kredite pod nekakvim uvjetima, ali obzirom da se ne mogu plasirati pod tim okolnostima, s boka to propuštaju kroz neke svoje agente. Mi to ne možemo ni dokazati, ni potvrditi, ni negirati, ali takve glasine kruže gradom.''
Doktor Nušinović:
''Osobno sumnjam da bi banke na taj način povećavale cijene onoga čime raspolažu. Više polažem na hipotezu da je to prljav novac.''
U svakom slučaju, zaključuje ekonomski analitičar Nušinović, ta golema ponuda kredita na sivom tržištu nailazi na potražnju:
''Mnogo više brine velika potražnja, nego ponuda.''
Sindikalni čelnik Krešimir Sever:
''To je samo znak u kakvom mi svijetu živimo i kako je živjeti u Hrvatskoj. Kada se pretvori ovo zaduženje građana u prosječne plaće, ispada da smo po ovom evidentiranom zaduženju po zaposlenom dužni 11,5 plaća. Ispada da je svaki zaposleni u Hrvatskoj dužan 11,5 plaća koje treba vratiti. To je godišnja zarada. Mnogi se zadužuju kod roditelja, rodbine, prijatelja, zelenaša, preko kreditnih kartica, u inozemstvu. Ima tu hrpa zaduženja koja nisu evidentirana. Iz toga se vidi da smo mi u izuzetno teškom položaju i da su hrvatski građani u banani.''
