Govora mržnje na zapadnom Balkanu je sve manje, složili su se sudionici skupa, ali ga je zato zamijenila neetičnosti u medijima koji počesto u trci za profitom ruše i profesionalne i etičke norme. Temelji današnjoj neetičnosti postavljeni su u devedesetim godinama, kad nijedno pravosuđe nije raščistilo s govorom mržnje u medijima. Na takvim niskim kriterijima nakalemila se današnja neodgovornost za javno izrečenu riječ.
Glavni protagonisti govora mržnje uglavnom nisu slijedili pad politika koje su podržavali - nisu nikad odgovarali pred sudovima, a sudbine su im različite. Kako su prošli u Bosni i Hercegovini rekao nam je predsjednik Instituta Media plan iz Sarajeva Zoran Udovičić:
„Evo četiri primjera: jedan je umro, jedan pao u rijeku pa se utopio, jedan je postao aktualni ambasador Bosne i Hercegovine u Južnoafričkoj republici i jedan je postao profesor novinarstva. Jako je dobro da ih više nema u medijima, ali su oni preselili tamo gdje možda ne na takav očit način mogu da djeluju, ali su se preselili. Posebno taj profesor novinarstva.“
Dok su prije zbog govora mržnje stradavale čitave skupine ljudi pretežno zbog njihove nepoćudne nacionalnosti, danas se dio tiska bezobzirno odnosi prema nezaštićenim pojedincima. Sličicu iz Srbije prenio je Nebojša Bugarinović predsjednik tamošnjeg nezavisnog novinarskog udruženja:
„Pogledajmo naslovnu stranu tabloida 'Kurir'. Naslov je, dakle: 'Silovao dete do smrti', sa fotografijom i punim imenom i prezimenom devojčice. Iako su osumnjičeni, majka deteta i čovek sa kojim živi, negirali da su počinili zločin, a suđenje još uvek nije počelo, novine su im presudile.“
Pod utjecajem bezobzirne komercijalizacije, i u Hrvatskoj je posljednjih godina došlo do paradoksalnih promjena kaže predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Dragutin Lučić:
„Mi smo prošli put od činjenice jednog dirigiranog novinarstva, kada je javnost bila uskraćena za osnovnu informaciju o bolesti predjednika republike od čijih odluka, znači od čijeg psiho-fizičkog stanja ovisi i stanje nacije, do toga da, otprilike 15 godina kasnije, jedna novina objavljuje sliku unutrašnjih organa njegove bolesne kćeri Nevenke Tuđman. Prema tome, prešli smo put od totalitarnog zatvaranja očiju pred svime i straha od otvaranja očiju, do toga da činimo ono što je doslovce neprihvatljivo, jer Nevenka Tuđman nije javna persona u tom pogledu. Ona je privatna osoba koja ima pravo na privatne svoje bolesti kao i svaki drugi čovjek.“
Zrinka Vrabec – Mojzeš, urednica na Radiju 101 iz Zagreba, kaže da se novinarska profesija na jugoistoku Europe otrgla diktata političkih moćnika, ali je upala u druge probleme:
„Problem je vlasnika. Problem je da se novinari svrstavaju uz svoje vlasnike. Teško će te dobiti stav unutar Hrvatskog novinarskog društva, zato što se novinari naprosto identificiraju sa onima koji im daju plaću i on će braniti, dok radi za tog vlasnika, boje njegove kuće. Vrlo teško će te dobiti novinara da brani svoju profesiju, bez obzira što njegov vlasnik misli.“
Naravno, nije sve potonulo u žutilu. Mediji, uglavnom oni koji su u vlasništvu samih novinara, drže do profesionalnih normi, ali onda i plaćaju veliku cijenu. Veran Matić, direktor i glavni urednik beogradske radio-televizije B92:
„Prenos suđenja iz Haga bi trebao da radi javni servis, a ne B92. Mi samo zbog toga imamo šteta. U tim vremenskim periodima mogli smo da emitujemo nekakav zabavni program u kom dobijamo reklame. U suđenju Miloševiću neće niko da se oglašava. Zamislite kako bi to izgledalo.“
Nažalost, da bi se opstalo na tržištu u nesmiljenoj konkurenciji moraju se raditi i kompromisi s lošim ukusom. Tako je i Veran Matić na TV B92 uskoro najavio neizbježnog Big Brothera.
Glavni protagonisti govora mržnje uglavnom nisu slijedili pad politika koje su podržavali - nisu nikad odgovarali pred sudovima, a sudbine su im različite. Kako su prošli u Bosni i Hercegovini rekao nam je predsjednik Instituta Media plan iz Sarajeva Zoran Udovičić:
„Evo četiri primjera: jedan je umro, jedan pao u rijeku pa se utopio, jedan je postao aktualni ambasador Bosne i Hercegovine u Južnoafričkoj republici i jedan je postao profesor novinarstva. Jako je dobro da ih više nema u medijima, ali su oni preselili tamo gdje možda ne na takav očit način mogu da djeluju, ali su se preselili. Posebno taj profesor novinarstva.“
Dok su prije zbog govora mržnje stradavale čitave skupine ljudi pretežno zbog njihove nepoćudne nacionalnosti, danas se dio tiska bezobzirno odnosi prema nezaštićenim pojedincima. Sličicu iz Srbije prenio je Nebojša Bugarinović predsjednik tamošnjeg nezavisnog novinarskog udruženja:
„Pogledajmo naslovnu stranu tabloida 'Kurir'. Naslov je, dakle: 'Silovao dete do smrti', sa fotografijom i punim imenom i prezimenom devojčice. Iako su osumnjičeni, majka deteta i čovek sa kojim živi, negirali da su počinili zločin, a suđenje još uvek nije počelo, novine su im presudile.“
Pod utjecajem bezobzirne komercijalizacije, i u Hrvatskoj je posljednjih godina došlo do paradoksalnih promjena kaže predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Dragutin Lučić:
„Mi smo prošli put od činjenice jednog dirigiranog novinarstva, kada je javnost bila uskraćena za osnovnu informaciju o bolesti predjednika republike od čijih odluka, znači od čijeg psiho-fizičkog stanja ovisi i stanje nacije, do toga da, otprilike 15 godina kasnije, jedna novina objavljuje sliku unutrašnjih organa njegove bolesne kćeri Nevenke Tuđman. Prema tome, prešli smo put od totalitarnog zatvaranja očiju pred svime i straha od otvaranja očiju, do toga da činimo ono što je doslovce neprihvatljivo, jer Nevenka Tuđman nije javna persona u tom pogledu. Ona je privatna osoba koja ima pravo na privatne svoje bolesti kao i svaki drugi čovjek.“
Zrinka Vrabec – Mojzeš, urednica na Radiju 101 iz Zagreba, kaže da se novinarska profesija na jugoistoku Europe otrgla diktata političkih moćnika, ali je upala u druge probleme:
„Problem je vlasnika. Problem je da se novinari svrstavaju uz svoje vlasnike. Teško će te dobiti stav unutar Hrvatskog novinarskog društva, zato što se novinari naprosto identificiraju sa onima koji im daju plaću i on će braniti, dok radi za tog vlasnika, boje njegove kuće. Vrlo teško će te dobiti novinara da brani svoju profesiju, bez obzira što njegov vlasnik misli.“
Naravno, nije sve potonulo u žutilu. Mediji, uglavnom oni koji su u vlasništvu samih novinara, drže do profesionalnih normi, ali onda i plaćaju veliku cijenu. Veran Matić, direktor i glavni urednik beogradske radio-televizije B92:
„Prenos suđenja iz Haga bi trebao da radi javni servis, a ne B92. Mi samo zbog toga imamo šteta. U tim vremenskim periodima mogli smo da emitujemo nekakav zabavni program u kom dobijamo reklame. U suđenju Miloševiću neće niko da se oglašava. Zamislite kako bi to izgledalo.“
Nažalost, da bi se opstalo na tržištu u nesmiljenoj konkurenciji moraju se raditi i kompromisi s lošim ukusom. Tako je i Veran Matić na TV B92 uskoro najavio neizbježnog Big Brothera.
