Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“, jedna je od sedam žena iz BiH koje će ove godine dobiti Nobelovu nagradu za mir. To je kolektivno priznanje koje će ovog puta biti dodijeljeno hiljadi žena iz cijelog svijeta. Kako je Hatidža reagovala na vijest da je nominovana za Nobelovu nagradu?
„Mislim, sama Nobelova nagrada je jako veliko priznanje. U normalnom vremenu je bila jako, jako dobro priznanje, ali gledajući na sve ovo što se desilo Srebrenici, pa i meni, stvarno je malo i tužna. Ipak, zahvaljujući dobrim ljudima, nisam ostala sama, jer vide, cijene i priznaju rad. Hvala ljudima.“
Ova izuzetno hrabra žena odlučila je da sjedište njene organizacije bude u Srebrenici. Borba za istinu o Srebrenici i briga o svakoj majci, glavni su razlozi zbog kojih će dobiti Nobelovu nagradu za mir, kaže Hatidža:
„Deset godina nakon Srebrenice, mi još nismo saznali istinu o našim najmilijim. Naše udruženje brine da svaka majka sazna istinu. Ja sam uvijek govorila da je svaka majka ista, ne gleda se ni na vjeru, ni na boju, a svako dijete je dijete.“
Hatidža vodi računa o svakoj majci, ali je i sama doživjela tragediju jula 1995. godine:
„Jedanaestog jula 1995. godine izgubila sam dva prekrasna, maloljetna sina, muža, dva brata, dva bratića i dva sestrića. Prošle godine ukopali smo sina moje sestre, ove godine sam ukopala brata, a čekam da nađem moju djecu i mog muža. Ne bih poželjela ovo nikome, pa čak ni onome koji mi je ovo učinio. Ni jedno dijete nije krivo, pa ni onoga koji je to učinio.“
Majke Srebrenice su svakodnevno suočene sa traganjem za teškom i bolnom istinom. Da li istina bar djelimično ublažava boli?
„Nama majkama, kad saznamo istinu, kad nađemo naše nestale, jedino nestaje neizvjesnost. Tuga i bol ostaju. Mi ništa drugo i ne očekujemo nego pokope, da nađemo našu djecu. Ratnim zločincima se sudi u Hagu, a našoj djeci je presuđeno u jednom danu, 11. jula 1995.godine. Naša djeca, naši najmiliji osuđeni su na nestanak, na ubistvo, a mi, porodice na jednu veliku i tešku kaznu, tešku robiju. Ne bih nikome poželjela život bez svoje porodice. Ja ne znam ko je mogao dići ruku na tu mladost, ko je mogao dići ruku na taj napaćen i gladan narod koji je pošao da spasi svoj život. Za genocid Srebrenice su najodgovorniji Karadžić i Mladić, i mi, majke, porodice, mi žrtve, tražimo da što prije dođu pred lice pravde, jer bi nama koliko - toliko bilo lakše kad bi odgovarali u Hagu za svoja počinjena nedjela, mada naše više djece nema.“
Jedanaestog jula ove godine Hatidža je u Memorijalnom centru Potočari sahranila brata. O sinovima i mužu još ništa ne zna. Istrajna je, kao i ostale majke Srebrenice, da sazna istinu, ma koliko surova bila. Nobelova nagrada za mir, kaže, biće joj samo djelić priznanja za ono što čini kao dug prema najmilijima.
„Mislim, sama Nobelova nagrada je jako veliko priznanje. U normalnom vremenu je bila jako, jako dobro priznanje, ali gledajući na sve ovo što se desilo Srebrenici, pa i meni, stvarno je malo i tužna. Ipak, zahvaljujući dobrim ljudima, nisam ostala sama, jer vide, cijene i priznaju rad. Hvala ljudima.“
Ova izuzetno hrabra žena odlučila je da sjedište njene organizacije bude u Srebrenici. Borba za istinu o Srebrenici i briga o svakoj majci, glavni su razlozi zbog kojih će dobiti Nobelovu nagradu za mir, kaže Hatidža:
„Deset godina nakon Srebrenice, mi još nismo saznali istinu o našim najmilijim. Naše udruženje brine da svaka majka sazna istinu. Ja sam uvijek govorila da je svaka majka ista, ne gleda se ni na vjeru, ni na boju, a svako dijete je dijete.“
Hatidža vodi računa o svakoj majci, ali je i sama doživjela tragediju jula 1995. godine:
„Jedanaestog jula 1995. godine izgubila sam dva prekrasna, maloljetna sina, muža, dva brata, dva bratića i dva sestrića. Prošle godine ukopali smo sina moje sestre, ove godine sam ukopala brata, a čekam da nađem moju djecu i mog muža. Ne bih poželjela ovo nikome, pa čak ni onome koji mi je ovo učinio. Ni jedno dijete nije krivo, pa ni onoga koji je to učinio.“
Majke Srebrenice su svakodnevno suočene sa traganjem za teškom i bolnom istinom. Da li istina bar djelimično ublažava boli?
„Nama majkama, kad saznamo istinu, kad nađemo naše nestale, jedino nestaje neizvjesnost. Tuga i bol ostaju. Mi ništa drugo i ne očekujemo nego pokope, da nađemo našu djecu. Ratnim zločincima se sudi u Hagu, a našoj djeci je presuđeno u jednom danu, 11. jula 1995.godine. Naša djeca, naši najmiliji osuđeni su na nestanak, na ubistvo, a mi, porodice na jednu veliku i tešku kaznu, tešku robiju. Ne bih nikome poželjela život bez svoje porodice. Ja ne znam ko je mogao dići ruku na tu mladost, ko je mogao dići ruku na taj napaćen i gladan narod koji je pošao da spasi svoj život. Za genocid Srebrenice su najodgovorniji Karadžić i Mladić, i mi, majke, porodice, mi žrtve, tražimo da što prije dođu pred lice pravde, jer bi nama koliko - toliko bilo lakše kad bi odgovarali u Hagu za svoja počinjena nedjela, mada naše više djece nema.“
Jedanaestog jula ove godine Hatidža je u Memorijalnom centru Potočari sahranila brata. O sinovima i mužu još ništa ne zna. Istrajna je, kao i ostale majke Srebrenice, da sazna istinu, ma koliko surova bila. Nobelova nagrada za mir, kaže, biće joj samo djelić priznanja za ono što čini kao dug prema najmilijima.
