U središtu Sarajeva i ispred zgade institucija države na stotine građana gura se i grčevito bori za litru mlijeka, čašu pavlake i pet kilograma brašna. Podjelu namirnica organizirala je Udruga poljoprivrednika BiH, koja gotovo mjesec dana prosvjeduje pred zgradom Vlade, tražeći zaštitu domaće proizvodnje. Gest poljopriovrednika za građane Sarajeva, koji su dizali ruke prema nebu iščekujući paket, znači dva do tri dana bez gladovanja:
“Gladni smo. Krivo mi je što sam došla da gubim život, jer sam šećeraš, radi jedne pavlake i jogurta.”
“Kako živim sa 150 maraka? Pa šta ja mogu kad nemam više.”
“Pa, bogami, ovo brašno će meni biti za pite, većinom pitu jedem. Gladni smo. Moram lijekove da plaćam, sve.”
Građani, okupljeni ispred kamiona sa kojega su dijeljene namirnice, dio su brojke od 690.000 onih koji su siromašni u BiH. Riječi onih koji nemaju ni za kruha, izgovorene su na pragu i pred očima vlade BiH, kojoj se već dulje vrijeme upućuje pitanje da li je svjesna činjenice u kakvoj se socijalnoj bijedi nalazi veliki broj njenih građana. Direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturalnog centra u Sarajevu, fra MarkoOršolić, kaže:
“Vlast uopće u BiH nije svjesna u kakvoj se pozciji nalaze građani BiH, a oni su, barem 30 posto, na rubu minimuma. A to se sve događa pred našim očima, vlast toga očito nije svjesna, jer nije uopće poduzela nikakve konkretne programe. Tragedija je što se naše društvo sve više raslojava na bogate koji postaju sve bogatiji, i to na veoma čudnovat način, i možda nekih 10, 20 posto stanovništva stvarno živi dobro, ali zato 30 posto je sigurno na najtežem minimumu i jedva sastavlja kraj sa krajem - i ne uspije to. Naše su vlasti okupirane same sobom. One prelijevaju često iz šupljeg u prazno. Oni ne znaju, niti one mogu naći izlaz, niti su one sposobne da to - kad bi ga i našle, ne bi ga mogle slijediti. Tako da je situacija naša mnogo teža nego što nam se čini.”
Profesor Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci Lazo Roljić kaže da već dulji niz godina standard građana BiH ide silaznom putanjom. Roljić, prenoseći svoja zapažanja, kaže da kada biste upitali obična čovjeka kako danas, 10 godina nakon rata, živi, čuli biste odgovor nikada gore:
“Što se narod tako okuplja logično je kada znamo da je prosječni neto lični dohodak ili prosječna plata u RS-u oko 370, 380 maraka - ne znam najnoviji podatak, nekoliko mjeseci nisam pratio - u Federciji je nešto viši, a potrošačka korpa je u RS-u 430 maraka, znači za pedestak maraka je skuplja korpa od primanja koja ima jedan zaposleni radnik. I ako znamo da u prosječnoj porodici u BiH od četiri člana jedan radi, onda znamo da kupovna moć tog stanovništva je nedovoljna da se prehrani.”
Odgovor zašto vlada BiH ne čini ništa, ili nedovoljno, da bi poboljšala socijalnu i ekonomsku situaciju u zemlji, daje sociolog Salih Fočo:
“Vlast otkako je zadobila legalitet izbora ustvari bavi se sama sobom i svojim opstankom. Vlast je, naime, okrenuta samoj krizi i sebi, a ne rješavanju pitanja od primarnog interesa za građane, i zbog čega jedna vlast postoji. Inače je vidljivo da u posljednjih godina vlast nema jasnih programa, zapravo ne vlada informacijama o ekonomskom, socijalnom i materijalnom stanju stanovništva i u izvjesnom smsilu ne poduzima nikakve mjere koje bi promijenile to stanje i odnose. Poznato je da je usvojena strategija razvoja BiH, kratkoročna, do 2007. godine. Međutim, ona sama od sebe se ne može realizirati, već se uveliko kasni.”
Jedan od naših sugovornika kaže da se vlada BiH, odnosno ministri, trebaju trgnuti iz nacionalnog i partijskog sna i osvrnuti se oko sebe. Otvaranje novih radnih mjesta, socijalna, ekonomska i zdravstvena sigurnost ono je što građanima BiH, deset godina nakon rata, treba.
“Gladni smo. Krivo mi je što sam došla da gubim život, jer sam šećeraš, radi jedne pavlake i jogurta.”
“Kako živim sa 150 maraka? Pa šta ja mogu kad nemam više.”
“Pa, bogami, ovo brašno će meni biti za pite, većinom pitu jedem. Gladni smo. Moram lijekove da plaćam, sve.”
Građani, okupljeni ispred kamiona sa kojega su dijeljene namirnice, dio su brojke od 690.000 onih koji su siromašni u BiH. Riječi onih koji nemaju ni za kruha, izgovorene su na pragu i pred očima vlade BiH, kojoj se već dulje vrijeme upućuje pitanje da li je svjesna činjenice u kakvoj se socijalnoj bijedi nalazi veliki broj njenih građana. Direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturalnog centra u Sarajevu, fra MarkoOršolić, kaže:
“Vlast uopće u BiH nije svjesna u kakvoj se pozciji nalaze građani BiH, a oni su, barem 30 posto, na rubu minimuma. A to se sve događa pred našim očima, vlast toga očito nije svjesna, jer nije uopće poduzela nikakve konkretne programe. Tragedija je što se naše društvo sve više raslojava na bogate koji postaju sve bogatiji, i to na veoma čudnovat način, i možda nekih 10, 20 posto stanovništva stvarno živi dobro, ali zato 30 posto je sigurno na najtežem minimumu i jedva sastavlja kraj sa krajem - i ne uspije to. Naše su vlasti okupirane same sobom. One prelijevaju često iz šupljeg u prazno. Oni ne znaju, niti one mogu naći izlaz, niti su one sposobne da to - kad bi ga i našle, ne bi ga mogle slijediti. Tako da je situacija naša mnogo teža nego što nam se čini.”
Profesor Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci Lazo Roljić kaže da već dulji niz godina standard građana BiH ide silaznom putanjom. Roljić, prenoseći svoja zapažanja, kaže da kada biste upitali obična čovjeka kako danas, 10 godina nakon rata, živi, čuli biste odgovor nikada gore:
“Što se narod tako okuplja logično je kada znamo da je prosječni neto lični dohodak ili prosječna plata u RS-u oko 370, 380 maraka - ne znam najnoviji podatak, nekoliko mjeseci nisam pratio - u Federciji je nešto viši, a potrošačka korpa je u RS-u 430 maraka, znači za pedestak maraka je skuplja korpa od primanja koja ima jedan zaposleni radnik. I ako znamo da u prosječnoj porodici u BiH od četiri člana jedan radi, onda znamo da kupovna moć tog stanovništva je nedovoljna da se prehrani.”
Odgovor zašto vlada BiH ne čini ništa, ili nedovoljno, da bi poboljšala socijalnu i ekonomsku situaciju u zemlji, daje sociolog Salih Fočo:
“Vlast otkako je zadobila legalitet izbora ustvari bavi se sama sobom i svojim opstankom. Vlast je, naime, okrenuta samoj krizi i sebi, a ne rješavanju pitanja od primarnog interesa za građane, i zbog čega jedna vlast postoji. Inače je vidljivo da u posljednjih godina vlast nema jasnih programa, zapravo ne vlada informacijama o ekonomskom, socijalnom i materijalnom stanju stanovništva i u izvjesnom smsilu ne poduzima nikakve mjere koje bi promijenile to stanje i odnose. Poznato je da je usvojena strategija razvoja BiH, kratkoročna, do 2007. godine. Međutim, ona sama od sebe se ne može realizirati, već se uveliko kasni.”
Jedan od naših sugovornika kaže da se vlada BiH, odnosno ministri, trebaju trgnuti iz nacionalnog i partijskog sna i osvrnuti se oko sebe. Otvaranje novih radnih mjesta, socijalna, ekonomska i zdravstvena sigurnost ono je što građanima BiH, deset godina nakon rata, treba.
