RSE: Desetogodišnjica genocida u Srebrenici pokazala se provokativnom u smislu da je u priličnoj mjeri skenirala odnos većinske Srbije prema tom zločinu. Kako biste Vi definisali reakcije od političkih, preko javnog mnjenja, do uloge medija koje Srebrenica izaziva deset godina kasnije?
NIKOLAIDIS: Reakcije su bile bukvalno grozne i na svoj perverzni način su bile čak i sramnije od samog zločina, zato što se takav zločin, naravno, ne može pravdati ali se, bojim se, još manje može pravdati deset godina nakon toga što se desilo. Javnost u Srbiji pokazuje nevjerovatnu dozu, ne samo ravnodušnosti, nego i cinizma. Skupština Srbije, kao što smo vidjeli, se bukvalno cjenjkala sa pitanjem izražavanja kajanja zbog toga što se desilo i onda nijesu mogli da se međusobno dogovore, kao na pijaci oko cijene tog kajanja, pa su odustali, riješili su da se uopšte ne kaju. Javnost i ono što vidimo u medijima je, u najmanjem omjeru 4:1 ili čak i nepovoljnije od toga, na strani onih koji iskazuju ili ravnodušnost ili potpuno prezrenje prema onome što se desilo u Srebrenici tako da, osim prvobitnog šoka koji su izazvali snimci ubijanih Bošnjaka nakon toga se ništa nije desilo. Mediji su vrlo brzo sve to u Srbiji pacifikovali, mada je, moram zaista reći, krajnje primitivna bila i ta reakcija i krajnje cinična zbog toga što je tamo ubijeno preko 8.000 ljudi, pa, dakle, svako ko ima trunku mozga vrlo lako može da zamisli taj snimak, pa hiljadu i po puta tu istu grozomornu scenu i vjerovatno još gore od toga. Međutim, to očito ne dotiče ljude. Počelo se sa prebrojavanjem žrtava sa druge strane, a čim se uđe u takve projekte prebrojavanja žrtava, krivica se relativizuje, tako da se bojim da, što se tiče vremena koje je proteklo, ono je proteklo uzalud. Mi se i dalje nalazimo ne u danu nakon onoga što se zbilo u Srebrenici, nego u danu prije toga, danu koji će prethoditi zločinu.
RSE: U Crnoj Gori je počela referendumska kampanja. Opšta je ocjena da početni stavovi zvaničnog Beograda u smislu neutralnosti prema tom pitanju ne ohrabruju. Po Vašoj procjeni, postoje li demokratski kapaciteti političkih elita u Podgorici i Beogradu da se to pitanje riješi na civilizovan način i koliko na kreiranje atmosfere utiču institucije kulture, crkva, s obzirom da znamo kakva je njihova uloga bila s početka devedesetih godina?
NIKOLAIDIS: Ja se bojim da je nemoguća ta vrsta dogovora, zbog toga što Beogradu takav dogovor uopšte ne treba i očito je da je osnovna strategija, kako zvaničnog Beograda tako i prosrpskih partija iz Crne Gore, upravo to da dogovora ne bude. Zapravo bi dogovor porušio čitavu njihovu strategiju, a koja se zasniva na prijetnjama nestabilnošću i nečim mnogo gorim ukoliko dođe do referenduma, međutim, demokratija je vrlo prosta stvar, većina je tu da odluči, a manjina je tu da sve to ispoštuje. Sve ostalo je izlazak iz prostora demokratije i ulazak u prostor totalitarnog, pa čak ukoliko tako nešto sugeriše i Evropska unija, s tim što naravno mislim da Evropska unija ne može tako nešto sugerisati, jer time urušava temelje na kojima postoji i Evropska unija i svaka od država koje čine Evropsku uniju ponaosob. Tako da mislim da je uzaludna ova antireferendumska kampanja, tim prije što je očigledno da su, na vrlo poseban i da kažem vrlo lukav način i same partije koje i dalje tvrde da su protiv referenduma i da im je referendum zadnja «rupa na svirali», itekako ušle u referendumsku kampanju, tako da ćemo vidjeti što će se desiti. Ja, ako smijem iznijeti svoje lično mišljenje, ne sumnjam da će referendum donijeti pobjedu onih koji se zalažu za nezavisnost, ukoliko bude raspisan. Mislim da je to ključno pitanje. Mislim da nije sporna većina, nego je sporno da li će biti raspisan, a nadam se da zaista hoće.
RSE: Da li Vas atmosfera tog nekog zatezanja odnosa između Podgorice i Beograda podsjeća na neka bivša vremena?
NIKOLAIDIS: Podsjeća itekako. Podsjeća me, prije svega, na '99., a uloga Srpske pravoslavne crkve me podsjeća na ulogu koju je tada imala vojska Jugoslavije i 7. bataljon. Sada je Srpska pravoslavna ckrva preuzela ulogu onoga koji je, da tako kažem, neka vrsta ex-teritorijalne institucije na teritoriji Crne Gore, jer mi smo svjedoci da država Crna Gora zapravo nema vlast nad objektima Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a to je na neki način, barem Srpska pravoslavna crkva tako želi da nam to prikaže, teritorija Srbije koja se nalazi na teritoriji Crne Gore. Na isti način su funkcionisale i vojne kasarne. To su bila utočišta za bjegunce. To je bio prostor u kojem je državi Crnoj Gori bio zabranjen prilaz, tako da je igra ista. Ulog je, takođe veliki. Onda je bio možda nešto veći, jer je bio u pitanju mir u Crnoj Gori. Sada je u pitanju crnogorska nezavisnost, ali su scenariji prepoznatljivi i ono što je najgore u svemu tome je, ono što mene zaista zabrinjava, jeste taj osjećaj da se neprekidno vrtimo u krug, da se ne pomičemo, da je svijest zabetonirana i da se, ako se mijenja, ne mijenja na bolje, nego na gore, na žalost.
RSE: Šta to znači da prethodnih 15 godina nijesu donijele otrežnjenje nikom?
NIKOLAIDIS: Prethodnih 15 godina su donijele bol žrtvama, ali onima koji su nanijeli te žrtve, ja ne vidim da su donijele išta mudrosti, išta ljudskosti i išta kajanja. I dalje su isti «igrači» u igri. Sve je isto, samo milion ljudi nema. I sama činjenica da je u Budvi, u sred Crne Gore koja se navodno priprema za referendum, na jednom festivalu pobijedila jedna pjesma koja na taj način relativizuje sve ovo što se desilo i pjesma koja iznosi tako očiglednu neistinu i tako uvredljivu stvar za sve žrtve, govori o tome da je svijest betonirana i da promjene nema.
RSE: U Crnoj Gori imamo za sada verbalnu radikalizaciju kampanje u smislu kvalifikacije opozicije da bi se Crnoj Gori mogao desiti ratni referendum, potom Pokreta za zajedničku državu koji, uglavnom preko svojih gostiju sa brojnih tribina, pokušavaju da šire strah od manjinskih naroda, u smislu njihovog secesionizma i slično. Kako Vi «čitate» ovakve poruke i šta je njihova suština?
NIKOLAIDIS: Ja sad više ne znam kako to da tumačim, jer Srpska narodna stranka tvrdi da su Srbi manjinski narod u Crnoj Gori, pa onda ako nakon toga iznesu tezu da su manjinski narodi prijetnja stabilnosti Crnoj Gori, ja onda mogu samo da zaključim da su Srbi, koje je Srpska narodna stranke, a ne ja, definisala kao manjinski narod, prijetnja toj stabilnosti. Tako da je to klasična crnogorska šizofrena pozicija. Ali, valja reći da od tih naroda koji žive u Crnoj Gori tu su, da podsjetimo, Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci, četiri su za nezavisnu Crnu Goru, a jedan narod se zalaže za zajedničku državu. Ja ne vidim kako bi četiri naroda, od kojih je jedan i većinski crnogorski, mogli biti remetilački faktor i držim da je ta teza koja se iznosi besmislena poput većine teza koje opozicija iznosi.
RSE: Da li je to pokušaj da se spriječi referendum?
NIKOLAIDIS: Jeste, ali ja ne mogu da razumijem tu logiku po kojoj jednu demokratsku proceduru treba da spriječite prijetnjom nemirima i ratom, jer je valjda logika da demokratiji treba prepustiti da odradi svoje upravo da ne bi došlo do sukoba. Onda kada zagušite demokratiju, onda ulazite u prostor u kojima su sukobi mogući i onda se upravo ističe suprotna teza. To je, ponavljam, sve sračunato na tu osnovnu tačku strategije opozicije da referenduma uopšte i ne bude, a sama činjenica da se neko boji demokratskog izjašnjavanja građana i da je nekom politički prioritet to da ne dozvoli demokratsku proceduru, dovoljno govori o demokratskom kapacitetu tih političkih snaga.
RSE: Da li smatrate da se i Vaš sudski spor sa rediteljem Emirom Kusturicom u širem smislu može smatrati suočavanjem sa prošlošću? Ovo pitam jer se 90 odsto pitanja, koja su Vam postavili naši slušaoci na sajtu, tiču Vašeg pisanja o angažmanu Kusturice, koji Vas je zbog teksta «Dželatov šegrt» tužio u postupku pred sudom u Podgorici, gdje ste vi proglašeni krivim?
NIKOLAIDIS: Reakcije javnosti koje su slijedile nakon te presude sugerišu da jeste u pitanju bilo suočavanje sa prošlošću, s tim što je ovdje u pitanju bilo suočavanje sa prošlošću jednog čovjeka, onog o kojem sam ja pisao, ali koji je bitan toliko što je paradigmatska figura koja je odgovorna za mnoge stvari koje su se dešavale u prethodnih 15 godina. Umjesto suočavanja sa prošlošću, mene je gospodin Kusturica suočio sa sudom koji me je osudio na 5.000 eura, na što smo se «Monitor» i ja žalili, tako da ta presuda nije pravosnažna. Vidjećemo što će dalje biti. To u svakom slučaju, ukoliko bude išlo nepovoljno po nas, biće završeno na Sudu u Strazburu, jer je to pitanje koje se tog suda itekako tiče, tako da će tamo biti oborena bilo kakva presuda po kojoj mi moramo platiti gospodinu Kusturici bilo koji iznos. Onda se gospodin Kusturica u međuvremenu sjetio da i «Monitor» suoči sa bankrotstvom, jer traži čitavih 100.000 na ime duševnih boli koje smo mu «Monitor» i ja nanijeli, tako da, kao što smo vidjeli, prošlost vrlo malo košta aktere te prošlosti, velike ključne igrače te prošlosti, a mnogo više prošlost košta nas, koji se dobro sjećamo i koji im pominjemo tu njihovu prošlost.
RSE: Presuda u izvjesnoj mjeri odslikava ne samo stanje u crnogorskom pravosuđu, nego i u društvu. Gdje je Crna Gora danas kada je u pitanju odnos prema bližoj prošlosti, prema zločinima? Koliko je taj odnos ostao samo na jednoj verbalnoj ravni, mislim na silna izvinjenja koja su crnogorski zvaničnici uputili: Đukanović - Hrvatskoj, Vlahović u Srebrenici, Marović na više adresa?
NIKOLAIDIS: Mi se svi sjećamo kako su crnogorski državnici bili kritikovani od strane opozicije i pojedinih medija kada su upućivali te isprike, što će sugerisati da te isprike u njihovo ime i nijesu upućene, odnosno, da oni odbijaju da budu upućene u njihovo ime. Najdalje što su prosrpske stranke i intelektualci u Crnoj Gori otišli jeste relativizovanje potpunog zločina i teza da su svi jednako krivi. Crnogorska vlast je u tome otišla dalje, ali joj je bilo lakše jer su zločini pripisani Srbiji, nas se navodno to ne tiče, mi sa tim nijesmo imali ništa. Što bi sad mi imali bilo što sa Srebrenicom? Doduše, holandska Vlada je pala zbog Srebrenice, ali je valjda svakome jasno da se Holandije Srebrenica tiče mnogo više nego nas iz Crne Gore. Tako da je svako iskoristio olakšice koje je imao. Crnogorska vlast u svom raskidu sa Miloševićem, a crnogorska opozicija, koja je Miloševiću bila vjerna do samog kraja, je iskoristila činjenicu da je Milošević sada u Hagu i da sad on treba da odgovara za sve to. Sada ljudi koji su čitave svoje političke karijere izgradili na populizmu i koje su promovisale politiku stada i plemena, gdje su svi jedno, odjednom su se sjetili individualizma. Onda kada su zločini činjeni i kada je trebalo ići u rat, onda smo svi bili jedno, a sada kada treba za zločine odgovarati onda treba individualizovati krivicu, onda je kriv samo jedan, kada ja bilo milion ljudi na Gazimestanu to treba zaboraviti, nego je sada za sve kriv samo taj Slobodan Milošević, a tih milion ljudi i još milioni ljudi koji su sve to podržavali, ali na svoju žalost nijesu uspjeli poći do Ušća i do Gazimestana, oni sa tim nemaju ništa. Ta projekcija je dugoročno neodrživa i mislim da će se to razbiti o glavu tim ljudima, a, na žalost, i nama koji smo prisiljeni da živimo u takvom društvu.
RSE: Šta mislite o ovom trendu jugonostalgije, okupljanje 'Bijelog dugmeta', pjesma koju ste pominjali i slično?
NIKOLAIDIS: Zanimljivo je to da i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini su na vlasti nacionalne, da ne kažem, nacionalističke stranke, a itekako su poželjni muzičari, muzikanti, koji računaju na kartu jugonostalgije. I kao što sam ja jednom napisao: «nema ništa čudno u tome da ljudi vole Tuđmana, Miloševića, Izetbegovića i Gorana Bregovića, zato što je ista pamet, isti kulturološki profil glasao za njih i kupovao njegove ploče“. To je u biti, kako da Vam kažem, primitivizam, kao i - «šverc ne poznaje granice». Nema jugonostalgije u elitnim formama umjetnosti, nema jugonostalgije kod sjajnih slikara, nema kod sjajne književnosti, nego se to završava na pop muzici koja teži turbo folku, a to je zapravo 'Bijelo dugme'. Tako da to nije politički, nego kulturološki i mentalitetski fenomen.
NIKOLAIDIS: Reakcije su bile bukvalno grozne i na svoj perverzni način su bile čak i sramnije od samog zločina, zato što se takav zločin, naravno, ne može pravdati ali se, bojim se, još manje može pravdati deset godina nakon toga što se desilo. Javnost u Srbiji pokazuje nevjerovatnu dozu, ne samo ravnodušnosti, nego i cinizma. Skupština Srbije, kao što smo vidjeli, se bukvalno cjenjkala sa pitanjem izražavanja kajanja zbog toga što se desilo i onda nijesu mogli da se međusobno dogovore, kao na pijaci oko cijene tog kajanja, pa su odustali, riješili su da se uopšte ne kaju. Javnost i ono što vidimo u medijima je, u najmanjem omjeru 4:1 ili čak i nepovoljnije od toga, na strani onih koji iskazuju ili ravnodušnost ili potpuno prezrenje prema onome što se desilo u Srebrenici tako da, osim prvobitnog šoka koji su izazvali snimci ubijanih Bošnjaka nakon toga se ništa nije desilo. Mediji su vrlo brzo sve to u Srbiji pacifikovali, mada je, moram zaista reći, krajnje primitivna bila i ta reakcija i krajnje cinična zbog toga što je tamo ubijeno preko 8.000 ljudi, pa, dakle, svako ko ima trunku mozga vrlo lako može da zamisli taj snimak, pa hiljadu i po puta tu istu grozomornu scenu i vjerovatno još gore od toga. Međutim, to očito ne dotiče ljude. Počelo se sa prebrojavanjem žrtava sa druge strane, a čim se uđe u takve projekte prebrojavanja žrtava, krivica se relativizuje, tako da se bojim da, što se tiče vremena koje je proteklo, ono je proteklo uzalud. Mi se i dalje nalazimo ne u danu nakon onoga što se zbilo u Srebrenici, nego u danu prije toga, danu koji će prethoditi zločinu.
RSE: U Crnoj Gori je počela referendumska kampanja. Opšta je ocjena da početni stavovi zvaničnog Beograda u smislu neutralnosti prema tom pitanju ne ohrabruju. Po Vašoj procjeni, postoje li demokratski kapaciteti političkih elita u Podgorici i Beogradu da se to pitanje riješi na civilizovan način i koliko na kreiranje atmosfere utiču institucije kulture, crkva, s obzirom da znamo kakva je njihova uloga bila s početka devedesetih godina?
NIKOLAIDIS: Ja se bojim da je nemoguća ta vrsta dogovora, zbog toga što Beogradu takav dogovor uopšte ne treba i očito je da je osnovna strategija, kako zvaničnog Beograda tako i prosrpskih partija iz Crne Gore, upravo to da dogovora ne bude. Zapravo bi dogovor porušio čitavu njihovu strategiju, a koja se zasniva na prijetnjama nestabilnošću i nečim mnogo gorim ukoliko dođe do referenduma, međutim, demokratija je vrlo prosta stvar, većina je tu da odluči, a manjina je tu da sve to ispoštuje. Sve ostalo je izlazak iz prostora demokratije i ulazak u prostor totalitarnog, pa čak ukoliko tako nešto sugeriše i Evropska unija, s tim što naravno mislim da Evropska unija ne može tako nešto sugerisati, jer time urušava temelje na kojima postoji i Evropska unija i svaka od država koje čine Evropsku uniju ponaosob. Tako da mislim da je uzaludna ova antireferendumska kampanja, tim prije što je očigledno da su, na vrlo poseban i da kažem vrlo lukav način i same partije koje i dalje tvrde da su protiv referenduma i da im je referendum zadnja «rupa na svirali», itekako ušle u referendumsku kampanju, tako da ćemo vidjeti što će se desiti. Ja, ako smijem iznijeti svoje lično mišljenje, ne sumnjam da će referendum donijeti pobjedu onih koji se zalažu za nezavisnost, ukoliko bude raspisan. Mislim da je to ključno pitanje. Mislim da nije sporna većina, nego je sporno da li će biti raspisan, a nadam se da zaista hoće.
RSE: Da li Vas atmosfera tog nekog zatezanja odnosa između Podgorice i Beograda podsjeća na neka bivša vremena?
NIKOLAIDIS: Podsjeća itekako. Podsjeća me, prije svega, na '99., a uloga Srpske pravoslavne crkve me podsjeća na ulogu koju je tada imala vojska Jugoslavije i 7. bataljon. Sada je Srpska pravoslavna ckrva preuzela ulogu onoga koji je, da tako kažem, neka vrsta ex-teritorijalne institucije na teritoriji Crne Gore, jer mi smo svjedoci da država Crna Gora zapravo nema vlast nad objektima Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a to je na neki način, barem Srpska pravoslavna crkva tako želi da nam to prikaže, teritorija Srbije koja se nalazi na teritoriji Crne Gore. Na isti način su funkcionisale i vojne kasarne. To su bila utočišta za bjegunce. To je bio prostor u kojem je državi Crnoj Gori bio zabranjen prilaz, tako da je igra ista. Ulog je, takođe veliki. Onda je bio možda nešto veći, jer je bio u pitanju mir u Crnoj Gori. Sada je u pitanju crnogorska nezavisnost, ali su scenariji prepoznatljivi i ono što je najgore u svemu tome je, ono što mene zaista zabrinjava, jeste taj osjećaj da se neprekidno vrtimo u krug, da se ne pomičemo, da je svijest zabetonirana i da se, ako se mijenja, ne mijenja na bolje, nego na gore, na žalost.
RSE: Šta to znači da prethodnih 15 godina nijesu donijele otrežnjenje nikom?
NIKOLAIDIS: Prethodnih 15 godina su donijele bol žrtvama, ali onima koji su nanijeli te žrtve, ja ne vidim da su donijele išta mudrosti, išta ljudskosti i išta kajanja. I dalje su isti «igrači» u igri. Sve je isto, samo milion ljudi nema. I sama činjenica da je u Budvi, u sred Crne Gore koja se navodno priprema za referendum, na jednom festivalu pobijedila jedna pjesma koja na taj način relativizuje sve ovo što se desilo i pjesma koja iznosi tako očiglednu neistinu i tako uvredljivu stvar za sve žrtve, govori o tome da je svijest betonirana i da promjene nema.
RSE: U Crnoj Gori imamo za sada verbalnu radikalizaciju kampanje u smislu kvalifikacije opozicije da bi se Crnoj Gori mogao desiti ratni referendum, potom Pokreta za zajedničku državu koji, uglavnom preko svojih gostiju sa brojnih tribina, pokušavaju da šire strah od manjinskih naroda, u smislu njihovog secesionizma i slično. Kako Vi «čitate» ovakve poruke i šta je njihova suština?
NIKOLAIDIS: Ja sad više ne znam kako to da tumačim, jer Srpska narodna stranka tvrdi da su Srbi manjinski narod u Crnoj Gori, pa onda ako nakon toga iznesu tezu da su manjinski narodi prijetnja stabilnosti Crnoj Gori, ja onda mogu samo da zaključim da su Srbi, koje je Srpska narodna stranke, a ne ja, definisala kao manjinski narod, prijetnja toj stabilnosti. Tako da je to klasična crnogorska šizofrena pozicija. Ali, valja reći da od tih naroda koji žive u Crnoj Gori tu su, da podsjetimo, Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci, četiri su za nezavisnu Crnu Goru, a jedan narod se zalaže za zajedničku državu. Ja ne vidim kako bi četiri naroda, od kojih je jedan i većinski crnogorski, mogli biti remetilački faktor i držim da je ta teza koja se iznosi besmislena poput većine teza koje opozicija iznosi.
RSE: Da li je to pokušaj da se spriječi referendum?
NIKOLAIDIS: Jeste, ali ja ne mogu da razumijem tu logiku po kojoj jednu demokratsku proceduru treba da spriječite prijetnjom nemirima i ratom, jer je valjda logika da demokratiji treba prepustiti da odradi svoje upravo da ne bi došlo do sukoba. Onda kada zagušite demokratiju, onda ulazite u prostor u kojima su sukobi mogući i onda se upravo ističe suprotna teza. To je, ponavljam, sve sračunato na tu osnovnu tačku strategije opozicije da referenduma uopšte i ne bude, a sama činjenica da se neko boji demokratskog izjašnjavanja građana i da je nekom politički prioritet to da ne dozvoli demokratsku proceduru, dovoljno govori o demokratskom kapacitetu tih političkih snaga.
RSE: Da li smatrate da se i Vaš sudski spor sa rediteljem Emirom Kusturicom u širem smislu može smatrati suočavanjem sa prošlošću? Ovo pitam jer se 90 odsto pitanja, koja su Vam postavili naši slušaoci na sajtu, tiču Vašeg pisanja o angažmanu Kusturice, koji Vas je zbog teksta «Dželatov šegrt» tužio u postupku pred sudom u Podgorici, gdje ste vi proglašeni krivim?
NIKOLAIDIS: Reakcije javnosti koje su slijedile nakon te presude sugerišu da jeste u pitanju bilo suočavanje sa prošlošću, s tim što je ovdje u pitanju bilo suočavanje sa prošlošću jednog čovjeka, onog o kojem sam ja pisao, ali koji je bitan toliko što je paradigmatska figura koja je odgovorna za mnoge stvari koje su se dešavale u prethodnih 15 godina. Umjesto suočavanja sa prošlošću, mene je gospodin Kusturica suočio sa sudom koji me je osudio na 5.000 eura, na što smo se «Monitor» i ja žalili, tako da ta presuda nije pravosnažna. Vidjećemo što će dalje biti. To u svakom slučaju, ukoliko bude išlo nepovoljno po nas, biće završeno na Sudu u Strazburu, jer je to pitanje koje se tog suda itekako tiče, tako da će tamo biti oborena bilo kakva presuda po kojoj mi moramo platiti gospodinu Kusturici bilo koji iznos. Onda se gospodin Kusturica u međuvremenu sjetio da i «Monitor» suoči sa bankrotstvom, jer traži čitavih 100.000 na ime duševnih boli koje smo mu «Monitor» i ja nanijeli, tako da, kao što smo vidjeli, prošlost vrlo malo košta aktere te prošlosti, velike ključne igrače te prošlosti, a mnogo više prošlost košta nas, koji se dobro sjećamo i koji im pominjemo tu njihovu prošlost.
RSE: Presuda u izvjesnoj mjeri odslikava ne samo stanje u crnogorskom pravosuđu, nego i u društvu. Gdje je Crna Gora danas kada je u pitanju odnos prema bližoj prošlosti, prema zločinima? Koliko je taj odnos ostao samo na jednoj verbalnoj ravni, mislim na silna izvinjenja koja su crnogorski zvaničnici uputili: Đukanović - Hrvatskoj, Vlahović u Srebrenici, Marović na više adresa?
NIKOLAIDIS: Mi se svi sjećamo kako su crnogorski državnici bili kritikovani od strane opozicije i pojedinih medija kada su upućivali te isprike, što će sugerisati da te isprike u njihovo ime i nijesu upućene, odnosno, da oni odbijaju da budu upućene u njihovo ime. Najdalje što su prosrpske stranke i intelektualci u Crnoj Gori otišli jeste relativizovanje potpunog zločina i teza da su svi jednako krivi. Crnogorska vlast je u tome otišla dalje, ali joj je bilo lakše jer su zločini pripisani Srbiji, nas se navodno to ne tiče, mi sa tim nijesmo imali ništa. Što bi sad mi imali bilo što sa Srebrenicom? Doduše, holandska Vlada je pala zbog Srebrenice, ali je valjda svakome jasno da se Holandije Srebrenica tiče mnogo više nego nas iz Crne Gore. Tako da je svako iskoristio olakšice koje je imao. Crnogorska vlast u svom raskidu sa Miloševićem, a crnogorska opozicija, koja je Miloševiću bila vjerna do samog kraja, je iskoristila činjenicu da je Milošević sada u Hagu i da sad on treba da odgovara za sve to. Sada ljudi koji su čitave svoje političke karijere izgradili na populizmu i koje su promovisale politiku stada i plemena, gdje su svi jedno, odjednom su se sjetili individualizma. Onda kada su zločini činjeni i kada je trebalo ići u rat, onda smo svi bili jedno, a sada kada treba za zločine odgovarati onda treba individualizovati krivicu, onda je kriv samo jedan, kada ja bilo milion ljudi na Gazimestanu to treba zaboraviti, nego je sada za sve kriv samo taj Slobodan Milošević, a tih milion ljudi i još milioni ljudi koji su sve to podržavali, ali na svoju žalost nijesu uspjeli poći do Ušća i do Gazimestana, oni sa tim nemaju ništa. Ta projekcija je dugoročno neodrživa i mislim da će se to razbiti o glavu tim ljudima, a, na žalost, i nama koji smo prisiljeni da živimo u takvom društvu.
RSE: Šta mislite o ovom trendu jugonostalgije, okupljanje 'Bijelog dugmeta', pjesma koju ste pominjali i slično?
NIKOLAIDIS: Zanimljivo je to da i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini su na vlasti nacionalne, da ne kažem, nacionalističke stranke, a itekako su poželjni muzičari, muzikanti, koji računaju na kartu jugonostalgije. I kao što sam ja jednom napisao: «nema ništa čudno u tome da ljudi vole Tuđmana, Miloševića, Izetbegovića i Gorana Bregovića, zato što je ista pamet, isti kulturološki profil glasao za njih i kupovao njegove ploče“. To je u biti, kako da Vam kažem, primitivizam, kao i - «šverc ne poznaje granice». Nema jugonostalgije u elitnim formama umjetnosti, nema jugonostalgije kod sjajnih slikara, nema kod sjajne književnosti, nego se to završava na pop muzici koja teži turbo folku, a to je zapravo 'Bijelo dugme'. Tako da to nije politički, nego kulturološki i mentalitetski fenomen.
