Oko 13 tisuća obitelji u Hrvatskoj ima stanarsko pravo nad stanovima u privatnom vlasništvu i ne mogu ga otkupiti. Njima treba pribrojiti i izbjegle Srbe, nekadašnje nositelje stanarskih prava čiji status također treba riješiti, a da se i ne govori o ljudima koji su u ratu nasilno izbacivani iz svojih stanova, pa mnogi i danas vode sudske parnice.
Za cijelu tu zbrku aktualni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić optužuje državu koja je građane pravnom regulativom stavila u nezavidan međusobni odnos, a sad se, kaže, ponaša kao da s tim nema ništa:
„I sada imamo sukobljene građane, imamo nemir i imamo definitivno neriješen problem.“
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Ivan Pađen upozorava da je stanarsko pravo usporedivo s vlasničkim pravom i shodno tome kao ljudsko pravo uživa zaštitu i po Ustavu i po Europskoj konvenciji:
„Republika Hrvatska treba svim nekadašnjim nosiocima stanarskog prava, uključivši one koji su to pravo izgubili uslijed ratnih okolnosti, te one koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu, omogućiti da otkupe pravo vlasništva nad tim stanovima, pod uvjetima Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nažalost, problem danas izgleda sve prije nego jednostavan.“
Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora koji je i organizirao raspravu o problemu stanarskih prava u Hrvatskoj:
„Radilo se o tomu da su u devedesetim godinama zakoni promijenjeni. Radilo se o tomu da su neke skupine ljudi bile još posebno oštećene, oni koji su se našli na drugoj strani, u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini, bez mogućnosti kontaktiranja s vlastima Republike Hrvatske. Ali se prije svega radilo o tomu da su desetci tisuća ljudi ostali bez prava koja su im bila u okviru višedesetljetnog zakonodavstva i sudske prakse u Hrvatskoj unutar Jugoslavije zajamčena, a da pri tom nisu mogli doći do riječi.“
Sve zlo je, prema riječima hrvatske Stjepana Mesića, počelo onog trenutka kad su neki krojili zakone kako bi se dočepali vlastitih vila i viletina. Aluzija se odnosi na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana:
„Najjednostavnije je reći – nema stanarskog prava. Sad kad je opljačkano, jedan uvaženi general kaže: ,Tko je jamio, jamio‘. Ali mi smo se ovdje našli da se predloži izlaz iz jednog apsolutno neprihvatljivog stanja.“
Naglašava da u konkretnom sučeljavanju tisuća vlasnika stanova i nositelja stanarskih prava, država mora reagirati:
„Ako na jednoj strani donosi odluku da vlasnik može vratiti svoj stan, kojeg je ili naslijedio ili kupio kao neuseljen, stanar je morao dobiti adekvatan stan, sa pravom otkupa. Onda bi to bilo pravedno rješenje. i u tom smislu se sada treba tražiti izlaz.“
Srbima povratnicima, bivšim nositeljima stanarskih prava, hrvatska država nudi ili državni stan i kuću u najam, ili da kupe stan pod povoljnijim uvjetima, što si, kaže pravna savjetnica u Srpskom demokratskom forumu, Ankica Gorkić, rijetko koji povratnik može priuštiti:
„Morate dati učešće i gotovini. Ako nemaš keša, moraš se zadužiti. Da bi se zadužio, moraš biti kreditno sposoban. Vrlo je upitno da izbjeglice koje su godinama u izbjeglištvu, to mogu realizirati. Uostalom, to pokazuje i broj do sada podnesenih zahtjeva. Rok je bio do 30. decembra 2004. godine, pa je produžen do 30. juna ove godine, i do sad je podneseno 2420 zahtjeva, od toga 1073 podnositelja zahtjeva već boravi u Hrvatskoj.“
Pravni savjetnik mnogih oštećenih stanara Sulejman Tabaković tvrdi da je problem stanarskih prava u Hrvatskoj zakonski već odavno riješen, ali da se njegovo rješavanje sustavno i namjerno blokira, kao i aneks G iz Ugovora o sukcesiji:
„Ovi jadni ljudi imaju riješenu pravnu situaciju. Ka bi oni znali šta je sve doneseno, šta je Hrvatska sve potpisala, onda bi znali da je ovo riješeno. Problem je što u Hrvatskoj nijedna institucija neće da provede zakon.“
Za cijelu tu zbrku aktualni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić optužuje državu koja je građane pravnom regulativom stavila u nezavidan međusobni odnos, a sad se, kaže, ponaša kao da s tim nema ništa:
„I sada imamo sukobljene građane, imamo nemir i imamo definitivno neriješen problem.“
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Ivan Pađen upozorava da je stanarsko pravo usporedivo s vlasničkim pravom i shodno tome kao ljudsko pravo uživa zaštitu i po Ustavu i po Europskoj konvenciji:
„Republika Hrvatska treba svim nekadašnjim nosiocima stanarskog prava, uključivši one koji su to pravo izgubili uslijed ratnih okolnosti, te one koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu, omogućiti da otkupe pravo vlasništva nad tim stanovima, pod uvjetima Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nažalost, problem danas izgleda sve prije nego jednostavan.“
Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora koji je i organizirao raspravu o problemu stanarskih prava u Hrvatskoj:
„Radilo se o tomu da su u devedesetim godinama zakoni promijenjeni. Radilo se o tomu da su neke skupine ljudi bile još posebno oštećene, oni koji su se našli na drugoj strani, u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini, bez mogućnosti kontaktiranja s vlastima Republike Hrvatske. Ali se prije svega radilo o tomu da su desetci tisuća ljudi ostali bez prava koja su im bila u okviru višedesetljetnog zakonodavstva i sudske prakse u Hrvatskoj unutar Jugoslavije zajamčena, a da pri tom nisu mogli doći do riječi.“
Sve zlo je, prema riječima hrvatske Stjepana Mesića, počelo onog trenutka kad su neki krojili zakone kako bi se dočepali vlastitih vila i viletina. Aluzija se odnosi na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana:
„Najjednostavnije je reći – nema stanarskog prava. Sad kad je opljačkano, jedan uvaženi general kaže: ,Tko je jamio, jamio‘. Ali mi smo se ovdje našli da se predloži izlaz iz jednog apsolutno neprihvatljivog stanja.“
Naglašava da u konkretnom sučeljavanju tisuća vlasnika stanova i nositelja stanarskih prava, država mora reagirati:
„Ako na jednoj strani donosi odluku da vlasnik može vratiti svoj stan, kojeg je ili naslijedio ili kupio kao neuseljen, stanar je morao dobiti adekvatan stan, sa pravom otkupa. Onda bi to bilo pravedno rješenje. i u tom smislu se sada treba tražiti izlaz.“
Srbima povratnicima, bivšim nositeljima stanarskih prava, hrvatska država nudi ili državni stan i kuću u najam, ili da kupe stan pod povoljnijim uvjetima, što si, kaže pravna savjetnica u Srpskom demokratskom forumu, Ankica Gorkić, rijetko koji povratnik može priuštiti:
„Morate dati učešće i gotovini. Ako nemaš keša, moraš se zadužiti. Da bi se zadužio, moraš biti kreditno sposoban. Vrlo je upitno da izbjeglice koje su godinama u izbjeglištvu, to mogu realizirati. Uostalom, to pokazuje i broj do sada podnesenih zahtjeva. Rok je bio do 30. decembra 2004. godine, pa je produžen do 30. juna ove godine, i do sad je podneseno 2420 zahtjeva, od toga 1073 podnositelja zahtjeva već boravi u Hrvatskoj.“
Pravni savjetnik mnogih oštećenih stanara Sulejman Tabaković tvrdi da je problem stanarskih prava u Hrvatskoj zakonski već odavno riješen, ali da se njegovo rješavanje sustavno i namjerno blokira, kao i aneks G iz Ugovora o sukcesiji:
„Ovi jadni ljudi imaju riješenu pravnu situaciju. Ka bi oni znali šta je sve doneseno, šta je Hrvatska sve potpisala, onda bi znali da je ovo riješeno. Problem je što u Hrvatskoj nijedna institucija neće da provede zakon.“
