Florence Ndepele Mwachande Mumba izabrana je za sutkinju Haškog tribunala 1997. godine. Od tada je bila član Raspravnog vijeća u predmetu protiv Zorana Kuprešića i drugih, a predsjedavala je Raspravnim vijećem u predmetima: protiv Dražena Erdemovića, Ante Furundžije, Dragoljuba Kunarca i drugih, Milana Simića, te Blagoja Simića i drugih. Kao sutkinja Žalbenog vijeća zasjedala je u raznim predmetima protiv Duška Tadića, u postupku radi nepoštovanja Suda protiv Milana Vujina, te u predmetu protiv Zlatka Aleksovskog. Florence Mumba odnedavno je preuzela mjesto i u Raspravnom vijeću pred kojim se odvija postupak protiv Sefera Halilovića. Bila je potpredsjednica Tribunala od novembra 1999. do novembra 2001. godine i jedina je od stalnih sudija Tribunala koja na prošlogodišnjim izborima u Generalnoj skupštini UN nije tražila novi četvorogodišnji mandat.
*****
RSE: Sutkinjo Mumba, da li su sudovi u BiH i Srbiji i Crnoj Gori spremni suditi za ratne zločine u postupcima koje će im prepustiti Haški tribunal i koliko bi ti procesi pred nacionalnim sudovima, prema vašoj procjeni, mogli trajati?
MUMBA: Mislim da će to u cjelini ubrzati suđenja, jer sudovi pod nacionalnom jurisdikcijom imaju mogućnosti koje Haški tribunal nema. Naprimjer, nacionalni sudovi imaju vlastitu policiju, imaju sve pravosudne i druge mehanizme i lakše im je doći do svjedoka. Znači, ne bi bio problem završiti suđenja u razumnom roku. To zavisi od broja optuženih u jednom slučaju. Ako imate jednog optuženog, razuman period bi bio četiri do pet mjeseci, šest najviše. Ako imate više optuženih, mislim da u svakom slučaju ne treba više od dvije godine za jedan sudski proces.
RSE: Znači li prebacivanje nekih slučajeva iz Haga u Sarajevo ili Beograd da će i Tribunal prije okončati suđenja, ukoliko bude imao manje procesa?
MUMBA: Prebacivanje slučajeva na nacionalne sudove neće ubrzati, niti usporiti rad Tribunala. Mi ćemo suditi u slučajevima koji su označeni kao A u Tribunalu, a lokalni sudovi u slučajevima koje Tužilaštvo odabere i prenese na njih. To, dakle, neće imati uticaja na to do kada će Tribunal raditi i još se ne zna datum zatvaranja Tribunala.
RSE: Neki su osoba sa haških optužnica već tražili da im za zločine počinjene na prostoru BiH sudi pravosuđe Srbije i Crne Gore, a ne Sud BiH, tvrdeći da će dobiti veće kazne ako im se sudi u BiH. Hoće li, dakle, sudovi u BiH i Srbiji i Crnoj Gori biti profesionalni i objektivni u suđenjima za ratne zločine, s obzirom da su optuženi upravo sa tih prostora?
MUMBA: Uvjerena sam da hoće. Radi se o profesionalcima u pravosuđu, ženama i muškarcima koji znaju vrijednost pravosuđa. Uvjerena sam da će imati profesionalan pristup.
RSE: Koliko je kaznena politika Haškog tribunala slična ili ne politici koja se primjenjuje u pravosuđu BiH i SCG kada su u pitanju suđenja pred sudovima u ove dvije zemlje za ratne zločine? Može li se, dakle, kaznena politika Tribunala primijeniti u nacionalnim pravosuđima?
MUMBA: Ima mnogo mogućnosti za to, jer je kaznena politika koju je Tribunal stvorio u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom. Vrijednosti koje Tribunal štiti su upravo one koje ljudi sa ovih područja očekuju od nacionalnih sudova. Međutim, nema u potpunosti ujednačene kaznene politike ni u samom Tribunalu. Tako da sudije sa ovih prostora mogu manevrisati i prilagođavati kaznenu politiku svakom pojedinačnom slučaju kojem sude.
RSE: Bilo je mnogo kritika nevladinih organizacija sa prostora bivše Jugoslavije, često se moglo čuti i od žrtava, da su nakon nagodbi sa optuženima, izricane mnogo blaže kazne u Haškom tribunalu? Slažete li se sa tom konstatacijom i koliko je teško uopšte donositi presude i suditi za ratne zločine?
MUMBA: Kritikovanje suđenja je uvijek prisutno, čak i na međunarodnom nivou. Sudije podržavaju kritikovanje, jer se tako pravosuđe razvija. To nam mnogo pomaže. Međutim, moram reći da je teško vladati ovim slučajevima, jer su i pravnici ljudska bića. I onda morate gledati s jedne strane optužene, a u isto vrijeme gledati kako se to odražava na žrtve. Pogotovo stoga što su u većini slučajeva svjedoci upravo preživjeli, ili žrtve same. Dakle, ovo nisu uopšte laki slučajevi, jer vrlo lako postajete podložni emocijama kada te ljude pokušavate da osudite ili odbranite. Ovi slučajevi, dakle, zahtijevaju profesionalni pristup da ne bi prevladale emocije. S druge strane, kada su žrtve vrlo mlade, još je je teže suditi, jer znate da su njihovi životi uništeni i da će patiti do kraja života.
