RSE: U bilo kakvoj raspravi o temi koja izaziva ovakvu vrstu kontraverze kao što je antifašizam u Jugoslaviji i njezinim nasljednicima neophodno je početi od općih mjesta, stvari koje su neosporne, ali koje se u uzavrelim raspravama često ispuštaju iz vida, kaže profesor Petrović.
PETROVIĆ: Kada se razgovara o antifašizmu trebalo bi prije svega vidjeti šta je fašizam. Tu se moramo osloniti i na izvore i na literaturu onoga što čini temelj znanosti u svijetu, ne samo kod nas. Dolaskom Musolinija i fašista na vlast 1922. godine počinje era fašizma, a 1933. godine počinje era nacizma. To je jedno s drugim povezano. Prema tome, antifašizam se javlja kao jedna reakcija, naročito poslije dolaska Hitlera na vlast, okupljanje jedne široke platforme u borbi protiv fašizma i nacizma. Odmah treba definirati da koliko god je bila velika uloga komunista, ne samo u Sovjetskom Savezu, nego i u Evropi, u organiziranju narodnih frontova slobode, to nije monopol komunista. Interpretacije u tom smislu su nepotpune. Antifašizam je jedan vrlo širok pokret, pa i kada je riječ o teriroriji bivše Jugoslavije. Treba čitati uspomene ljudi sa raznih sveučilišta, onih koji su studirali iz različitih društava poslije 1935. godine, kako se formirao jedan široki front na kojem je i počivao jugoslavenski pokret otpora, ustanak i revolucija. Bez toga se to ne da zamisliti. Komunisti su ogromno zaslužni, ali je mnogo bitna masovna podrška lijeve orijentacije za koju je kod nas izuzetno bio zaslužan Krleža. Mladi ljudi su se preko njegovog djela opredjeljivali za antifašizam. Ne ulazeći u masu drugih stvari koje su vezane za ovu veliku temu, može se reći da su se u Drugom svjetskom ratu javili različiti pokreti otpora u pojedinim zemljama. Na primjer u Italiji je pokret otpora bio izuzetno jak. Pokret otpora u Italiji ima i svoju komunističku sadržinu, ali i katoličku. U pokretima otpora u Drugom svjetskom ratu učestvuju brojni ljudi. Treba se podsjetiti na nedavno preminulog velikog Papu Ivana Pavla II, antifašistu, kojeg sam imao čast i lično upoznati 10. 6. 1993. godine sa bosanskom delegacijom.
RSE: Interpretacije povijesti, pa tako i one iz Drugog svjetskog rata, često polaze od iskrivljenih činjenica. Ne čudi zato da rekonstrukcije i tumačenja događaja iz tog razdoblja izazivaju toliko kontraverzi.
PETROVIĆ: Mnogi ljudi ne znaju stvari i govore napamet. Tako se brka kod nas fašizam. Zna se da su talijanske Crne košulje vojska fašističke partije. Kod nas su ustaše vojska ustaškog pokreta. Domobrani nisu fašisti po koncepciji. Drugo je pitanje njihovih rezultata. I kod četničkog pokreta se prave razne zablude. Na početku se javljaju kao pokret otpora, ali kasnije prerastaju u kolaborante, pa i u zločince. Treba znati da je četnički pokret u svojoj osnovi Kraljeva vojska. Taj kralj ima zaštitu Velike Britanije za koju se ne bi moglo reći da je fašistička zemlja jer je svojom borbom, ratom i Čerčilom pokazala da je jedna od najznačajnijih faktora antihitlerovske koalicije. Razlike u koncepciji postoje. Suštinske razlike u pogledu djelovanja i saradnje su razne nijanse i ne treba bježati od raščišćavanja toga danas. Mislim da to raščišćavanje danas jako puno pomaže u jednoj socijalnoj krizi koja se javlja u većini evropskih zemalja. Veliki je problem nezaposlenosti, emigracije, ali i islama kao vrlo brojnog u svim evropskim zemljama. Sve to izaziva potrebu objašnjavanja nekih pitanja iz daleke prošlosti, a ne odbacivanja svega jer kao da svijet počinje od nas, ili od 1991/ 1992. godine.
RSE: Vinston Čerčil je jednom rekao kako Balkan proizvodi više povijesti nego što je može probaviti. Čini se, međutim, kako problem ne leži u velikoj količini proizvedene povijesti, nego u našoj slaboj sposobnosti da je probavimo na pravi način?
PETROVIĆ: Nesreća je da se pitanjem povijesti, pa i ove suvremene, često bave ljudi koji se nikada nisu bavili tim problemima. Često se tim problemima bave i istoričari raznih ranijih razdoblja povijesti, Antike ili srednjeg vijeka. Kod nas je nekada bitno da netko ima titulu profesor ili doktor, pa makar bio i agronom, i samim tim je kompetentan. Kod nas su još uvijek najjače katedre za povijest krčme, one balkanske po Krleži. Govorilo se za komuniste u Kominterni da čim se sastanu dva, tu su već tri stava o nacionalnom pitanju. Uvijek se debatira sa stanovišta nekih predrasuda i emocija. Fakta nam nikada nisu bila bliska. Kod nas su uvijek postojali elementi koji su praktično emotivno tumačili povijest. Povijest, kao jedna disciplina, jedna politička prosvjeta, ima veliki uticaj u životu. Danas se u raznim skupštinama, parlamentima ili saborima vode neke debate, kao da su oni instituti za istoriju. Tu ima toliko istupa pošto nastupaju narodni poslanici. Ljudi koji gledaju televiziju, a koji nemaju znanje, misle da je to neko zvanično sastajalište. Svi bi željeli da uljepšaju svoju prošlost na neki način, a za to nema potrebe. Prošlošću se bave stručnjaci. Neka se nove elite bave onim što se zove progres, napredak, približavanje ljudi, prevazilaženje granica, prihvatanje onoga što znači jedan moderan svijet. To je put koji sreći čovjeka. I sama crkvena organizacija, posebno katolička, jako insistira na ekumenizmu. Pokojni Papa Ivan Pavle II je jedan put rekao za nacionalizam da je pogrešno shvaćeni patriotizam. I taj nacionalizam često puta ne razlikuje plemenitu ideju nacije i identiteta od onoga što je mržnja prema drugome, što je šovinizam, rasizam. To sve su jako opasne stvari.
RSE: Antifašistička tradicija i opredjeljenje ugrađeni su u temelje svih država nastalih na području bivše Jugoslavije, pa odustajanje od tih tradicija, makar i zaradi dnevno političkih potreba, ima znatno veću težinu nego li se to čini?
PETROVIĆ: U svim našim zemljama, od Slovenije do Makedonije, je antifašizam našao mjesto u Ustavu. Postavlja se pitanje zašto se ne sprovodi u život Ustav. Da se Ustav sprovodi u život, mnoge stvari bi bile eliminirane. Tu prvenstveno mislim na problem nastave povijesti na svim nivoima obrazovanja i srodnih disciplina: jezika, književnosti, geografije, muzike, umjetnosti. Tu je i problem javnog informiranja, problem radija i televizije, koji bi morali puno spremnije da interveniraju kao redakcije na razna pitanja, da malo korigiraju neka mišljenja koja su netačna. U Italiji, u kojoj je bio jako razvijen pokret otpora, a na koji su oni vrlo ponosni, u najpoznatijem italijanskom listu su imali rubriku, njihovog čuvenog pokojnog novinara, koji je odgovarao na razna pisma koja su upućivana toj redakciji upravo iz oblasti povijesti. To je bila jedna vrsta sita, da bi na površini ostalo samo ono što je zdravo.
RSE: Umjesto da izaziva kontraverze i kao u začaranom krugu desetljećima potiče ideološke sukobe, antifašizam treba reafirmirati jer njegove poruke nose univerzalne i trajne vrijednosti, kaže naš sugovornik:
PETROVIĆ: Ako se smatramo dijelom civiliziranog svijeta, a mislim da nam je tu mjesto, onda prije svega moramo da radimo unutra, počevši od škole, pa i od klozeta na željezničkoj stanici, na afirmaciji onih standarda koji čine kulturni svijet, a ne da se obraćamo na neke druge elemente koji nemaju ama baš nikakve veze ni sa temom, ni sa problemom. Pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu je veličanstvena stvar. To je došlo i nije se gledalo ni na kapitalizam, ni na socijalizam. Zato, ne isključujući zločine koji su pravljeni i koje treba objasniti, nešto i procesuirati, tim pitanjima treba prilaziti ozbiljno jer oni i danas izazivaju strašne kontraverze u novo nastalim malim našim državama, do grla zaduženim, sa neriješenim socijalnim problemima, sa nezadovoljstvom branitelja fašizma, svih mogućih, koji danas-sutra mogu izazvati vrlo negativne probleme u razvoju tih zemalja.
PETROVIĆ: Kada se razgovara o antifašizmu trebalo bi prije svega vidjeti šta je fašizam. Tu se moramo osloniti i na izvore i na literaturu onoga što čini temelj znanosti u svijetu, ne samo kod nas. Dolaskom Musolinija i fašista na vlast 1922. godine počinje era fašizma, a 1933. godine počinje era nacizma. To je jedno s drugim povezano. Prema tome, antifašizam se javlja kao jedna reakcija, naročito poslije dolaska Hitlera na vlast, okupljanje jedne široke platforme u borbi protiv fašizma i nacizma. Odmah treba definirati da koliko god je bila velika uloga komunista, ne samo u Sovjetskom Savezu, nego i u Evropi, u organiziranju narodnih frontova slobode, to nije monopol komunista. Interpretacije u tom smislu su nepotpune. Antifašizam je jedan vrlo širok pokret, pa i kada je riječ o teriroriji bivše Jugoslavije. Treba čitati uspomene ljudi sa raznih sveučilišta, onih koji su studirali iz različitih društava poslije 1935. godine, kako se formirao jedan široki front na kojem je i počivao jugoslavenski pokret otpora, ustanak i revolucija. Bez toga se to ne da zamisliti. Komunisti su ogromno zaslužni, ali je mnogo bitna masovna podrška lijeve orijentacije za koju je kod nas izuzetno bio zaslužan Krleža. Mladi ljudi su se preko njegovog djela opredjeljivali za antifašizam. Ne ulazeći u masu drugih stvari koje su vezane za ovu veliku temu, može se reći da su se u Drugom svjetskom ratu javili različiti pokreti otpora u pojedinim zemljama. Na primjer u Italiji je pokret otpora bio izuzetno jak. Pokret otpora u Italiji ima i svoju komunističku sadržinu, ali i katoličku. U pokretima otpora u Drugom svjetskom ratu učestvuju brojni ljudi. Treba se podsjetiti na nedavno preminulog velikog Papu Ivana Pavla II, antifašistu, kojeg sam imao čast i lično upoznati 10. 6. 1993. godine sa bosanskom delegacijom.
RSE: Interpretacije povijesti, pa tako i one iz Drugog svjetskog rata, često polaze od iskrivljenih činjenica. Ne čudi zato da rekonstrukcije i tumačenja događaja iz tog razdoblja izazivaju toliko kontraverzi.
PETROVIĆ: Mnogi ljudi ne znaju stvari i govore napamet. Tako se brka kod nas fašizam. Zna se da su talijanske Crne košulje vojska fašističke partije. Kod nas su ustaše vojska ustaškog pokreta. Domobrani nisu fašisti po koncepciji. Drugo je pitanje njihovih rezultata. I kod četničkog pokreta se prave razne zablude. Na početku se javljaju kao pokret otpora, ali kasnije prerastaju u kolaborante, pa i u zločince. Treba znati da je četnički pokret u svojoj osnovi Kraljeva vojska. Taj kralj ima zaštitu Velike Britanije za koju se ne bi moglo reći da je fašistička zemlja jer je svojom borbom, ratom i Čerčilom pokazala da je jedna od najznačajnijih faktora antihitlerovske koalicije. Razlike u koncepciji postoje. Suštinske razlike u pogledu djelovanja i saradnje su razne nijanse i ne treba bježati od raščišćavanja toga danas. Mislim da to raščišćavanje danas jako puno pomaže u jednoj socijalnoj krizi koja se javlja u većini evropskih zemalja. Veliki je problem nezaposlenosti, emigracije, ali i islama kao vrlo brojnog u svim evropskim zemljama. Sve to izaziva potrebu objašnjavanja nekih pitanja iz daleke prošlosti, a ne odbacivanja svega jer kao da svijet počinje od nas, ili od 1991/ 1992. godine.
RSE: Vinston Čerčil je jednom rekao kako Balkan proizvodi više povijesti nego što je može probaviti. Čini se, međutim, kako problem ne leži u velikoj količini proizvedene povijesti, nego u našoj slaboj sposobnosti da je probavimo na pravi način?
PETROVIĆ: Nesreća je da se pitanjem povijesti, pa i ove suvremene, često bave ljudi koji se nikada nisu bavili tim problemima. Često se tim problemima bave i istoričari raznih ranijih razdoblja povijesti, Antike ili srednjeg vijeka. Kod nas je nekada bitno da netko ima titulu profesor ili doktor, pa makar bio i agronom, i samim tim je kompetentan. Kod nas su još uvijek najjače katedre za povijest krčme, one balkanske po Krleži. Govorilo se za komuniste u Kominterni da čim se sastanu dva, tu su već tri stava o nacionalnom pitanju. Uvijek se debatira sa stanovišta nekih predrasuda i emocija. Fakta nam nikada nisu bila bliska. Kod nas su uvijek postojali elementi koji su praktično emotivno tumačili povijest. Povijest, kao jedna disciplina, jedna politička prosvjeta, ima veliki uticaj u životu. Danas se u raznim skupštinama, parlamentima ili saborima vode neke debate, kao da su oni instituti za istoriju. Tu ima toliko istupa pošto nastupaju narodni poslanici. Ljudi koji gledaju televiziju, a koji nemaju znanje, misle da je to neko zvanično sastajalište. Svi bi željeli da uljepšaju svoju prošlost na neki način, a za to nema potrebe. Prošlošću se bave stručnjaci. Neka se nove elite bave onim što se zove progres, napredak, približavanje ljudi, prevazilaženje granica, prihvatanje onoga što znači jedan moderan svijet. To je put koji sreći čovjeka. I sama crkvena organizacija, posebno katolička, jako insistira na ekumenizmu. Pokojni Papa Ivan Pavle II je jedan put rekao za nacionalizam da je pogrešno shvaćeni patriotizam. I taj nacionalizam često puta ne razlikuje plemenitu ideju nacije i identiteta od onoga što je mržnja prema drugome, što je šovinizam, rasizam. To sve su jako opasne stvari.
RSE: Antifašistička tradicija i opredjeljenje ugrađeni su u temelje svih država nastalih na području bivše Jugoslavije, pa odustajanje od tih tradicija, makar i zaradi dnevno političkih potreba, ima znatno veću težinu nego li se to čini?
PETROVIĆ: U svim našim zemljama, od Slovenije do Makedonije, je antifašizam našao mjesto u Ustavu. Postavlja se pitanje zašto se ne sprovodi u život Ustav. Da se Ustav sprovodi u život, mnoge stvari bi bile eliminirane. Tu prvenstveno mislim na problem nastave povijesti na svim nivoima obrazovanja i srodnih disciplina: jezika, književnosti, geografije, muzike, umjetnosti. Tu je i problem javnog informiranja, problem radija i televizije, koji bi morali puno spremnije da interveniraju kao redakcije na razna pitanja, da malo korigiraju neka mišljenja koja su netačna. U Italiji, u kojoj je bio jako razvijen pokret otpora, a na koji su oni vrlo ponosni, u najpoznatijem italijanskom listu su imali rubriku, njihovog čuvenog pokojnog novinara, koji je odgovarao na razna pisma koja su upućivana toj redakciji upravo iz oblasti povijesti. To je bila jedna vrsta sita, da bi na površini ostalo samo ono što je zdravo.
RSE: Umjesto da izaziva kontraverze i kao u začaranom krugu desetljećima potiče ideološke sukobe, antifašizam treba reafirmirati jer njegove poruke nose univerzalne i trajne vrijednosti, kaže naš sugovornik:
PETROVIĆ: Ako se smatramo dijelom civiliziranog svijeta, a mislim da nam je tu mjesto, onda prije svega moramo da radimo unutra, počevši od škole, pa i od klozeta na željezničkoj stanici, na afirmaciji onih standarda koji čine kulturni svijet, a ne da se obraćamo na neke druge elemente koji nemaju ama baš nikakve veze ni sa temom, ni sa problemom. Pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu je veličanstvena stvar. To je došlo i nije se gledalo ni na kapitalizam, ni na socijalizam. Zato, ne isključujući zločine koji su pravljeni i koje treba objasniti, nešto i procesuirati, tim pitanjima treba prilaziti ozbiljno jer oni i danas izazivaju strašne kontraverze u novo nastalim malim našim državama, do grla zaduženim, sa neriješenim socijalnim problemima, sa nezadovoljstvom branitelja fašizma, svih mogućih, koji danas-sutra mogu izazvati vrlo negativne probleme u razvoju tih zemalja.
