Režiserka Ana Miljanić je sredinom devedesetih u Centru za kulturnu dekontaminaciju režirala predstavu Skladište Danila Kiša.
MILJANIĆ: Ono što je važno u predstavi Skladište Danila Kiša jeste to da smo zaista pokušali da kroz delo Danila Kiša napravimo predstavu o jednoj biografiji. Ono što je zaista bilo uzbudljivo u radu na ovoj predstavi je velika pomoć Mirjane Miočinović. U vreme kada je nastala ova predstava, 1996. godine, odgovarala je na mnoga pitanja koja se imaju postaviti u našem kulturnom prostoru. Predstava pokazuje korene procesa koji su dodatno podivljali u poslednjih deset godina.
RSE: U predstavi puštate i jedan snimak u kojem Danilo Kiš peva.
MILJANIĆ: Reč je o jednoj nedavno pronađenoj traci na kojoj je zabeleženo nekoliko pesama koje izvodi Danilo Kiš. Danilo Kiš, osim što je izuzetan pisac i intelektualac, je bio jedna jako darovita ličnost u svakom drugom aspektu. Taj materijal smo dobili zahvaljujući gospođi Miri Miočinović.
RSE: Kako je nastao taj snimak i kada?
MILJANIĆ: U kućnoj atmosferi, ali nije moje da pričam o tome.
RSE: Deo iz knjige Čas anatomije:
''Nacionalista se ne boji nikoga, osim svoga brata. Nacionalizam je negativna kategorija duha jer počiva na poricanju i od poricanju: mi jesmo nacionalisti, ali oni su još veći; mi smo pijanci, oni alkoholičari; mi koljemo kad se mora, ali oni još i više. Naša je istorija istina, samo u odnosu na njihovu. Naš je jezik čist, samo u odnosu na njihov. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. To su stalna seljakanja, promena mesta, adrese, stvorila svest o relativnosti svih mitova. Tako je u meni, gotovo sama od sebe, kao voće, sazrela svest o relativnosti nacionalnog i o tome bi se mogla napisati čitava knjiga. Ja sa tom gospodom govorim istim jezikom na jednom drugom nivou, moralnom, intelektualnom, ja toj gospodi ne dozvoljavam da mi određuju norme - ni moralne, ni književne. Mi zaista ne govorimo istim jezikom i neka je hvala Bogu ocu na tom. I zato, odoh ja.''
Kišovo delo je deo svetske književne baštine, isto koliko i srednje evropske, kaže prevodilac njegovih dela i osoba sa kojom je ovaj pisac proveo deo života. Pascale Delpech.
RSE: Ovakve prigode obično su povod za rekapitulacije dela jednog pisca, pa mi se čini da ni Danilo Kiš nije pošteđen jednog takvog pristupa. Da li se po vašem mišljenju, na bilo koji način, može podvući crta ispod Kišovog dela?
DELPECH: Znam da ima nekih skupova i ceremonija na raznim mestima u bivšoj Jugoslaviji, u Srbiji, u Evropi. Ne znam tačno šta će biti njihova sadržina, ali po tome što sam videla u Parizu, čini mi se da se ljudi više okreću ka budućnosti. Pošto je sada delo Danila Kiša poznato svim tim ljudima, oni se pitaju kako to delo živi, kako se razvija i kuda putuje. Mislim da je to odlično. Čini mi se da je opšte priznato da Danilo Kiš zauzima krucijalno mesto u evropskoj literaturi XX veka, a sve više i više otvara se neki prozor ka dalekim zemljama koji ga otkrivaju, tako da njegova dimenzija postaje sve više svetska. Mislim da je to vrlo zanimljivo, vrlo zaslužno i vrlo je interesantno za mene otkrivati, kroz korespondenciju i kontakte koje imam, kako ljudi iz Koreje i Kine čitaju Kiša, pišu o njemu, pitaju se i vrlo dobro znaju njegovo delo.
RSE: Šta je po vašem mišljenju Danilu donelo krucijalno mesto u evropskoj literaturi i sa druge strane takvo interesovanje i u drugim zemljama sveta?
DELPECH: Mislim da je on pre svega bio otkriven od strane profesionalaca, drugih pisaca teoretičara. Na žalost, mislim da je još uvek činjenica da ga više čitaju pisci i stručnjaci, a da ga slabo čitaju obični čitaoci. Na početku, svi ti ljudi koji su ga otkrili, a neki od njih i podvlačili, su isticali da je on doneo svetskoj literaturi jedan novi pristup dokumentarne literature, da je on doneo novu tematiku savremenih totalitarizama. Koristio je vrlo konkretnu savremenu dokumentovanu tematiku sa književnim pristupom. Još uvek niko posle njega nije doneo nešto novo, niti pokazao na tom planu da može tako majstorski da vlada tom tehnikom. Mnogi mlađi pisci slede Kiša, a još uvek, svi se slažu, on zauzima jedinstveno mesto.
RSE: Zbog čega je na taj način Danilo Kiš neproziran za čitaoce koji su navikli na neku vrstu literature koju konzumiraju poput Fast Food-a?
DELPECH: Kiš je uvek govorio da piše za ljude koji su čitali sve što je on čitao. Naravno da nema puno takvih čitalaca. Njegove knjige su pune nekih referencija, čak i citata, koje jedan običan čitalac ne vidi. Ipak, to mu ne smeta da pročita knjigu na drugi način. Ali da zaista uzmete u obzir celu dimenziju, celu dubinu knjige, trebate biti vrlo načitan. Kiš je govorio da je lično znao sve svoje čitaoce, bar u Francuskoj. Možda to ponekada plaši neke ljude, ali mlađi čitaoci su mnogo smeliji u tome. Čini mi se, bar u Francuskoj, da ima neku mladu publiku koja nije načitana na univerzitetski način, već se bavi pozorištem i muzikom, pa ipak čita Kiša.
RSE: Imate li utisak da ima mnogo više onih koji se zaklinju i pozivaju na Kiša nego što bi on to sam na neki način želeo?
DELPECH: Verovatno, ali mislim da je to sudbina retkih pisaca koji su bili posebni, koji su doneli nešto novo, koji su zauzimali u svojoj kulturi neko posebno mesto. S jedne strane je vrlo ohrabrujuće da mlađi pisci žele da nauče nešto, da i oni doprinesu nešto novo u literaturi, ali to je u ljudskoj psihi. U tu grupu možda uvek ne ulaze oni ljudi koji u nju zaista i spadaju. Ali to nije ništa strašno. Publika i knjige žive sami po sebi i to je uredu.
RSE: Da li je proteklo vreme barem delimično razjasnilo Kišovo nastojanje da podneblje kome je on pripadao svrsta u srednjoevropski kulturni krug, bez obzira što je on u nekim svojim varijacijama na srednjoevropske teme stalno pokazivao da srednja Evropa nije samo geografski, kulturni ili politički pojam, već da ona uopšte nije pojam?
DELPECH: On je sada u nekim zemljama mnogo više familijaran, poznat i prihvaćen kao pisac koji pripada tom delu Evrope. Mislim da to nastojanje treba staviti u kontekst perioda u kome je on to pisao. U to vreme zapadna Evropa je vrlo slabo poznavala tu drugu Evropu. Pre dvadeset godina je bio, barem u Francuskoj, val otkrivanja pisaca i umetnika iz srednje Evrope. U tom kontekstu bilo je jasno da on njemu pripada. Po njegovim intervjuima i po njegovim knjigama jasno je da ne pripada samo tu i da su zaista njegove reference mnogo širi. Čini mi se da ta druga strana sve više i više oživljava. Ipak, posle svega toga, čini mi se da je jasno da pripada i centralnoj i srednjoj Evropi, ali da je ta srednja Evropa još uvek slabo poznata, bar u Francuskoj.
RSE: S obzirom da često posećujete zemlje bivše Jugoslavije, stiče se utisak da je delo Danila Kiša u svim ovim turobnim godinama bilo jedno od retkih nespornih stvari na čitavom tom prostoru.
DELPECH: Još uvek se krećem po svim delovima bivše Jugoslavije i imam kontakte sa raznim generacijama i sa raznim ljudima. Moram da kažem da je on vrlo prisutan i da vrlo često imam lepe susrete i sa mlađim i sa starijim ljudima. On je ipak u tim nesrećnim događajima ostao iznad toga i van toga. Na nivou institucija još uvek mi se čini da je nedovoljno prisutan. Nema ga na nekim manifestacijama, u knjižarama, kod izdavača, ali mislim da tu treba vremena. Njegovo delo, za čitače koje srećem, je van toga. Čitaju ga puno, bez obzira na sve što je bilo.
Tragom ovih reči istražujemo koliko je Danilo Kiš prisutan u zemljama bivše Jugoslavije.
Knjige Danila Kiša nikada nisu nestajale iz beogradskih knjižara, mada je bilo perioda kada su se pojedini naslovi iz kompleta sabranih dela nalazili teže od nekih drugih. Zahvaljujući trudu bivše supruge Mirjane Miočinović, dela Danila Kiša pripremana su poslednjih godina za štampu sa nesvakidašnjom perfekcijom. Tako se vremenom došlo do konačne verzije Kišovih sabranih dela koja sada ponovo objavljuje izdavačka kuća Prosveta. Uoči 70. godišnjice Kišovog rođenja izašla je Enciklopedija mrtvih. Da izbor ovog izdavača nije slučajan, potvrđuje pisac i bivši urednik u ovoj kući, Milislav Savić, koji je svojevremeno objavio Kišovu trilogiju Porodični cirkus:
''Znao sam još za vreme Kišovog života da je Kiš imao želju da svoju čuvenu trilogiju objavi u biblioteci Veliki roman. Na tome sam poradio. Moj prvi izdavački posao bilo je izdavanje trilogije u ediciji velikih romana. Odmah posle toga objavio sam najlepše pripovetke Danila Kiša i njegove najlepše eseje. Sa Mirjanom Miočinović sam smatrao da bi trebalo izdati i Kišova dela u petnaest knjiga. To je najpotpunije izdanje Kišovih dela. Sve to je imalo smisla zato što su i prva izabrana dela izašla u Prosveti davne 1984. godine, kao i u zagrebačkom Globusu. Pored toga, Kiš je neka od svojih najvažnijih dela objavio u Prosveti. Tako smo se na neki način, i Prosveta i ja lično, odužili Kišu koji je življi od svih pisaca koji su umrli.''
I veliki broj drugih izdavačkih kuća povremeno objavljuje različite Kišove naslove, tako da je ovaj pisca sigurno jedan od najprisutnijih autora u knjižarama glavnog grada. Književni kritičar i profesor Filološkog fakulteta, Aleksandar Jerkov, objašnjava da to na bilo koji način nije slučajno:
''Tužan jubilej je 70. godina rođenja, jer to čovek treba da doživi. Crta ispod Kišovog dela se ne može povući. Mislim da je intezitet percepcije Danila Kiša u poslednjih dvadeset godina stalno rastao i došlo se do nekih tačaka koji predstavljaju neku vrstu vrhunca. Mislim da je istorija srpske književnosti u poslednjem četvrt veku obeležena delom Danila Kiša. Ne može se crta podvući ni zbog toga što je poetičko delovanje proze Danila Kiša toliko snažno da u poslednjih deset godina i nekadašnji Kišovi protivnici pišu sve bliže i bliže onome što bi bili Kišovi pogledi na književnost.''
Uprkos brojnim Kišovim naslovima, u različitim izdanjima, neke stvari, kako primećuje Aleksandar Jerkov, ipak nedostaju:
''On je dosta dobro izdavan. Mada, kada malo bolje pogledate izvan kompleta, čitav niz tih dela bi morao biti još prisutniji i pristupačniji u nekim drugim izdanjima, kako bi neki mladi svet mogao da kupi te knjige. Kiš je, na sreću, ipak pisao svoja izabrana dela, a ne sabrana. Moram priznati da uvek žalim što nema tih jeftinih izdanja koje možete da kupite za 200 dinara, koliko bi trebala da koštaju. Njega ima dovoljno, dovoljno se čita i prati. On je možda najživlji neživi srpski pisac danas.''
Istovremeno je Kiš poslednjih godina redovno igran u beogradskim pozorištima. Gotovo da nema njegovog dramskog, ili nekog drugog značajnijeg rada, koji nije bio adaptiran za scenu. Na tragu tog interesovanja, pre nekoliko dana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu postavljen je komad Red vožnje prema motivima romana Bašta, pepeo. Sve to ukazuje da je vreme kada je Kiš u ovoj sredini bio osporavan i odbacivan samo davna prošlost, ali se sada javio problem njegovih epigona čiji broj iz dana u dan raste. Aleksandar Jerkov:
''Mislim da bi Kiš s prezirom precrtao mnoge koji se o njega kače i grebu i da bi on teško dozvolio da se svi oni smatraju baštinicima njegovog nasleđa. Lako je pozivati se na njega, ali je teško raditi, činiti i delati kao on.''
U poslednjih petnaest godina nijedno hrvatsko pozorište nije izvodilo delo Danila Kiša, ali, zahvaljujući i biblioteci Feral Tribuna, njegove se knjige mogu naći u dosta hrvatskih knjižara, puno više u antikvarijatima. Pre nekoliko meseci jedna alternativna hrvatska pozorišna grupa, Kazalište Montažstroj, napravila je monodramu po Kišovoj pripovedci Enciklopedija mrtvih i prikazala je u Židovskoj opštini u Zagrebu.
Prošle jeseni, u zagrebačkoj Židovskoj općini, alternativna kazališna skupina Montažstroj više je puta izvela monodramu prema Kišovoj Enciklopediji mrtvih. Voditelj kazališta, Borut Šeparović, kaže da su željeli podsjetiti na tog velikog pisca:
''Izvedba je bila u originalu. Nismo kroatizirali Kišov tekst, nego je bio izveden na srpskom. Jedna djevojka iz Srbije je bila izvođač. Tu ima raznih konteksta. Komad smo izvodili u Židovskoj općini petnaest godina nakon njegove smrti, a umro je taman prije rata, 1989. godine. Svi koji su ga čitali znaju koliko je ta pripovijetka čudna i fenomenalna.''
Nijedno hrvatsko profesionalno kazalište nije u proteklih petnaest godina izvodilo Kišova djela, niti to trenutno planira. Matko Raguž je ravnatelj najmlađeg i vrlo popularnog teatra Exit:
''On je pisac koji je uticao na mene, koji se u zadnjih pedeset godina potvrdio na ovim našim širim prostorima. Nisam razmišljao o tome da izvodimo Danila Kiša jer nije blizak našem profilu. Danilo ima suvremeniji izraz i bavi se temama koje su malo bliže ovom trenutku.''
Direktor Gavele, Darko Stazić:
''Radi se o izuzetnom piscu. Mi imamo zadan repertoar za 2005. i 2006. godinu. Ukoliko nešto otpadne, dali ste mi dobru ideju.''
Možda smo dali neku ideju i zagrebačkim knjižarama da u svoj katalog upišu i Danila Kiša. Poznata Lijevak i Znanje na samom početku zagrebačke Ilice:
''Povremeno traže neka djela od Danila Kiša. Za sada ih nemamo.''
''Danila Kiša nemamo. Čula sam za njega, ali ne znam šta je napisao.''
Mlada Zagrepčanka koja je tog trenutka ušla u knjižaru itekako je znala o kojem piscu propitkujemo:
''Naravno da znam. To mi je jedan od definitivno najdražih pisaca, što se tiče ovog govornog područja. Grobnica za Borisa Davidoviča je jedna od mojih dražih knjiga.''
Vi ste dosta mladi, a ipak znate za njega.
''Da, ali ja sam studentica književnosti i to nije neobično.''
Provjeravamo i najveću knjižaru u Hrvatskoj, Profil megastor, također u samom središtu Zagreba:
''Baš danas je došao njegov komplet Enciklopedija mrtvih i Grobnica za Borisa Davidoviča. Do sada nismo imali njegova djela.''
Za razliku od mnogih, u knjižari antikvarijatu, Moderna vremena, Danilo Kiš oduvijek je u stalnoj postavi:
''Kiš je, što se modernih vremena tiče, bio uvijek jedan od autora koji su dobro išli, pogotovo dok je izlazilo, tijekom devedesetih, izdanje u Feral-ovoj biblioteci. On spada u određeni kulturni milje i njegove knjige nalaze svoje čitatelje.''
Predrag Lucić, urednik biblioteke Feral Tribun-a:
''Kiš kod nas nije u službenoj lektiri, ali je ušao u lektiru srca, tako da se prenosi, što usmenom predajom, što posuđivanjem knjiga, iz generacije u generaciju. Mislim da njemu nikada ovdje neće ponestati čitalaca. Neće ih imati kao neki isfurani i mahom isprazni pisci, ali će Kiš uvijek imati neku svoju finu publiku koja će ga izabrati po srodnosti.''
Lucić podsjeća da je Kišova Lauta i ožiljci bila prva knjiga Feral-ove biblioteke pokrenute 1994. godine:
''Ta knjiga je bila impuls da krenemo s tom bibliotekom. Pročitao sam da se knjiga pojavila u Beogradu, a ukoliko se ljudi još sjećaju, Zagreb je bio grad gdje su objavljena Kišova sabrana djela još za života. Te ratne 1994. godine mi je izgledalo dobrim i potrebnim da čitaoci Danila Kiša u Hrvatskoj mogu pročitati ono što je ostalo nakon njegovog odlaska, ono što je bilo objavljeno u Beogradu. Reakcije su bile, ponekada, čak i dirljive. Vidjelo se koliko Kiš ima čitatelja u Hrvatskoj, tako da je to prvo izdanje, u visokom nakladu od dvije tisuće primjeraka, otišlo jako brzo.''
U deset godina Feral je objavio mnoga Kišova djela, od poznatog Peščanika, do glasovite Enciklopedije mrtvih i Grobnice za Borisa Davidoviča.
''Ne namjeravamo stati. Imali smo financijskih teškoća, inače bi već bila vani i Kišova knjiga Čas anatomije, jer mi se čini logičnim da nakon Grobnice za Borisa Davidoviča idemo s tim djelom. Nadam se da nam ni tu neće biti kraj u objavljivanju djela Danila Kiša. Manje-više, sve knjige koje smo objavili, rasprodane su i vape za novim izdanjima.''
Među najvrednijim izdanjima Kišovih dela su ona koja su se pojavila sa znakom sarajevske Svjetlosti, čuvene nekadašnje izdavačke kuće. Da li se Bosna i Hercegovina vraća delima ovoga pisca? Smatra li ga svojom baštinom?
Tekstovi Danila Kiša gotovo nikako nisu zastupljeni u bosansko-hercegovačkom teatru. Prošle sezone, u sarajevskom Narodnom pozorištu, postavljena je Elektra. To je prvi put da jedno pozorište u Sarajevu igra predstavu rađenu po tekstu Danila Kiša. Dekan Akademije dramskih umjetnosti u Sarajevu, Admir Glamočak:
''Koliko se sjećam, davno u Zenici je igrana Grobnica za Borisa Davidoviča. To je, na žalost, sve.''
Zašto su Kiševi tekstovi malo zastupljeni u pozorištima Bosne i Hercegovine?
''To bi ste morali pitati one koji biraju repertoar u sarajevskim pozorištima, one koji nisu u stanju prepoznati istinsku vrijednost autora kakav je Danilo Kiš.''
Šef sektora za informacije Nacionalne univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine kaže da ova ustanova posjeduje preko pedeset različitih naslova Danila Kiša:
''Korisnici ih čitaju, ne samo kao obaveznu literaturu u okviru osnovnog, srednjeg ili univerzitetskog obrazovanja, već ih čitaju i kao slobodnu literaturu, kao belatristiku. Vrlo rado i vrlo često se čitaju njegova djela.''
Najčešće traženo Kišovo djelo je Grobnica za Borisa Davidoviča:
''Grobnica za Borisa Davidoviča je u okviru lektire. Pored tog djela, Rani jadi i Enciklopedija mrtvih su najčitanija Kišova djela.''
Kišova djela tražena su i u sarajevskim knjižarama. Knjižara Bajbook:
''Trenutno ništa od njega nemamo, a to je dovoljan pokazatelj da se knjige od Danila Kiša ovdje zaista traže i kupuju. Imali smo na engleskom knjigu Grobnica za Borisa Davidoviča. I ona se rasprodala. Povremeno je naručujemo. Svaki put se ponovo pokaže veliko interesovanje za tu knjigu.''
Vrijednost tekstova Danila Kiša je ogromna. Pozorišne postavke Grobnica za Borisa Davidoviča ili Elektre na moderan i suvremen način morale bi se ticati svih ljudi koji žive na ovim prostorima, kaže dekan sarajevske dramske akademije. Budući glumci vrlo često rade dijelove tekstova Danila Kiša:
''Naši studenti čitaju Danila Kiša kada radimo klasične monologe i dijaloge na trećoj godini. Vrlo često uzimaju upravo dijelove iz Elektre. Čak je Elektra igrana kod nas na akademiji prije četiri godine. Zastupljen je i u nastavi u teorijskim predmetima.''
Svoju prvu pjesmu Danilo Kiš je napisao kada je imao devet godina. Devet godina kasnije, u časopisu Omladinski pokret, prvi put mu je objavljena pjesma Oproštaj sa majkom. Njegovi romani i priče: Enciklopedija mrtvih, Peščanik, Rani jadi, Grobnica za Borisa Davidoviča, kao i mnoga druga djela, aktuelna su i tražena i danas, šesnaest godina nakon njegove smrti.
MILJANIĆ: Ono što je važno u predstavi Skladište Danila Kiša jeste to da smo zaista pokušali da kroz delo Danila Kiša napravimo predstavu o jednoj biografiji. Ono što je zaista bilo uzbudljivo u radu na ovoj predstavi je velika pomoć Mirjane Miočinović. U vreme kada je nastala ova predstava, 1996. godine, odgovarala je na mnoga pitanja koja se imaju postaviti u našem kulturnom prostoru. Predstava pokazuje korene procesa koji su dodatno podivljali u poslednjih deset godina.
RSE: U predstavi puštate i jedan snimak u kojem Danilo Kiš peva.
MILJANIĆ: Reč je o jednoj nedavno pronađenoj traci na kojoj je zabeleženo nekoliko pesama koje izvodi Danilo Kiš. Danilo Kiš, osim što je izuzetan pisac i intelektualac, je bio jedna jako darovita ličnost u svakom drugom aspektu. Taj materijal smo dobili zahvaljujući gospođi Miri Miočinović.
RSE: Kako je nastao taj snimak i kada?
MILJANIĆ: U kućnoj atmosferi, ali nije moje da pričam o tome.
RSE: Deo iz knjige Čas anatomije:
''Nacionalista se ne boji nikoga, osim svoga brata. Nacionalizam je negativna kategorija duha jer počiva na poricanju i od poricanju: mi jesmo nacionalisti, ali oni su još veći; mi smo pijanci, oni alkoholičari; mi koljemo kad se mora, ali oni još i više. Naša je istorija istina, samo u odnosu na njihovu. Naš je jezik čist, samo u odnosu na njihov. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. To su stalna seljakanja, promena mesta, adrese, stvorila svest o relativnosti svih mitova. Tako je u meni, gotovo sama od sebe, kao voće, sazrela svest o relativnosti nacionalnog i o tome bi se mogla napisati čitava knjiga. Ja sa tom gospodom govorim istim jezikom na jednom drugom nivou, moralnom, intelektualnom, ja toj gospodi ne dozvoljavam da mi određuju norme - ni moralne, ni književne. Mi zaista ne govorimo istim jezikom i neka je hvala Bogu ocu na tom. I zato, odoh ja.''
Kišovo delo je deo svetske književne baštine, isto koliko i srednje evropske, kaže prevodilac njegovih dela i osoba sa kojom je ovaj pisac proveo deo života. Pascale Delpech.
RSE: Ovakve prigode obično su povod za rekapitulacije dela jednog pisca, pa mi se čini da ni Danilo Kiš nije pošteđen jednog takvog pristupa. Da li se po vašem mišljenju, na bilo koji način, može podvući crta ispod Kišovog dela?
DELPECH: Znam da ima nekih skupova i ceremonija na raznim mestima u bivšoj Jugoslaviji, u Srbiji, u Evropi. Ne znam tačno šta će biti njihova sadržina, ali po tome što sam videla u Parizu, čini mi se da se ljudi više okreću ka budućnosti. Pošto je sada delo Danila Kiša poznato svim tim ljudima, oni se pitaju kako to delo živi, kako se razvija i kuda putuje. Mislim da je to odlično. Čini mi se da je opšte priznato da Danilo Kiš zauzima krucijalno mesto u evropskoj literaturi XX veka, a sve više i više otvara se neki prozor ka dalekim zemljama koji ga otkrivaju, tako da njegova dimenzija postaje sve više svetska. Mislim da je to vrlo zanimljivo, vrlo zaslužno i vrlo je interesantno za mene otkrivati, kroz korespondenciju i kontakte koje imam, kako ljudi iz Koreje i Kine čitaju Kiša, pišu o njemu, pitaju se i vrlo dobro znaju njegovo delo.
RSE: Šta je po vašem mišljenju Danilu donelo krucijalno mesto u evropskoj literaturi i sa druge strane takvo interesovanje i u drugim zemljama sveta?
DELPECH: Mislim da je on pre svega bio otkriven od strane profesionalaca, drugih pisaca teoretičara. Na žalost, mislim da je još uvek činjenica da ga više čitaju pisci i stručnjaci, a da ga slabo čitaju obični čitaoci. Na početku, svi ti ljudi koji su ga otkrili, a neki od njih i podvlačili, su isticali da je on doneo svetskoj literaturi jedan novi pristup dokumentarne literature, da je on doneo novu tematiku savremenih totalitarizama. Koristio je vrlo konkretnu savremenu dokumentovanu tematiku sa književnim pristupom. Još uvek niko posle njega nije doneo nešto novo, niti pokazao na tom planu da može tako majstorski da vlada tom tehnikom. Mnogi mlađi pisci slede Kiša, a još uvek, svi se slažu, on zauzima jedinstveno mesto.
RSE: Zbog čega je na taj način Danilo Kiš neproziran za čitaoce koji su navikli na neku vrstu literature koju konzumiraju poput Fast Food-a?
DELPECH: Kiš je uvek govorio da piše za ljude koji su čitali sve što je on čitao. Naravno da nema puno takvih čitalaca. Njegove knjige su pune nekih referencija, čak i citata, koje jedan običan čitalac ne vidi. Ipak, to mu ne smeta da pročita knjigu na drugi način. Ali da zaista uzmete u obzir celu dimenziju, celu dubinu knjige, trebate biti vrlo načitan. Kiš je govorio da je lično znao sve svoje čitaoce, bar u Francuskoj. Možda to ponekada plaši neke ljude, ali mlađi čitaoci su mnogo smeliji u tome. Čini mi se, bar u Francuskoj, da ima neku mladu publiku koja nije načitana na univerzitetski način, već se bavi pozorištem i muzikom, pa ipak čita Kiša.
RSE: Imate li utisak da ima mnogo više onih koji se zaklinju i pozivaju na Kiša nego što bi on to sam na neki način želeo?
DELPECH: Verovatno, ali mislim da je to sudbina retkih pisaca koji su bili posebni, koji su doneli nešto novo, koji su zauzimali u svojoj kulturi neko posebno mesto. S jedne strane je vrlo ohrabrujuće da mlađi pisci žele da nauče nešto, da i oni doprinesu nešto novo u literaturi, ali to je u ljudskoj psihi. U tu grupu možda uvek ne ulaze oni ljudi koji u nju zaista i spadaju. Ali to nije ništa strašno. Publika i knjige žive sami po sebi i to je uredu.
RSE: Da li je proteklo vreme barem delimično razjasnilo Kišovo nastojanje da podneblje kome je on pripadao svrsta u srednjoevropski kulturni krug, bez obzira što je on u nekim svojim varijacijama na srednjoevropske teme stalno pokazivao da srednja Evropa nije samo geografski, kulturni ili politički pojam, već da ona uopšte nije pojam?
DELPECH: On je sada u nekim zemljama mnogo više familijaran, poznat i prihvaćen kao pisac koji pripada tom delu Evrope. Mislim da to nastojanje treba staviti u kontekst perioda u kome je on to pisao. U to vreme zapadna Evropa je vrlo slabo poznavala tu drugu Evropu. Pre dvadeset godina je bio, barem u Francuskoj, val otkrivanja pisaca i umetnika iz srednje Evrope. U tom kontekstu bilo je jasno da on njemu pripada. Po njegovim intervjuima i po njegovim knjigama jasno je da ne pripada samo tu i da su zaista njegove reference mnogo širi. Čini mi se da ta druga strana sve više i više oživljava. Ipak, posle svega toga, čini mi se da je jasno da pripada i centralnoj i srednjoj Evropi, ali da je ta srednja Evropa još uvek slabo poznata, bar u Francuskoj.
RSE: S obzirom da često posećujete zemlje bivše Jugoslavije, stiče se utisak da je delo Danila Kiša u svim ovim turobnim godinama bilo jedno od retkih nespornih stvari na čitavom tom prostoru.
DELPECH: Još uvek se krećem po svim delovima bivše Jugoslavije i imam kontakte sa raznim generacijama i sa raznim ljudima. Moram da kažem da je on vrlo prisutan i da vrlo često imam lepe susrete i sa mlađim i sa starijim ljudima. On je ipak u tim nesrećnim događajima ostao iznad toga i van toga. Na nivou institucija još uvek mi se čini da je nedovoljno prisutan. Nema ga na nekim manifestacijama, u knjižarama, kod izdavača, ali mislim da tu treba vremena. Njegovo delo, za čitače koje srećem, je van toga. Čitaju ga puno, bez obzira na sve što je bilo.
Tragom ovih reči istražujemo koliko je Danilo Kiš prisutan u zemljama bivše Jugoslavije.
Knjige Danila Kiša nikada nisu nestajale iz beogradskih knjižara, mada je bilo perioda kada su se pojedini naslovi iz kompleta sabranih dela nalazili teže od nekih drugih. Zahvaljujući trudu bivše supruge Mirjane Miočinović, dela Danila Kiša pripremana su poslednjih godina za štampu sa nesvakidašnjom perfekcijom. Tako se vremenom došlo do konačne verzije Kišovih sabranih dela koja sada ponovo objavljuje izdavačka kuća Prosveta. Uoči 70. godišnjice Kišovog rođenja izašla je Enciklopedija mrtvih. Da izbor ovog izdavača nije slučajan, potvrđuje pisac i bivši urednik u ovoj kući, Milislav Savić, koji je svojevremeno objavio Kišovu trilogiju Porodični cirkus:
''Znao sam još za vreme Kišovog života da je Kiš imao želju da svoju čuvenu trilogiju objavi u biblioteci Veliki roman. Na tome sam poradio. Moj prvi izdavački posao bilo je izdavanje trilogije u ediciji velikih romana. Odmah posle toga objavio sam najlepše pripovetke Danila Kiša i njegove najlepše eseje. Sa Mirjanom Miočinović sam smatrao da bi trebalo izdati i Kišova dela u petnaest knjiga. To je najpotpunije izdanje Kišovih dela. Sve to je imalo smisla zato što su i prva izabrana dela izašla u Prosveti davne 1984. godine, kao i u zagrebačkom Globusu. Pored toga, Kiš je neka od svojih najvažnijih dela objavio u Prosveti. Tako smo se na neki način, i Prosveta i ja lično, odužili Kišu koji je življi od svih pisaca koji su umrli.''
I veliki broj drugih izdavačkih kuća povremeno objavljuje različite Kišove naslove, tako da je ovaj pisca sigurno jedan od najprisutnijih autora u knjižarama glavnog grada. Književni kritičar i profesor Filološkog fakulteta, Aleksandar Jerkov, objašnjava da to na bilo koji način nije slučajno:
''Tužan jubilej je 70. godina rođenja, jer to čovek treba da doživi. Crta ispod Kišovog dela se ne može povući. Mislim da je intezitet percepcije Danila Kiša u poslednjih dvadeset godina stalno rastao i došlo se do nekih tačaka koji predstavljaju neku vrstu vrhunca. Mislim da je istorija srpske književnosti u poslednjem četvrt veku obeležena delom Danila Kiša. Ne može se crta podvući ni zbog toga što je poetičko delovanje proze Danila Kiša toliko snažno da u poslednjih deset godina i nekadašnji Kišovi protivnici pišu sve bliže i bliže onome što bi bili Kišovi pogledi na književnost.''
Uprkos brojnim Kišovim naslovima, u različitim izdanjima, neke stvari, kako primećuje Aleksandar Jerkov, ipak nedostaju:
''On je dosta dobro izdavan. Mada, kada malo bolje pogledate izvan kompleta, čitav niz tih dela bi morao biti još prisutniji i pristupačniji u nekim drugim izdanjima, kako bi neki mladi svet mogao da kupi te knjige. Kiš je, na sreću, ipak pisao svoja izabrana dela, a ne sabrana. Moram priznati da uvek žalim što nema tih jeftinih izdanja koje možete da kupite za 200 dinara, koliko bi trebala da koštaju. Njega ima dovoljno, dovoljno se čita i prati. On je možda najživlji neživi srpski pisac danas.''
Istovremeno je Kiš poslednjih godina redovno igran u beogradskim pozorištima. Gotovo da nema njegovog dramskog, ili nekog drugog značajnijeg rada, koji nije bio adaptiran za scenu. Na tragu tog interesovanja, pre nekoliko dana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu postavljen je komad Red vožnje prema motivima romana Bašta, pepeo. Sve to ukazuje da je vreme kada je Kiš u ovoj sredini bio osporavan i odbacivan samo davna prošlost, ali se sada javio problem njegovih epigona čiji broj iz dana u dan raste. Aleksandar Jerkov:
''Mislim da bi Kiš s prezirom precrtao mnoge koji se o njega kače i grebu i da bi on teško dozvolio da se svi oni smatraju baštinicima njegovog nasleđa. Lako je pozivati se na njega, ali je teško raditi, činiti i delati kao on.''
U poslednjih petnaest godina nijedno hrvatsko pozorište nije izvodilo delo Danila Kiša, ali, zahvaljujući i biblioteci Feral Tribuna, njegove se knjige mogu naći u dosta hrvatskih knjižara, puno više u antikvarijatima. Pre nekoliko meseci jedna alternativna hrvatska pozorišna grupa, Kazalište Montažstroj, napravila je monodramu po Kišovoj pripovedci Enciklopedija mrtvih i prikazala je u Židovskoj opštini u Zagrebu.
Prošle jeseni, u zagrebačkoj Židovskoj općini, alternativna kazališna skupina Montažstroj više je puta izvela monodramu prema Kišovoj Enciklopediji mrtvih. Voditelj kazališta, Borut Šeparović, kaže da su željeli podsjetiti na tog velikog pisca:
''Izvedba je bila u originalu. Nismo kroatizirali Kišov tekst, nego je bio izveden na srpskom. Jedna djevojka iz Srbije je bila izvođač. Tu ima raznih konteksta. Komad smo izvodili u Židovskoj općini petnaest godina nakon njegove smrti, a umro je taman prije rata, 1989. godine. Svi koji su ga čitali znaju koliko je ta pripovijetka čudna i fenomenalna.''
Nijedno hrvatsko profesionalno kazalište nije u proteklih petnaest godina izvodilo Kišova djela, niti to trenutno planira. Matko Raguž je ravnatelj najmlađeg i vrlo popularnog teatra Exit:
''On je pisac koji je uticao na mene, koji se u zadnjih pedeset godina potvrdio na ovim našim širim prostorima. Nisam razmišljao o tome da izvodimo Danila Kiša jer nije blizak našem profilu. Danilo ima suvremeniji izraz i bavi se temama koje su malo bliže ovom trenutku.''
Direktor Gavele, Darko Stazić:
''Radi se o izuzetnom piscu. Mi imamo zadan repertoar za 2005. i 2006. godinu. Ukoliko nešto otpadne, dali ste mi dobru ideju.''
Možda smo dali neku ideju i zagrebačkim knjižarama da u svoj katalog upišu i Danila Kiša. Poznata Lijevak i Znanje na samom početku zagrebačke Ilice:
''Povremeno traže neka djela od Danila Kiša. Za sada ih nemamo.''
''Danila Kiša nemamo. Čula sam za njega, ali ne znam šta je napisao.''
Mlada Zagrepčanka koja je tog trenutka ušla u knjižaru itekako je znala o kojem piscu propitkujemo:
''Naravno da znam. To mi je jedan od definitivno najdražih pisaca, što se tiče ovog govornog područja. Grobnica za Borisa Davidoviča je jedna od mojih dražih knjiga.''
Vi ste dosta mladi, a ipak znate za njega.
''Da, ali ja sam studentica književnosti i to nije neobično.''
Provjeravamo i najveću knjižaru u Hrvatskoj, Profil megastor, također u samom središtu Zagreba:
''Baš danas je došao njegov komplet Enciklopedija mrtvih i Grobnica za Borisa Davidoviča. Do sada nismo imali njegova djela.''
Za razliku od mnogih, u knjižari antikvarijatu, Moderna vremena, Danilo Kiš oduvijek je u stalnoj postavi:
''Kiš je, što se modernih vremena tiče, bio uvijek jedan od autora koji su dobro išli, pogotovo dok je izlazilo, tijekom devedesetih, izdanje u Feral-ovoj biblioteci. On spada u određeni kulturni milje i njegove knjige nalaze svoje čitatelje.''
Predrag Lucić, urednik biblioteke Feral Tribun-a:
''Kiš kod nas nije u službenoj lektiri, ali je ušao u lektiru srca, tako da se prenosi, što usmenom predajom, što posuđivanjem knjiga, iz generacije u generaciju. Mislim da njemu nikada ovdje neće ponestati čitalaca. Neće ih imati kao neki isfurani i mahom isprazni pisci, ali će Kiš uvijek imati neku svoju finu publiku koja će ga izabrati po srodnosti.''
Lucić podsjeća da je Kišova Lauta i ožiljci bila prva knjiga Feral-ove biblioteke pokrenute 1994. godine:
''Ta knjiga je bila impuls da krenemo s tom bibliotekom. Pročitao sam da se knjiga pojavila u Beogradu, a ukoliko se ljudi još sjećaju, Zagreb je bio grad gdje su objavljena Kišova sabrana djela još za života. Te ratne 1994. godine mi je izgledalo dobrim i potrebnim da čitaoci Danila Kiša u Hrvatskoj mogu pročitati ono što je ostalo nakon njegovog odlaska, ono što je bilo objavljeno u Beogradu. Reakcije su bile, ponekada, čak i dirljive. Vidjelo se koliko Kiš ima čitatelja u Hrvatskoj, tako da je to prvo izdanje, u visokom nakladu od dvije tisuće primjeraka, otišlo jako brzo.''
U deset godina Feral je objavio mnoga Kišova djela, od poznatog Peščanika, do glasovite Enciklopedije mrtvih i Grobnice za Borisa Davidoviča.
''Ne namjeravamo stati. Imali smo financijskih teškoća, inače bi već bila vani i Kišova knjiga Čas anatomije, jer mi se čini logičnim da nakon Grobnice za Borisa Davidoviča idemo s tim djelom. Nadam se da nam ni tu neće biti kraj u objavljivanju djela Danila Kiša. Manje-više, sve knjige koje smo objavili, rasprodane su i vape za novim izdanjima.''
Među najvrednijim izdanjima Kišovih dela su ona koja su se pojavila sa znakom sarajevske Svjetlosti, čuvene nekadašnje izdavačke kuće. Da li se Bosna i Hercegovina vraća delima ovoga pisca? Smatra li ga svojom baštinom?
Tekstovi Danila Kiša gotovo nikako nisu zastupljeni u bosansko-hercegovačkom teatru. Prošle sezone, u sarajevskom Narodnom pozorištu, postavljena je Elektra. To je prvi put da jedno pozorište u Sarajevu igra predstavu rađenu po tekstu Danila Kiša. Dekan Akademije dramskih umjetnosti u Sarajevu, Admir Glamočak:
''Koliko se sjećam, davno u Zenici je igrana Grobnica za Borisa Davidoviča. To je, na žalost, sve.''
Zašto su Kiševi tekstovi malo zastupljeni u pozorištima Bosne i Hercegovine?
''To bi ste morali pitati one koji biraju repertoar u sarajevskim pozorištima, one koji nisu u stanju prepoznati istinsku vrijednost autora kakav je Danilo Kiš.''
Šef sektora za informacije Nacionalne univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine kaže da ova ustanova posjeduje preko pedeset različitih naslova Danila Kiša:
''Korisnici ih čitaju, ne samo kao obaveznu literaturu u okviru osnovnog, srednjeg ili univerzitetskog obrazovanja, već ih čitaju i kao slobodnu literaturu, kao belatristiku. Vrlo rado i vrlo često se čitaju njegova djela.''
Najčešće traženo Kišovo djelo je Grobnica za Borisa Davidoviča:
''Grobnica za Borisa Davidoviča je u okviru lektire. Pored tog djela, Rani jadi i Enciklopedija mrtvih su najčitanija Kišova djela.''
Kišova djela tražena su i u sarajevskim knjižarama. Knjižara Bajbook:
''Trenutno ništa od njega nemamo, a to je dovoljan pokazatelj da se knjige od Danila Kiša ovdje zaista traže i kupuju. Imali smo na engleskom knjigu Grobnica za Borisa Davidoviča. I ona se rasprodala. Povremeno je naručujemo. Svaki put se ponovo pokaže veliko interesovanje za tu knjigu.''
Vrijednost tekstova Danila Kiša je ogromna. Pozorišne postavke Grobnica za Borisa Davidoviča ili Elektre na moderan i suvremen način morale bi se ticati svih ljudi koji žive na ovim prostorima, kaže dekan sarajevske dramske akademije. Budući glumci vrlo često rade dijelove tekstova Danila Kiša:
''Naši studenti čitaju Danila Kiša kada radimo klasične monologe i dijaloge na trećoj godini. Vrlo često uzimaju upravo dijelove iz Elektre. Čak je Elektra igrana kod nas na akademiji prije četiri godine. Zastupljen je i u nastavi u teorijskim predmetima.''
Svoju prvu pjesmu Danilo Kiš je napisao kada je imao devet godina. Devet godina kasnije, u časopisu Omladinski pokret, prvi put mu je objavljena pjesma Oproštaj sa majkom. Njegovi romani i priče: Enciklopedija mrtvih, Peščanik, Rani jadi, Grobnica za Borisa Davidoviča, kao i mnoga druga djela, aktuelna su i tražena i danas, šesnaest godina nakon njegove smrti.
