Razočaran činjenicom da je u procesu privatizacije potpuno uništeno poduzeće u kojem je radio vise od 20 godina, te da je on i više od osam stotina radnika ostalo bez posla, a da krivci za propast tvrtke vrijedne 30 milijuna eura ne odgovaraju, Tomislav Župan, pokušao je iskoristiti sve pravne mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju:
“Podnio sam tužbu redovnim putem i nadao sam se da će to vrlo brzo biti riješeno, zato što je vrlo jasno vidljivo što se uradilo. Kad sam vidio da od toga nema ništa, onda sam najavio štrajk glađu u Zagrebu, ispred Sindikata, na Trgu Petra Krešimira IV. Zatim sam imao neke prosvjede s jednim transparentom na koji sam napisao po meni pet glavnih krivaca, pet organiziranih bandita i lopova koji su to poduzeće smišljeno opljačkali, podijelili međusobno nekim svojim prijateljima, kumovima i tako dalje.”
No, kako nije bilo nikakve reakcije, Župan se odlučuje na neobičan potez. Izabire sudbinu apatrida i obavještava Ministarstvo pravosuđa da ne priznaje Republiku Hrvatsku, njene zakone i institucije:
“Krajnji korak je bilo, iz nekog protesta i ogorčenosti, da pošaljem moje dokumente u Ministarstvo pravosuđa i da njih nazovem zaštitnicima ovih bandita i lopova i da ih pitam zašto ih štite. Sjećam se da sam osobnu kartu, domovnicu, pasoš i radnu knjižicu zapakovao i poslao sa kratkim propratnim pismom. Napisao sam da ne priznajem nijednu instituciju Hrvatske države dok se ne završi sudski spor po pitanju trgovačke organizacije Brod.”
Od tada živi bez hrvatskih dokumenata, a kada ga, ponekad, kao sudionika u prometu zaustavi policija, Župan im pokazuje poštansku potvrdu o tome da je sve svoje dokumente poslao Ministarstvu pravosuđa, jer ne priznaje državu i njene institucije:
“Ja im se predstavim, kad zatraže dokumenta, kažem im da dokumenta nemam i odmah vadim iz džepa ovu moju potvrdu i kažem – evo izvolite, ovdje je datum i adresa Ministarstva pravosuđa, kamo sam poslao svoje dokumente, i od tog trenutka više nisam građanin Republike Hrvatske, a njih možete pitati zašto, kako i tako dalje, nazovite njih oni će vam to bolje objasniti. Onda oni provjere, čujem ih viču: ,Da, da, da‘ i onda se pozdrave sa mnom: ,Hvala lijepo, doviđenja‘, ja kažem: ,Doviđenja‘ i sve uredu.”
U međuvremenu, državna revizija potvrdila je da je u pretvorbi poduzeća u kojem je radio Župan, bilo nepravilnosti. Podignuto je 26 kaznenih prijava, no na tome je sve i ostalo. Slučaj nije dospio do suda, pa Župan i dalje ustrajava ne nepriznavanju hrvatske države:
“Sigurno da nije lijepo da moram da se odreknem države svojih predaka da bih skrenuo pažnju na jedan ovakav problem. A taj problem je očigledna lopovija i banditizam, i sad neki Tomo Župan koji ništa nije zgriješio ne može istjerati tu pravdu, a ovi lopovi se šepure i dijele poduzeće moje i mojih kolega i prijatelja trgovaca.”
Iako živi vrlo teško, radeći na crno, jer ga u pedesetim godinama života više nitko ne želi zaposliti, Župan odbija pomoć koju bi mogao dobiti kao hrvatski branitelj:
“Ja sam bio vrlo kratko u Hrvatskoj vojsci, otpušten sam radi povrede kičme. Ako ja ne priznajem hrvatsku državu, ne mogu je pitati za nikakvu pomoć, nikakav novac. Dok ne priznajem hrvatsku državu, a ja nju ne priznajem, neću od nje nijedne kune.”
Kaže kako će u svojoj borbi ustrajati. Za pomoć se obratio i Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava, koji su mu – kaže – ponudili pomoć i mogućnost rješavanja statusa, no on ne želi napustiti Hrvatsku. Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora kaže da je riječ o jedinstvenom slučaju protesta, no da nisu sigurni koliko će takvo metodom Župan uspjeti riješiti ono za sto se zauzima.
“Podnio sam tužbu redovnim putem i nadao sam se da će to vrlo brzo biti riješeno, zato što je vrlo jasno vidljivo što se uradilo. Kad sam vidio da od toga nema ništa, onda sam najavio štrajk glađu u Zagrebu, ispred Sindikata, na Trgu Petra Krešimira IV. Zatim sam imao neke prosvjede s jednim transparentom na koji sam napisao po meni pet glavnih krivaca, pet organiziranih bandita i lopova koji su to poduzeće smišljeno opljačkali, podijelili međusobno nekim svojim prijateljima, kumovima i tako dalje.”
No, kako nije bilo nikakve reakcije, Župan se odlučuje na neobičan potez. Izabire sudbinu apatrida i obavještava Ministarstvo pravosuđa da ne priznaje Republiku Hrvatsku, njene zakone i institucije:
“Krajnji korak je bilo, iz nekog protesta i ogorčenosti, da pošaljem moje dokumente u Ministarstvo pravosuđa i da njih nazovem zaštitnicima ovih bandita i lopova i da ih pitam zašto ih štite. Sjećam se da sam osobnu kartu, domovnicu, pasoš i radnu knjižicu zapakovao i poslao sa kratkim propratnim pismom. Napisao sam da ne priznajem nijednu instituciju Hrvatske države dok se ne završi sudski spor po pitanju trgovačke organizacije Brod.”
Od tada živi bez hrvatskih dokumenata, a kada ga, ponekad, kao sudionika u prometu zaustavi policija, Župan im pokazuje poštansku potvrdu o tome da je sve svoje dokumente poslao Ministarstvu pravosuđa, jer ne priznaje državu i njene institucije:
“Ja im se predstavim, kad zatraže dokumenta, kažem im da dokumenta nemam i odmah vadim iz džepa ovu moju potvrdu i kažem – evo izvolite, ovdje je datum i adresa Ministarstva pravosuđa, kamo sam poslao svoje dokumente, i od tog trenutka više nisam građanin Republike Hrvatske, a njih možete pitati zašto, kako i tako dalje, nazovite njih oni će vam to bolje objasniti. Onda oni provjere, čujem ih viču: ,Da, da, da‘ i onda se pozdrave sa mnom: ,Hvala lijepo, doviđenja‘, ja kažem: ,Doviđenja‘ i sve uredu.”
U međuvremenu, državna revizija potvrdila je da je u pretvorbi poduzeća u kojem je radio Župan, bilo nepravilnosti. Podignuto je 26 kaznenih prijava, no na tome je sve i ostalo. Slučaj nije dospio do suda, pa Župan i dalje ustrajava ne nepriznavanju hrvatske države:
“Sigurno da nije lijepo da moram da se odreknem države svojih predaka da bih skrenuo pažnju na jedan ovakav problem. A taj problem je očigledna lopovija i banditizam, i sad neki Tomo Župan koji ništa nije zgriješio ne može istjerati tu pravdu, a ovi lopovi se šepure i dijele poduzeće moje i mojih kolega i prijatelja trgovaca.”
Iako živi vrlo teško, radeći na crno, jer ga u pedesetim godinama života više nitko ne želi zaposliti, Župan odbija pomoć koju bi mogao dobiti kao hrvatski branitelj:
“Ja sam bio vrlo kratko u Hrvatskoj vojsci, otpušten sam radi povrede kičme. Ako ja ne priznajem hrvatsku državu, ne mogu je pitati za nikakvu pomoć, nikakav novac. Dok ne priznajem hrvatsku državu, a ja nju ne priznajem, neću od nje nijedne kune.”
Kaže kako će u svojoj borbi ustrajati. Za pomoć se obratio i Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava, koji su mu – kaže – ponudili pomoć i mogućnost rješavanja statusa, no on ne želi napustiti Hrvatsku. Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora kaže da je riječ o jedinstvenom slučaju protesta, no da nisu sigurni koliko će takvo metodom Župan uspjeti riješiti ono za sto se zauzima.
