Subota, 22. januar 2005. godine
Dan kada sumiram nedjeljne događaje i kome se veselim. Subotom, mirno uz kafu, a bogami, ponekad i uz neki prvenac, ćaskam s drugarima. Obično se podsjetimo nekih važnijih događaja. Ovom prilikom, barem za mene, je to bila emisija na TV Pink gdje su gosti bili stari i novi takozvani Terazijski Crnogorci. Bože, koliko ništa ne znaju o Crnoj Gori. Ušli u onaj čuveni stereotip beogradskih tašti gdje je mjera potrebe odlazak na pijacu uz onu obaveznu – Šta oni to dole rade?
Nedjelja, 23. januar 2005. godine
Moji prijatelji iz Crmičkog Sotonića, porodica Bajković, ukazala mi je čast da za njih i moju suprugu spremim jednoga zeca i patku. Ja to radim, da se ne hvalim, dosta dobro. To što spremim slabo jedem. U toku spremanja razvija se i dobra priča. Nekada je to lovačka, ali češće se podsjetimo prošlih godina i privrednih tokova iz doba čuvenog Pera Sinanovića Nagiba. Drago priča kako još ima Obodinov frižider koji je star 35 godina. Vjerovatno to pričaju oni koji se boje da im se isti takvi ne pokvare jer ga nemaju za šta kupiti. Obodina se sjeća još samo sirotinja.
Ponedjeljak, 24. januar 2005. godine
Najmrzniji dan. Opet posao, problemi, potvrde, brijanje, potreba da budem poslovan, fin, kooperativan. Ništa novo. Najradije bih ga preskočio. Razbijam monotoniju tako što čitam jednu divnu knjigu koju mi je poklonila kolegica Nađa Durković a zove se Američka azbuka. Bože, kako je jedan istočnjak vidio komparativne prednosti zapadnog sistema. Aerodrom dobija metafizičku formu. Razvija se i američki san. Na televiziji čuveni Bane obesmišljava vrijednosti sistem za nekih sto eura. Koja je to cijena besmisla.
Utorak, 25. januar 2005. godine
Budim se i očima ne vjerujem. S Maloga brda gledam kako pahulje padaju po Podgorici. Divan prizor, ali i strah šta će se raditi po podgoričkim kolovozima. Kum me savjetuje: ''Idi pješke jer Podgoričani ne znaju da voze po snijegu''. Nisam ga poslušao, ali sam se u to brzo uvjerio. Mlado momče u golfu ladno prolazi kroz crveno uz čuđenje: ''Odakle ja nasred raskrsnice?''. Sve se dobro završilo. Pročitao sam ga i dodao gas. Sve ostalo je bio red: radi, spavaj i fantaziraj.
Srijeda, 26. januar 2005. godine
Rijetko čitam novine. Nekako me isprovocirala naslovna strana Pobjede, najava da će se formirati Pokret za spas državne zajednice nije mi bila ništa novo. Ono što me je više zainteresovalo je naslov ''Avion promašio pistu''. Srećom, niko nije stradao. Naravno, slijede famozne komisije koje treba da donesu svoje nalaze pa će biti prepucavanja, kontraverznih izjava i tome slično. U svemu tome je bitno ko će odgovarati za strah od letenja. Nonšalancija u takvim događajima je preporuka za odlazak, pa makar i uz dim lule. Uostalom, to nije posljednji let. Budimo objektivni – tražimo nemoguće.
Četvrtak, 27. januar 2005. godine
Za mene strašno važan dan. Naime, 1947. godine moji pokojni roditelji su odlučili da uđu u bračne vode i da daju prilog socijalističkoj nadgradnji. To sam proslavio u užem društvu, ali jedan od mojih drugova je mislio da slavim Dan svetoga Save. Debelo sam ga razočarao jer sam lične potrebe pretpostavio ''opštim''. Priznajem da mi je Petrov dan i Vasilijev dan nešto bliži uz svačiju čast. Ljutio se na mene zašto se taj dan ne proslavlja kao školski praznik. Nisam mu mogao pomoći. Uostalom, on još nije odgonetnuo dilemu – Da li je ovo integralna država ili državna zajednica. Samo će mu se jednoga dana reći.
Petak, 28. januar 2005. godine
Od ranog jutra sastanci sa nevladinim asocijacijama oko pomoći za reformu obrazovanja. Koliko nam samo treba. Važno je početi i znati šta su prioriteti.
Strah me hvata šta ću sa ovim dnevnikom. Nisam svakoga dana zapisivao ono kako sam se dogovorio sa Biljanom i Slavicom. Bojim se da ću na brzinu namlatiti mnogo gluposti koje neće biti interesantne. Rizikovao sam. Bar ću biti iskren pa neka svako sudi kako hoće. Jedva čekam da ovo iščitam i bježim u krevet. Umoran sam, a bez svega ovoga Radio Slobodna Evropa neće propasti.
Dan kada sumiram nedjeljne događaje i kome se veselim. Subotom, mirno uz kafu, a bogami, ponekad i uz neki prvenac, ćaskam s drugarima. Obično se podsjetimo nekih važnijih događaja. Ovom prilikom, barem za mene, je to bila emisija na TV Pink gdje su gosti bili stari i novi takozvani Terazijski Crnogorci. Bože, koliko ništa ne znaju o Crnoj Gori. Ušli u onaj čuveni stereotip beogradskih tašti gdje je mjera potrebe odlazak na pijacu uz onu obaveznu – Šta oni to dole rade?
Nedjelja, 23. januar 2005. godine
Moji prijatelji iz Crmičkog Sotonića, porodica Bajković, ukazala mi je čast da za njih i moju suprugu spremim jednoga zeca i patku. Ja to radim, da se ne hvalim, dosta dobro. To što spremim slabo jedem. U toku spremanja razvija se i dobra priča. Nekada je to lovačka, ali češće se podsjetimo prošlih godina i privrednih tokova iz doba čuvenog Pera Sinanovića Nagiba. Drago priča kako još ima Obodinov frižider koji je star 35 godina. Vjerovatno to pričaju oni koji se boje da im se isti takvi ne pokvare jer ga nemaju za šta kupiti. Obodina se sjeća još samo sirotinja.
Ponedjeljak, 24. januar 2005. godine
Najmrzniji dan. Opet posao, problemi, potvrde, brijanje, potreba da budem poslovan, fin, kooperativan. Ništa novo. Najradije bih ga preskočio. Razbijam monotoniju tako što čitam jednu divnu knjigu koju mi je poklonila kolegica Nađa Durković a zove se Američka azbuka. Bože, kako je jedan istočnjak vidio komparativne prednosti zapadnog sistema. Aerodrom dobija metafizičku formu. Razvija se i američki san. Na televiziji čuveni Bane obesmišljava vrijednosti sistem za nekih sto eura. Koja je to cijena besmisla.
Utorak, 25. januar 2005. godine
Budim se i očima ne vjerujem. S Maloga brda gledam kako pahulje padaju po Podgorici. Divan prizor, ali i strah šta će se raditi po podgoričkim kolovozima. Kum me savjetuje: ''Idi pješke jer Podgoričani ne znaju da voze po snijegu''. Nisam ga poslušao, ali sam se u to brzo uvjerio. Mlado momče u golfu ladno prolazi kroz crveno uz čuđenje: ''Odakle ja nasred raskrsnice?''. Sve se dobro završilo. Pročitao sam ga i dodao gas. Sve ostalo je bio red: radi, spavaj i fantaziraj.
Srijeda, 26. januar 2005. godine
Rijetko čitam novine. Nekako me isprovocirala naslovna strana Pobjede, najava da će se formirati Pokret za spas državne zajednice nije mi bila ništa novo. Ono što me je više zainteresovalo je naslov ''Avion promašio pistu''. Srećom, niko nije stradao. Naravno, slijede famozne komisije koje treba da donesu svoje nalaze pa će biti prepucavanja, kontraverznih izjava i tome slično. U svemu tome je bitno ko će odgovarati za strah od letenja. Nonšalancija u takvim događajima je preporuka za odlazak, pa makar i uz dim lule. Uostalom, to nije posljednji let. Budimo objektivni – tražimo nemoguće.
Četvrtak, 27. januar 2005. godine
Za mene strašno važan dan. Naime, 1947. godine moji pokojni roditelji su odlučili da uđu u bračne vode i da daju prilog socijalističkoj nadgradnji. To sam proslavio u užem društvu, ali jedan od mojih drugova je mislio da slavim Dan svetoga Save. Debelo sam ga razočarao jer sam lične potrebe pretpostavio ''opštim''. Priznajem da mi je Petrov dan i Vasilijev dan nešto bliži uz svačiju čast. Ljutio se na mene zašto se taj dan ne proslavlja kao školski praznik. Nisam mu mogao pomoći. Uostalom, on još nije odgonetnuo dilemu – Da li je ovo integralna država ili državna zajednica. Samo će mu se jednoga dana reći.
Petak, 28. januar 2005. godine
Od ranog jutra sastanci sa nevladinim asocijacijama oko pomoći za reformu obrazovanja. Koliko nam samo treba. Važno je početi i znati šta su prioriteti.
Strah me hvata šta ću sa ovim dnevnikom. Nisam svakoga dana zapisivao ono kako sam se dogovorio sa Biljanom i Slavicom. Bojim se da ću na brzinu namlatiti mnogo gluposti koje neće biti interesantne. Rizikovao sam. Bar ću biti iskren pa neka svako sudi kako hoće. Jedva čekam da ovo iščitam i bježim u krevet. Umoran sam, a bez svega ovoga Radio Slobodna Evropa neće propasti.
