MAROVIĆ: Nesumnjivo da je pobjeda gospodina Tadića veoma pozitivno odjeknula u čitavom demokratskom svijetu. Sam sam svjedok takvih reakcija i sa samita NATO-a u Istanbulu i doista mislim da je i sama poruka sa Savjeta bezbjednosti na neki način podrška demokratskom, izabranom predsjedniku Srbije. Ali istovremeno i veliko očekivanje da sada kompletirane ili zaokružene institucije sistema u Srbiji, zajedno sa nadležnostima i institucijama državne zajednice, u onoj mjeri u kojoj one to jesu nadležne, pokažu na djelu svoje riječi o obaveznoj saradnji sa međunarodnim institucijama i zajednicom.
Dakle, mi moramo napraviti korak, jer od našeg koraka zavisi koliko ćemo biti brzo i u evropskim procesima, koliko ćemo biti brzo i u Partnerstvu za mir, koliko ćemo prosto biti brzo tamo gdje se danas nalazi čitava razvijena, demokratska Evropa i taj dio međunarodne zajednice koji se naziva bogatim, razvijenim i demokratskim dijelom.
RFE: Nakon onoga što je rekla Carla del Ponte, koliko su Srbija i Crna Gora dalje od Partnerstva za mir?
MAROVIĆ: Svakako je važno šta je rekla gospođa Del Ponte, ali mislim da je tu važno šta je rekao Savjet bezbjednosti, jer mislim da je Savjet bezbjednosti svojom rezolucijom ostavio prostora da mi upravo svojim djelima pokažemo da smo ravnopravni dio međunarodno-pravnog poretka, da dijelimo zajedničke vrijednosti i da pitanja pojedinih lica – oko kojih jeste otvorena dilema, pa moram priznati otvoreno pitanje i u vezi direktnih odluka oko našeg prisustva ili formalnoj pripadnosti Partnerstvu za mir i u nekim drugim fazama evropskih integracija – doista ostaju otvorena sve dotle dok mi ne nađemo odgovarajuće odgovore. Koji će to odgovori biti, ja sada ne želim da prejudiciram, ali je svakako primjer Hrvatske jedan dobar primjer.
Ono što jeste također bitno kao poruka sa samita – jer tamo su bili i predsjednik Bush i premijer Blair i predsjednik Chirac i kancelar Schröder i svi ostali iz čitavog svijeta, koji ipak jesu važni ili malo važniji od onih drugih – jeste da je pitanje Karadžića, Gotovine i Mladića stavljeno u istu ravan u komunikeu sa samita, u završnim službenim zaključcima samita NATO-a. A to znači da je i jedna Hrvatska, koja je postala kandidat za članstvo u EU i koja je članica Partnerstva za mir, to postala a da istovremeno nije riješila slučaj Gotovine. Neću iz toga zaključivati da ne treba rješavati slučaj Mladića, ali ga mi ne možemo riješiti ako on nije na našoj teritoriji. Dakle, čini mi se da ulazimo u jednu krajnje realnu situaciju, u kojoj svim našim prijateljima na Zapadu treba učiniti nesumnjivim ili da se lica koja se potražuju ne nalaze na našoj teritoriji, kao što je to gospodin Mladić, ili ako se nalaze, naći odgovarajući način da se u dogovoru s tim licima, podsticajem da pomognu ovoj zemlji i državnoj zajednici, nađu najbolja rješenja koja će nas osloboditi tereta da desetine miliona ljudi zavisi od jednog ili dvojice ljudi.
Ili, bolje reći, da međunarodnu zajednicu, ako ništa drugo, s druge strane uvjerimo da ta dva, tri čovjeka ili slučaja nisu toliko vrijedna da se čitav jedan narod drži u kavezu predvorja evropskih i evroatlantskih integracija, zbog toga što jednostavno sigurnost u čitavom regionu, bezbijednost u čitavom regionu, demokratizacija u čitavom regionu, evropeizacija u čitavom regionu, nije moguća bez ukupne, ubrzane evropeizacije i napretka Srbije i Crne Gore.
RFE: Kažete da Karadžić i Mladić možda nisu na našoj teritoriji, ali tri od četiri optužena vojna i policijska generala jesu. Očekujete li njihovo izručenje?
MAROVIĆ: Svakako mislim da će biti veoma važno da se na nivou Srbije nađu adekvatna politička rješenja i jedan zajednički pristup koji neće biti zloupotrebljen od bilo koga, nego će biti rezultat nacionalnog konsenzusa. Mi možemo da kažemo – ne, mi nećemo u Evropu, mi nećemo u Partnerstvo za mir. Ali s tom politikom da hoćemo u Evropu, s tom politikom da hoćemo u Partnerstvo za mir, s tom politikom da Srbija i Crna Gora na taj način ulaze u društvo najrazvijenijih, najdemokratskijih naroda i da stvaraju uslove da se demokratski riješi i pitanje Kosova, s tom politikom je pobijedio i gospodin Tadić, s tom politikom, konačno, funkcioniše i Vlada Srbije i ja mislim da tu politiku treba dovesti do kraja, da ona ne bi ostala na riječima. A to znači da treba naći odgovarajući način, koji će biti najmanje bolan, kako bi imali što viši ili širi nacionalni konsenzus da se u vezi sa ova dva ili tri slučaja nađe rješenje, kako zemlja odnosno državna zajednica Srbije i Crne Gore ne bi čekala, kako ne bi stajala na mjestu, kako ne bi, ustvari, gubila vrijeme i bojim se propustila neke idealne prilik,e kao što je bila ova u Istanbulu, da već juče postane punopravni član Partnerstva za mir.
Dakle, mi moramo napraviti korak, jer od našeg koraka zavisi koliko ćemo biti brzo i u evropskim procesima, koliko ćemo biti brzo i u Partnerstvu za mir, koliko ćemo prosto biti brzo tamo gdje se danas nalazi čitava razvijena, demokratska Evropa i taj dio međunarodne zajednice koji se naziva bogatim, razvijenim i demokratskim dijelom.
RFE: Nakon onoga što je rekla Carla del Ponte, koliko su Srbija i Crna Gora dalje od Partnerstva za mir?
MAROVIĆ: Svakako je važno šta je rekla gospođa Del Ponte, ali mislim da je tu važno šta je rekao Savjet bezbjednosti, jer mislim da je Savjet bezbjednosti svojom rezolucijom ostavio prostora da mi upravo svojim djelima pokažemo da smo ravnopravni dio međunarodno-pravnog poretka, da dijelimo zajedničke vrijednosti i da pitanja pojedinih lica – oko kojih jeste otvorena dilema, pa moram priznati otvoreno pitanje i u vezi direktnih odluka oko našeg prisustva ili formalnoj pripadnosti Partnerstvu za mir i u nekim drugim fazama evropskih integracija – doista ostaju otvorena sve dotle dok mi ne nađemo odgovarajuće odgovore. Koji će to odgovori biti, ja sada ne želim da prejudiciram, ali je svakako primjer Hrvatske jedan dobar primjer.
Ono što jeste također bitno kao poruka sa samita – jer tamo su bili i predsjednik Bush i premijer Blair i predsjednik Chirac i kancelar Schröder i svi ostali iz čitavog svijeta, koji ipak jesu važni ili malo važniji od onih drugih – jeste da je pitanje Karadžića, Gotovine i Mladića stavljeno u istu ravan u komunikeu sa samita, u završnim službenim zaključcima samita NATO-a. A to znači da je i jedna Hrvatska, koja je postala kandidat za članstvo u EU i koja je članica Partnerstva za mir, to postala a da istovremeno nije riješila slučaj Gotovine. Neću iz toga zaključivati da ne treba rješavati slučaj Mladića, ali ga mi ne možemo riješiti ako on nije na našoj teritoriji. Dakle, čini mi se da ulazimo u jednu krajnje realnu situaciju, u kojoj svim našim prijateljima na Zapadu treba učiniti nesumnjivim ili da se lica koja se potražuju ne nalaze na našoj teritoriji, kao što je to gospodin Mladić, ili ako se nalaze, naći odgovarajući način da se u dogovoru s tim licima, podsticajem da pomognu ovoj zemlji i državnoj zajednici, nađu najbolja rješenja koja će nas osloboditi tereta da desetine miliona ljudi zavisi od jednog ili dvojice ljudi.
Ili, bolje reći, da međunarodnu zajednicu, ako ništa drugo, s druge strane uvjerimo da ta dva, tri čovjeka ili slučaja nisu toliko vrijedna da se čitav jedan narod drži u kavezu predvorja evropskih i evroatlantskih integracija, zbog toga što jednostavno sigurnost u čitavom regionu, bezbijednost u čitavom regionu, demokratizacija u čitavom regionu, evropeizacija u čitavom regionu, nije moguća bez ukupne, ubrzane evropeizacije i napretka Srbije i Crne Gore.
RFE: Kažete da Karadžić i Mladić možda nisu na našoj teritoriji, ali tri od četiri optužena vojna i policijska generala jesu. Očekujete li njihovo izručenje?
MAROVIĆ: Svakako mislim da će biti veoma važno da se na nivou Srbije nađu adekvatna politička rješenja i jedan zajednički pristup koji neće biti zloupotrebljen od bilo koga, nego će biti rezultat nacionalnog konsenzusa. Mi možemo da kažemo – ne, mi nećemo u Evropu, mi nećemo u Partnerstvo za mir. Ali s tom politikom da hoćemo u Evropu, s tom politikom da hoćemo u Partnerstvo za mir, s tom politikom da Srbija i Crna Gora na taj način ulaze u društvo najrazvijenijih, najdemokratskijih naroda i da stvaraju uslove da se demokratski riješi i pitanje Kosova, s tom politikom je pobijedio i gospodin Tadić, s tom politikom, konačno, funkcioniše i Vlada Srbije i ja mislim da tu politiku treba dovesti do kraja, da ona ne bi ostala na riječima. A to znači da treba naći odgovarajući način, koji će biti najmanje bolan, kako bi imali što viši ili širi nacionalni konsenzus da se u vezi sa ova dva ili tri slučaja nađe rješenje, kako zemlja odnosno državna zajednica Srbije i Crne Gore ne bi čekala, kako ne bi stajala na mjestu, kako ne bi, ustvari, gubila vrijeme i bojim se propustila neke idealne prilik,e kao što je bila ova u Istanbulu, da već juče postane punopravni član Partnerstva za mir.
