Po povratku u Srebrenicu Ivan je ponovo konkurisao za nastavnika, ali tada su počele njegove muke:
„Poslije rata sam došao do Srebrenice i konkurisao u Osnovnu školu Srebrenica, gdje nisam dobio posao nastavnika nego su mi dali posao portira - da primam goste, pitam da li imaju oružje, lična karta i koga traže. Sljedeće godine sam radio kao noćni čuvar škole, a treće godine za vrijeme sjednice nastavničkog vijeća su mi dali posao nastavnika likovne kulture. To sam radio tri, četiri godine, svake godine moleći Boga da se ne javi nastavnik likovne kulture da bih ja mogao da radim i dalje posao sa đacima. U zadnje dvije godine sam radio samo jedan dan u sedmici - srijeda, kao nastavnik muzičke kulture.“
Poslije otkaza, Ivan je u 59. godini života postao čistač ulica u Srebrenici:
„Morao sam zamoliti gospodina načelnika, koji svakoga utorka prima stranke, da mi da bilo kakvu vrstu posla, bez obzira šta je i kakvi je posao sada. Uz izvinjenje gospodin načelnika, pitao me je da li bih radio sa komunalcima, dobili su neke mašine da usisavaju onu prašinu, travu po ulicama. Ja sam rado pristao, mada nisam radio te poslove, no su mi dali kolica, lopatu i metlu, i od 16. februara do 2. novembra sam to radio normalno. Nije to ni naporan posao. Svaki je posao častan i pošten, no mislim da je to lično degradacija nekog čovjeka.“
„Morao sam zamoliti gospodina načelnika, koji svakoga utorka prima stranke, da mi da bilo kakvu vrstu posla, bez obzira šta je i kakvi je posao sada. Uz izvinjenje gospodin načelnika, pitao me je da li bih radio sa komunalcima, dobili su neke mašine da usisavaju onu prašinu, travu po ulicama. Ja sam rado pristao, mada nisam radio te poslove, no su mi dali kolica, lopatu i metlu, i od 16. februara do 2. novembra sam to radio normalno. Nije to ni naporan posao. Svaki je posao častan i pošten, no mislim da je to lično degradacija nekog čovjeka.“
Posao čistača Ivan je radio časno, pa su ove godine ulice Srebrenice bile i najčistije. Nužda ga je natjerala da radi ovaj posao, a nije mu bilo jednostavno kada su ga sretali bivši učenici:
„To je zaista malo bolno, sresti moje bivše učenike ili učenice, sada roditelje koji vode svoje dijete, koji me glasno pohvale i pitaju me:’Zar morate to, nastavniče, da radite?’ Srela me je gospođa, nena sa Osmača, što je mene dobro poznavala, kaže mi:’Učo, nazvao me je sin, živi u Dalasu (Teksas, Sjedinjene Države) i pita zar je moguće moj nastavnik da čisti ulice čaršije Srebrenice sada?’ Nije to lako. Samo nužda je natjerala. Mada i sa Bošnjacima i Srbima ja živim jako dobro. I poštuju me ljudi i ja njih, što je opravdano. Ja sam tu dvadaset osma godina, počela je. Nije to malo. Niti mislim da idem kuda, niti ću otići. Čovjek se lako navikne i na siromaštvo kada je u društvu dobrih ljudi, zaista.“
Bivši nastavnik zaposlio se ovih dana u novootvorenu Meteorološku stanicu u Srebrenici. Na kraju pete decenije ponovo je sa knjigom, ali sada kao učenik:
„Kad sam napisao zahtjev za zasnivanje radnog odnosa kao radnik Meteorološke stanice Srberenica, nisam pitao do danas ni kolika će biti moja primanja, ni kako je radno vrijeme. Dobio sam literaturu za učenje osnovnih stvari meteorlogije, davanje podataka, šifrovanje podataka - i puno mi je lakše raditi, komunicirati sa ljudima no sjediti kući i čekati da mi ko pruži kakve pomoći.“
Ivanu je Srebrenica prirasla za srce, pa se poslije rata vratio ovdje. Život mu je bio ispunjen padovima i poniženjima, ali sada se osjeća unaprijeđenim jer je stigao i do meteorologa.
