Zaposleno samo jedan posto povratnika

Povodom 12. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, ministar za ljudska prava i izbjeglica Bosne i Hercegovine, Safet Halilović, predstavio je u Sarajevu rezultate koji su ostvareni u oblasti povratka, ali i najavio promjene u državnoj strategiji za ostvarivanje Aneksa 7, Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, radeći na reviziji Strategije, prvi put se želi suočiti sa još jednim pravom iz Dejtonskog sporazuma, a to je pravo na naknadu štete za imovinu koju nije moguće vratiti raseljenim i izbjeglim osobama:

"U ovom trenutku to je prilično neispitano područje i treba, prije svega, napraviti dobar snimak stanja, zatim utvrditi politiku, kreirati propise i ići u akciju. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice riješeno je da u saradnji sa ostalim relevantnim učesnicima u Bosni i Hercegovini, a prije svega sa UNHCR-om, Sporazum o povratku izbjeglica i raseljenih osoba Aneksa 7, koordiniranim aktivnostima sprovede u cijelosti. Naše opredjeljenje je da se, sve dok se i posljednjoj izbjegloj i raseljenoj osobi i povratniku ne osigura pristup pravima koja su ovim sporazumom zagarantovana, proces ne može zaključiti. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i UNHCR inicirali su i koordiniraju rad na pripremi revidirane strategije Bosne i Hercegovine za realizaciju Aneksa 7, Dejtonskog mirovnog sporazuma. U ovom pravcu izgrađen je poseban Akcioni plan za reviziju strategije Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa 7, Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji definira način uključivanja svih relevantnih međunarodnih i domaćih vladinih i nevladinih institucija i organizacija u proces iznalaženja rješenja i poduzimanja najsvrsishodnijih mjera u procesu implementacije Aneksa 7, Dejtonskog mirovnog sporazuma. Koliko je to složen posao, govori činjenica da je planom te Revizije predviđeno učešće oko 70 vladinih i nevladinih domaćih i međunarodnih institucija i organizacija. Radi se o ogromnom poslu. Konačan cilj jeste priprema zaokružene i revidirane državne strategije za provedbu Aneksa 7, koja bi na temelju dobre informiranosti i dobrovoljnosti trebala omogućiti svim izbjeglim i raseljenim osobama da konačno ostvare trajna rješenja u smislu Dejtonskog mirovnog sporazuma."

Predstavnik UNHCR-a u Bosni i Hercegovini, Navid Husein, istakao je da je u Bosni i Hercegovini u posljednjih 12 godina dosta urađeno na planu povratka i rekonstrukcije stambenih objekata, ali da je preostalo još mnogo posla, posebno na obezbjeđenju održivog povratka. On je rekao da je UNHCR, putem organa vlasti u Bosni i Hercegovini, uložio oko 500 miliona dolara za realizaciju povratka, te da i dalje ostaju posvećeni nadgledanju i pružanju podrške u provođenju Aneksa 7:

"Aneks 7 je integralni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. U skladu sa Aneksom 7, UNHCR je dobio dužnost da se bavi pitanjima povrataka izbjeglih i raseljenih lica i da pomogne vladi po tom pitanju. Naša saradnja sa vlastima i sa vladama ove države se proteže duboko u prošlost. Gledajući unazad, u zadnjih 12 godina, mogu reći da je mnogo posla učinjeno po pitanju povratka. Bilo je puno uspjeha pri povratu imovine i rekonstrukciji stambenih jedinica putem UNHCR-a. Vlada je kanalisala preko 500 miliona dolara, a taj novac ne uključuje nikakve administrativne troškove koji su vezani za plate radnika UNHCR-a. Također postoje mnoge druge međunarodne organizacije koje su dale podršku tom procesu. I pored svote novca, koja je uložena u proces povratka, još uvijek su ostale mnoge potrebe koje se trebaju pokriti. Dodatno sa tim potrebama, koji su u velikoj mjeri reflektirali rekonstrukciju i povrat imovine, postoje i druga pitanja koja su također imala uticaja na proces povratka. Radi se o održivosti povratka. Čak i ako jedna porodica ima kuću u koju se može vratiti, ali ukoliko ne mogu doći do zarade, ne mogu da dobiju platu, oni jednostavno ne mogu da održe svoj povratak. Na tom polju treba da se poduzme mnogo više posla. Istovremeno, 12 godina već je prošlo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i vrijeme ima uticaja na ljude. Možda se oni i žele vratiti, ali se nemaju gdje vratiti i nemaju neke članove porodice koji bi vodili brigu o njima. U današnjoj situaciji u Bosni i Hercegovini problem raseljenih osoba mora ići i preko Ministarstva za ljudska prava i UNHCR-a kako bi smo riješili sve preostale probleme koji su vezani za raseljene osobe, što će dozvoliti ovoj državi i vlastima ove države da budu u mogućnosti da koriste samo jedan izraz za te ljude, a to je državljani Bosne i Hercegovine, a da izrazi kao što su izbjeglice i raseljene osobe izađu iz rječnika Bosne i Hercegovine."

Ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Safet Halilović, je također rekao da dobre rezultate u oblasti povratka i rekonstrukcije nije pratila dovoljna briga za održivi povratak:

"Prije svega, to se odnosi na pitanje zapošljavanja povratnika, kao i ostvarivanje prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, te obrazovanje. Osim toga, tu je i pitanje deminiranja. Iako je opća sigurnost u Bosni i Hercegovini, prema informacijama nadležnih službi, zadovoljavajuća, uprkos dosadašnjim protiv-minskim aktivnostima, Bosna i Hercegovina je i dalje zemlja sa najvećim minskim problemima u Evropi. U procesu ponovne registracije raseljenih osoba u 2005. godini podnesen je 61.221 porodični zahtjev za reviziju statusa. Nakon izvršene revizije, potvrđen je status za 44.155 raseljenih porodica, odnosno 135.500 raseljenih osoba. Sa druge strane, izvan Bosne i Hercegovine je još oko 400.000 osoba, od kojih 80.000 traga za trajnim rješenjima. Oko 40.000 porodica, ili oko 135.000 osoba, traži pomoć države za rekonstrukciju radi dobrovoljnog povratka u Bosnu i Hercegovinu. Za realiziranje samo ove zadaće iz državne strategije neophodno je osigurati oko 600 miliona KM, a zajedno sa potrebnim sredstvima za održivost te grupe povratnika potrebno je blizu 400 miliona maraka, ukupno oko milijarda maraka. Pod pretpostavkom dosadašnjeg nivoa ulaganja u povratak, u narednom trogodišnjem periodu, za rekonstrukciju samo stambenih jedinica registriranih potencijalnih korisnika, nedostaje pomoći oko 315 miliona KM, odnosno oko 105 miliona KM na godišnjem nivou."

Kome su nezaposleni povratnici prioritet?

Samo je jedan posto povratnika u Bosni i Hercegovini zaposleno, a njih 40.000 još nemaju krova nad glavom, podsjetila je u Mostaru, na sastanku koji je održan na temu "Siromaštvo i socijalni položaj najugroženijih kategorija stanovništva u Bosni i Hercegovini", predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih osoba Bosne i Hercegovine, Mirhunisa Zukić, te dodala da je kod te populacije i najveći postotak smrtnosti:

"Dobili smo armiju nezaposlenih. Kako to da čovjek koji ne radi, a sada ima 55 godina starosti, nije prioritet? Kome će on biti prioritet? Velike stvari su se u Dejtonskom sporazumu regulisale, ali se nisu implementirale, i niko za to ne odgovara. Niko nije odgovoran što se nije proveo Dejton. Jako se puno diskutuje o Dejtonu na političkom nivou, ali ne na onom realnom - kako je on primijenjen u životu."

U sklopu Programa partnerskog građanskog zastupanja (CAPP), financiranog od strane Centra civilnih inicijativa, Savez udruženja izbjeglih i raseljenih osoba pokrenuo je projekt "Kreiranje održivog modela podrške smanjenju siromaštva".

Projekt će doprinijeti smanjenju broja siromašnih osoba u Bosni i Hercegovini, posebno u ruralnim područjima, ističe Dijana Softić:

"To znači da ćemo da nametnemo tri modela rješenja, a to je kreiranje Fonda za socijalni razvoj nerazvijenih područja, analiza za razvoj ruralnih područja i zapošljavanje. Kao osnovnu stvar pokušat ćemo nametnuti vlastima taj koncept rješenja velikom kampanjom. Naša 93 udruženja će institucijama vlasti nametnuti rješenja problema siromaštva u Bosni i Hercegovini."

O teškom položaju povratnika, na skupu u Mostaru, govorili su i predstavnici Udruženja povratnika Srba u Bačevićima. Danijel Golo kaže:

"Ne znam da li ima i jedan procent zaposlenih, ali mogu da kažem, vezano za Bačeviće, da na prste mogu da izbrojim osam zaposlenih ljudi u državnim organima, koji su socijalno i zdravstveno osigurani, a svi ostali rade na crno, od danas do sutra, i samim tim im je budućnost nesigurna."

Presuda u korist Zavoda za penzijsko osiguranje Federacije BiH

Opštinski Sud u Mostaru presudio je početkom sedmice u korist Zavoda penzijsko/mirovinsko invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, te je time tužbeni zahtjev Fonda PIO Republike Srpske odbijen. PIO Republike Srpske je od Federalnog zavoda PIO/MIO tražio isplatu 175 miliona KM na osnovu penzija koje je Fond Republike Srpske isplatio od 2004. do 2006. godine za više od 35,000 penzionera koji su pravo na penziju ostvarili na području sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine.

Stručni savjetnik za pravne poslove Fonda PIO Republike Srpske, Bratislav Mrdić, kazao je novinarima da je tužbeni zahtjev ovog Fonda odbijen kao neosnovan:

"Općinski sud u Mostaru donio je presudu da se zahtjev Fonda za PIO odbije kao neosnovan. Fond Republike Srpske će, u skladu sa zakonskim mogućnostima, preduzeti određene pravne radnje, odnosno uložiti žalbu. Smatramo da naš zahtjev ima osnova i očekujemo da Kantonalni sud, ili preinači presudu, ili vrati postupak na ponovno odlučivanje."

Pravna zastupnica Federalnog fonda PIO/MIO, Envera Kudić, izjavila je, nakon preuzimanja presude, da je tužba Fonda PIO Republike Srpske apsolutno neutemeljena:

"Presuda je donesena u korist Federalnog zavoda za PIO. Kao obrazloženje presude navodi se Sporazum iz 2000. godine, koji je zaključen između nosioca osiguranja u Federacije Bosne i Hercegovine i između Fonda Republike Srpske, na osnovu kojeg su isplaćene penzije. Također, svi ostali propisi koji se primjenjuju na cijelom području Bosne i Hercegovine su na strani Federalnog zavoda PIO/MIO, što čini neosnovanom tužbu Fonda PIO Republike Srpske."

Glasnogovornik Fonda PIO Republike Srpske, Tihomir Joksimović, još jednom je ponovio stav ovog Fonda prema kojem više od 35,000 penzionera treba preuzeti Federalni zavod jer su ti ljudi, kako je kazao Joksimović, pravo na penziju ostvarili na području Federacije Bosne i Hercegovine. On je još jednom ponovio da se u cijelom svijetu penzije ostvaruju tamo gdje su zarađene:

"Mislimo da se krše ljudska prava dosadašnjim načinom isplate, ili neisplaćivanjem penzije za korisnike koji su je zaradili na teritoriji Federacije."

Fond PIO Republike Srpske najavio je žalbu na ovu presudu, o čemu Envera Kudić, pravna zastupnica Federalnog zavoda, kaže:

"Pravo je svakog koji vodi postupak da može u daljem postupku tražiti ostvarivanje eventualnih svojih prava. Svaka žalba i svako osporavanje ovakve odluke zaista je neutemeljeno po zakonu. Potpune financijske efekte ne mogu reći napamet, ali svakako bi to bilo pogubno za penzionere u Federaciji Bosne i Hercegovine. To bi značilo da smo mi dobili puno više nego što nam pripada po Zakonu od one podjele koja je izvršena između penzionera na teritoriji Federacije i na teritoriji Republike Srpske, kada su podijeljeni penzioneri koji su ostvarili pravo na penziju 1992. godine između dva nosioca osiguranja."

Iz brojnih reakcija koje su se čule u Republici Srpskoj na presudu suda u Mostaru izdvajamo ocjenu kako je prilikom odlučivanja zanemarena činjenica da je odlukom Doma za ljudska prava i Komisije za ljudska prava odlučeno da se penzije isplaćuju u onome entitetu gdje su uplaćivani doprinosi i gdje je bilo posljednje osiguranje.

Nastavlja se potraga za otetim novcem

Devizne štediše u potrazi za svojim otetim novcem organizovali su proteste, potpomognuti članovima udruženja nezaposlenih, ali i drugim građanima, koji su na taj način izrazili svoje negodovanje zbog poskupljenja osnovnih životnih namirnica. Predsjednica Udruženja deviznih štediša, Amila Omersoftić, je na protestnom skupu, između ostalog, podsjetila:

"Prije tri godine Udruženje deviznih štediša podnijelo je tužbu i tražilo je da se sudskim putem zaštite prava štediša. Tri godine Sud Bosne i Hercegovine nije htio da sudi. U tom periodu pustio je da izvršna vlast, naročito Vijeće ministara, donose zakone kojima su nastojali onemogućiti pristup sudu i na taj način ostaviti 100.000 deviznih štediša bez prava na pristup svom novcu. Sud Bosne i Hercegovine je našu tužbu spakovao i poslao Općinskom sudu u Sarajevu, sa nalogom da je odbaci, što je ovaj i uradio. Kantonalnom sudu u Sarajevu smo predali žalbu u kojoj smo naveli da tražimo da se postupa po tužbi. U februaru ove godine isti smo zahtjev proslijedili i Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, tražeći da Ustavni sud Bosne i Hercegovine naredi procesuiranje i zaštitu bosansko-hercegovačkih štediša i građana. Ovim protestima tražimo i dalje od Ustavnog suda da obezbjedi procesuiranje po našoj tužbi. Nas u Vijeću ministara ubjeđuju da su kočničari predstavnici međunarodne zajednice, MMF, američka administracija, OHR. Pitamo danas tu gospodu da li su oni kočničari? Ako jesu, znajte da su posljedice stravične i po Bosnu i Hercegovinu i po štediše. Ukoliko niste, zajedno s nama, pomozite nam da zaštitimo od sramote Bosnu i Hercegovinu od stotine hiljada tužbi u Strazburu, da se ne vidi kako smo zemlja u kojoj se oduzimaju prava građanima, u kojoj nema pravne zaštite, u kojoj sudovi neće da rade. Zaštitimo Bosnu i Hercegovinu i njene građane i vratimo deviznu štednju štedišama. Najžalosnije je što svaki devizni štediša danas od svoje penzije izdržava i djecu i unučadi i praunučad. Svi su bolesni i stari i njima je njihov novac preko potreban. Radi se o vlastitoj imovini koja ne može ići na tržište kapitala, s tom imovinom se ne može trgovati i ne može se rasprodavati. To je jedna od poruka i američkom trezoru - Nema obveznica. Novac vratite u razumnom roku štedišama. Treba da ga vrate oni koji su ga uzeli."

Drugi učesnici skupa kažu:

"Da li građani znaju za građansku neposlušnost? Izgleda da se mi toga bojimo. Doći će situacija da ne možemo plaćati režije. Onda će nas tužiti. Ali ako meni neko ne da moje, ne mogu ni ja dati drugima. Hajmo na građansku neposlušnost!"
"Štednju koju sam ostavljao u Ljubljanskoj banci, upravo u ovoj zgradi, počeo sam skupljati prije tridesetak godina, kada sam mislio na dane kada ne budem radio, kada budem imao minimalne uslove za život, da si malo pripomognem. Valjda će nekada nešto od toga biti, ako je ne dobijem ja, onda će je dobiti moji potomci."
"Trebali bi da vrate štednju. To je bivša Jugo banka, Union banka i bivša Privredna banka, današnja HVB banka. Deviznu štednju sam čuvala za renoviranje stana, da uvedem grijanje, da mogu da živim. Odvajala sam od plaće. Ovo nema smisla. Tamo milionari, a ovamo puka sirotinja."
"Mislim da ovi naši funkcioneri troše tu našu štednju. Oni su napravili vile i kuće, znaju gdje je štednja, šta je i kako je, ali zato oni uopšte ne haju. Oni bi vas pustili da umrete ako ne možete da živite."
"Sredstva koja su iz sukcesije dobijena, a dobijene su dvije-tri rate, bi se trebala početi dijeliti jer ovi ljudi umiru od duševne boli. Duševna bol prouzrokuje smrt. Na nesreću, moje mlađe kolege, koji su sa mnom teško zaradili te pare u Africi, na žarkom afričkom suncu, umiru."

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju u predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.