I, što je za Palestince važnije, biće to prvi ozbiljni razgovori o priznavanju njihove države. Mada je američki predsjednik George W Bush uložio ogromne napore u sazivanje ovog samita s jakom arapskom podrškom, analitičari procjenjuju da su ulozi mnogo veći od očekivanih rezultata.
Bliskoistočni samit u Annapolisu, gradu udaljenom samo sat vremena od američke prijestonice Washingtona ambiciozan je, ali riskantan pokušaj da se poslije sedmogodišnjeg nasilja ponovno pokrenu mirovni pregovori izmedju Izraela i Palestinaca.To će biti sastanak u najjačem sastavu još od Madridske konferencije 1991. godine. Prisustvovaće mu oko 200 visokih diplomata iz najmanje 35 zemalja. Potvrda sirijskog učešća garantira snažnu arapsku podršku, što se opet doživljava kao pobjeda SAD, jer predsjednik Bush se nada da će široka arapska zastupljenost pomoći u postizanju sporazuma. Koji je cilj održavanja ove konferencije, baš sada i baš u SAD, pitali smo Abbasa Djavadija, zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa.
"To neće biti skup na kojem će se potpisati mirovni sporazum i vratiti se kućama. Neće biti ni dogovora o rješenju suštine bliskoistočnog problema kakvi su status Jerusalema, pitanje izbjeglica, granica palestinske države. Ono što će pokušati jeste približiti stavove u zajedničku izjavu koja će biti osnova na kojoj će se narednih mjeseci moći raditi na dogovoru o palestinskoj državi koju će Izrael priznati, o povratku izbjeglica, o statusu Jerusalema."Glavni akteri ovog samita su američki i palestinski predsjednik, te izraelski premijer. Svaki od njih u razgovore ulazi s izvjesnim slabostima. Ehud Olmert ima podijeljenu vladu i parlament koji se protivi svakoj raspravi o podjeli Jerusalema. Mahmud Abbas formalno kontrolira samo jedan dio teritorija i jedan dio naroda, a George Bush ima iza sebe vladu, u najmanju ruku dio ministara, koji ni na koji način ne bi da povrijede Izrael. Što se u takvom odnosu snaga može očekivati. Abbas Djavadi, kaže:
"Pitanje je da li uopšte nešto možemo očekivati? Uspjeh će biti ako uopšte bilo što dogovore, sadržaj čak nije ni važan. Papir na kojem će biti potpisi svih učesnika, već je veliki uspjeh? A i to je nažalost pod velikim upitnikom".
Sa zamjenikom direktora RSE saglasna je i većina evropskih analitičara stanja na Bliskom istoku. Svi naime tvrde da su napori predsjednika Georgea W. Busha da postigne neki značajniji napredak zapeli već prilikom razgovora o tim razgovorima. Već se mjesecima ne uspijeva postići dogovor. Iz Washingtona istina danas stiže vijest da je, pod velikim pritiskom, i nakon cjelodnevnih i noćnih sastanaka američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice uspjela od svojih kolega, izraelske ministrice Zipi Livni i i bivšeg palestinskog premijera Ahmeda Kureia, dobiti naznake da je moguća zajednička izjava. Evropa je sklona vjerovati da je ova konferencija isključivo dobra za američkog predsjednika koji, čak i sa polovičnim uspjehom u vezi s bliskim istokom dobija. Legalizira američku invaziju na Irak i oslabljuje iranski utjecaj u regionu. Abbas Djavadi smatra medjutim da bi polovični uspjeh bio dobar za sve učesnike konferencije, osobito za napaćenu i nemirnu Palestinu.
"Ako se gospoda Abas i Fajed vrate u Palestinu praznih ruku imaćemo Hamas koji će slavodobitno slaviti neuspjeh, i jačati, Iran koji će se pridružiti tom slavlju. Nikakav dogovor će samo pojačati nasilje na Bliskom istoku, pojačati pozicije Hamasa i Irana u regionu. Ako dakle žele bilo što postići, i zapadne zemlje, i Izrael i Palestina, onda se hitno moraju bilo što dogovoriti."
