U organizaciji Saveza udruženja izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u Bosni i Hercegovini, održan je sastanak o aktuelnim pitanjima održivog povratka u BiH, sa predstavnicima nevladinih organizacija, udruženja izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika iz 56 gradova, te Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Ovo udruženje navodi kako su, obilazeći povratnike u BiH, uočili niz problema u okviru procesa održivog povratka, posebno sporost u rješavanju problema ljudi koji još uvijek žive u kolektivnim centrima, odnosno onih kojim nije obnovljen stambeni prostor, a takvih je u Bosni i Hercegovini 43.000 porodica.
O još nekim problemima, prije svega o pravu na ostvarivanje zdravstvene zaštite i pravu na školovanje djece, govori Alija Pavica, predsjednik Udruženja za povratak u Rogaticu:
«Od 2000. godine, kada je počeo povratak na područje opštine Rogatica, do sada, vratilo se negdje oko hiljadu prijeratnih stanovnika opštine Rogatica. Veliki problem je to što svi nisu prijavljeni, što svi nisu izvadili lične dokumente odnosno CIPS-ove lične karte. Razlog za to je svakom poznat – ne mogu ostvarivati svoja prava u Rogatici odnosno u Republici Srpskoj, već ih moraju ostvarivati u Federaciji BiH. Prije svega je u pitanju zdravstvena zaštita, kao i ostvarivanje penzije, invalidnine i drugi segmenti od kojih svaki povratnik živi. Nadam se da će u narednom periodu vlasti, ali i nevladine organizacije, pridavati više značaja stvaranju baze podataka povratnika. Danas se mnogo priča o održivosti povratka, o projektima za održivost povratka. Međutim, ja ne mogu da shvatim da neko može praviti takve projekte a da nema osnovne pokazatelje o broju povratnika i njihovoj strukturi na bilo kojem području. Nadam se da ćemo se u narednom periodu više posvetiti ovom problemu, da se tačno zna i evidentira broj povratnika, koja je to njihova struktura i da se onda na osnovu toga rade projekti za povratnike. U ovom momentu je najosnovnija zdravstvena zaštita, jer znamo da je većina povratnika starih i iznemoglih. Neka mjesta i sela na području opštine Rogatica su udaljena od grada po desetak kilometara, tako da je te ljude teško tamo i prebaciti. A pošto se ne mogu tamo liječiti, onda moraju ići u FBiH. To je u ovom momentu jedan od najosnovnijih elemenata koji nedostaje u rješavanju njihovih pitanja. Isto tako, ne pridaje se veliki značaj povratku mladih, ne animiraju se, ne stimuliraju se, tako da danas na području opštine Rogatica imamo vrlo mali broj mladih ljudi. Dalje, problem je sa kadrovima. U Rogatici ne radi nijedan ljekar Bošnjak povratnik. Ista situacija je i u Žepi. Imamo problem s učiteljima. U Žepi imamo šestoro djece školskog uzrasta. Angažovali smo potpredsjednika Udruženja, koji je u penziji, da uči to šestero djece. Imamo također šestoro djece školskog uzrasta u Rogatici. Međutim, tu nemamo Bošnjaka povratnika koji bi tu djecu učio, tako da ta djeca uče po nastavnom planu i programu Republike Srpske.»
Ferid Karić iz Udruženja povratnika Odžak navodi da je ova opština jedna od najuspješnijih u pogledu povratka svih na svoje:
«U Odžak se do sad vratilo 55 posto nekadašnjih stanovnika. Snalaze se, mahom se bave poljoprivredom. Imamo razvijenu i drvnu industriju, pokrenulo se i nekih par firmi. Tako da u Odžaku, što se života tiče, neće biti nikakvih problema. Međutim, među povratnicima imamo još mnogo nezaposlenih ljudi, tako da je potrebno da se otvori još firmi, kao i da se poljoprivrednicima da još neki poticaj. Obrađeno je svega 50 posto površina. Potrebne su još neke mašine, alati, oruđa i tako dalje.»
Presuda u sporu dva fonda PIO najavljena za 20. novembar
Presuda po tužbi Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske protiv federalnog Zavoda PIO/MIO biće donesena 20. novembra, izjavila je, nakon završnog ročišta, sudija Osnovnog suda Mostar Divna Bošnjak. Opunomoćenik Fonda PIO RS-a Savo Bojanović, izjavio je kako očekuje da će presuda biti donesena u korist ovog Fonda:
«Radi se oko tridesetak hiljada korisnika, odnosno 85.000 maraka koje bi Fond trebao da dobije po presudi za koju očekujemo da će biti u našu korist. Svi penzioneri za koje tražimo naknadu su radni staž stekli na području današnje FBiH.»
Opunomoćenik federalnog Zavoda PIO/MIO Šefik Cviko smatra da će tužba biti odbačena. On se pozvao na sporazum koji su tadašnja tri zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje u Bosni i Hercegovini potpisala 2000. godine i za koji tvrdi da je još uvijek na snazi, te da se primjenjuje. Tim sporazumom je definisano da će penzionerima biti nastavljene isplate iz onog fonda u kome su se zatekli na dan potpisivanja sporazuma:
«Sporazum između tri ranija nosioca osiguranja (federalnog Zavod PIO, bivšeg Zavoda Herceg-Bosne koji je sada pripojen federalnom Zavodu, i Fonda Republike Srpske) u jednom članu reguliše da će se isplata penzionerima nastaviti kod onog nosioca osiguranja u kojem su se zatekli na dan potpisivanja sporazuma, a to je negdje maj 2000. godine. Mi smo po tom sporazumu i postupali. Mislili smo da to treba regulisati u parlamentima. Moje lično mišljenje je da bi trebalo donijeti jedan zakon na nivou države, kojim bi se regulisala cjelokupna problematika, jer je to još uvijek neuređeno.»
Obnova 19 stanova u Mostaru
U Gradskoj upravi Mostara prije nekoliko dana potpisan je Sporazum o sufinanciranju projekta rekonstrukcije stambeno-poslovnog objekta zgrade Mukoša. Sporazum su potpisali gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić i u ime Fonda za povratak BiH direktor Mladen Božović. Radi se o ukupnim sredstvima u iznosu od 300.000 KM. Biće obnovljeno 19 stanova i nekoliko poslovnih prostora. Mladen Božović:
«Državna komisija za izbjeglice i raseljena lica je prepoznala ovaj projekat kao dobar i uspješan i opredijelila se da obezbijedi sredstva, odnosno da projekat odobri i putem Fonda za povratak je za sufinansiranje ovoga projekta izdvojeno 300.000 maraka. Ovakav sporazumom smo potpisali i za područje opštine Derventa. Prepoznali smo potrebe grada Mostara i kroz prethodne i kroz tekuće projekte koji se implementiraju na ovom prostoru. To su prije svega projekti Sutra II i Sutra III.»
Gradonačelnik Bešlić je istakao da je u projekt Mukoša do sada uloženo oko 700.000 maraka, te da je s novih 300.000 praktički završen financijski dio projekta. Takođe navodi da je ovo svojevrstan pilot projekat koji se radi u fazama i za koji je novac obezbjeđen između ostalog prodajom poslovnih prostora:
«Na natječaju je za završetak radova na projektu Mukoša bilo potrebno negdje oko milion i sto tisuća maraka. Do sada smo dali 700.000 maraka i sa ovih 300.000 maraka vjerujem da ćemo projekat uspjeti završiti.»
Projekat će provoditi UNDP (Agencija UN-a za razvoj):
«Oni će odrediti koliko točno kome pripada. Izvršit će provjeru stanara, provjeru korisnika i provjeru broja članova svake obitelji. Znači, ovo je pilot projekat i UNDP bi trebao trebao da prati grad i u narednom periodu.»
Bešlić je takođe najavio da će iduće sedmice u Mostaru biti potpisan još jedan značajan sporazum za grad Mostar, koji se odnosi na obnovu kolektivnih objekata u užem dijelu grada:
«Mi smo ponudili sporazum od 12 miliona u tri godine. Grad Mostar sam daje tri miliona i trista tisuća. Vjerujem da će većina potpisati taj sporazum i vjerujem da ćemo, u najgorem slučaju, skupiti desetak miliona. Oni koji potpišu sporazum će dati svog predstavnika u komitet koji će vršiti odabir korisnika i taj komitet će na temelju određenih kriterija određivati koje će se zgrade obnavljati.»
Mukoša je tek jedna od 45 zgrada koje je potrebno obnoviti u centralnoj zoni Mostara, za šta je potrebno – prema procjenama – 20 miliona KM.
O problemima povratnika u opštini Kalesija
U Donjem Hrasnom kod Kalesije, od ukupno 32 devastirane kuće, obnovljena je samo jedna, ali je još neuslovna za normalan život. Njen vlasnik je Živojin Miljanović, koji se vratio 2003. godine i još uvijek je jedini povratnik u ovo selo:
«Živim u neuslovnoj baraci od devet kvadrata, kao pas. Mislim da se vrši opstrukcija kako u opštini, tako i u ministarstvu.»
Teško da će se u Donje Hrasno još neko vratiti. Naš sagovornik je predsjednik Srpskog građanskog vijeća u Kalesiji i kaže kako iz njegovog sela, na konkursima za građevinske pakete, osim njega, drugih kandidata nije bilo:
«Ja sam se javio, komšije nisu. Kad su vidjeli kako sam ja loše prihvaćen, ne pada im na pamet da se vrate. Nema puta, struju sam dobio prije godinu dana…»
Miljanović kaže kako nemaju podrške ni u opštini Kalesija, ni tamo gdje bi je najviše trebalo biti – u kantonalnom Ministarstvu obnove i povratka, koje u svom trećem mandatu vodi Enes Mujanović:
«Mislim da je on glavni krivac za sve ovo što nam se dešava. Ja sam jedini povratnik koji je konkurisao za taj paket od 7.000 KM. Prodao sam i tih pet duluma zemlje koje sam imao da bih sagradio ovo u čemu sada živim. To radim da bih dokazao da želim ovdje da živim i da želim suživot u svom selu.»
Ukupna povratnička slika na području opštine Kalesija je nezadovoljavajuća, objašnjava naš sagovornik. Vratilo se ukupno 570 predratnih stanovnika srpske nacionalnosti, koji sa komšijama Bošnjacima žive uobičajenim komšijskim životom:
«Izgrađeno je 258 kuća, ali se loše živi. Nemamo puteve, tih 29 povratničkih porodica gore živi zaista teško. Vlast pravi opstrukciju. Mi smo jedna mala grupa ljudi koja kao nevladina organizacija pokušava nešto uraditi. Međutim, mi to ne možemo riješiti, to mogu riješiti samo institucije i organi vlasti.»
U selu Gojičin je iskrsnuo problem pristupa mjesnom groblju, jer put vodi preko privatnog imanja, pa se događalo da se zbog toga sahrane odlažu i po nekoliko dana. A vlasti malo šta čine da riješe imovinske sporove:
«Naši ljudi žele da posjete grobove svojih predaka, da polože cvijeće, da zapale svijeće, da im na dostojanstven način odaju poštovanje.»
Predsjednik Srpskog građanskog vijeća Kalesija Živojin Miljanović kaže da je nezadovoljan i odnosom Vlade Republike Srpske, odakle nema nikakve pomoći, baš kao ni iz opštine Kalesija. Zato pita zbog čega se ne primjenjuje isti aršin kao, na primjer, pri povratku Bošnjaka u Semberiju:
«Moram priznati da sam razočaran kad ovdašnje stanje uporedim sa povratkom Bošnjaka u Republiku Srpsku. Uzmimo primjer Bijeljine. Kanton Tuzla se uključio sa svojom pomoći. Pomaže se kad je u pitanju infrastruktura, kad je u pitanju obnavljanje devastiranih ili izgradnja porušenih objekata. Kanton djeluje na čitavom prostoru, uključuje se i federalno ministarstvo, tu su i međunarodne organizacije da sve to proprate. A ovdje, oni koji su plaćeni za to da nam pomognu vrše opstrukciju, a mi trošimo svoje nerve, svoj novac i svoje vrijeme da bi se pomjerili s mrtve tačke.»
U neveseloj povratničkoj priči u opštini Kalesija, jedina svijetla tačka je selo Jegin Lug:
«Tamo imamo 24 porodice, a imamo i još potencijalnih povratnika. To je jedna svijetla tačka. Tu imamo 45 izgrađenih kuća. Neki dan smo dobili prostorije za mjesnu zajednicu. Asfaltirano je nekih 800 metara puta, a u planu je još otprilike toliko.»
Živojin Miljanović nažalost nije optimista. Za povratak, kako kaže, ima zaiteresovanih još 120 porodica, ali svi gledaju kako on živi, a to je, veli, loša poruka:
«Ako se ovo ovako nastavi, ja im ne bih preporučio da se vate, već da ostanu tamo gdje jesu, bez obzira koliko njihova želja za povratkom bila jaka, jer nemaju gdje sa se vrate. Ukoliko se situacija promijeni, ukoliko se povede malo više računa o tome da im se osiguraju uslovi života dostojni čovjeka trećeg milenijuma, onda trebaju da se vrate. Međutim, naš vapaj niko ne čuje, niko nas ne sluša.»
Pitanja slušatelja
Našoj redakciji se s pitanjem obratila slušateljka iz Zenice koja navodi kako je, kao opunomoćenik, tražila povrat stana 15. februara 2005. godine za svoje prijatelje, odnosno da je tada podnijela zahtjev Službi za opštu upravu opštine Zenica. Dana 17. oktobra 2006. godine je dobila rješenje kojim se odbacuje zahtjev za povrat stana kao nepravovremen, odnosno dostavljen nakon isteka roka za podnošenje zahtjeva. S obzirom da je imala na to pravo, žalbu na ovo rješenje je uložila 26. oktobra prošle godine. Navodi da još uvijek nije dobila rješenje na žalbu, uz pitanje: «Postoji li rok za rješavanje žalbi? Ima li osnova za dalji postupak, odnosno ulaganje zahtjeva za povrat stana putem bilo koje institucije?»
Odgovor koji je proslijeđen iz nadležnog ministarstva Zeničko-dobojskog kantona glasi:
«Povodom postavljenog pitanja koje se odnosi na zakonski rok rješavanja žalbe i mogućnosti povrata stana u Zenici, nakon isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, dajemo sljedeći odgovor:
Odredbom člana 244 Zakona o upravnom postupku je propisano da se rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana, računajući od dana dostave žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Odredbom člana 6 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima je propisano da će zahtjevi za povrat stana biti rješavani hronološkim redoslijedom, kojim je zahtjev primljen. U skladu s tim, a zbog velikog broja žalbi izjavljenih na prvostepena rješenja za navedenu oblast, žalbe se u praksi mogu zaista rješavati samo hronološkim redom.
Žalba za koju Vaša slušateljica pita, odnosi se na rješenje Službe za opću upravu i stambene poslove opštine Zenica od 12. oktobra 2006. godine u predmetu vraćanja stana. Ona je dostavljena je 22. februara. 2007. godine Ministarstvu za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, kao drugostepenom organu nadležnom za postupanje po ovoj žalbi.
Ministarstvo je odlučilo o žalbi žalitelja i donijelo drugostepeno rješenje još 10. maja ove godine. Ono je dostavljeno prvostepenom organu, to jest Opštinskoj službi, putem koje je žalba uručena, u skladu sa članom 245 Zakona o upravnom postupku, uz napomenu da jedan primjerak obavezno uruči stranci u postupku.
Što se tiče drugog dijela pitanja (o mogućnosti povrata stana) navodimo da su rokovi za podnošenje zahtjeva prekluzivni, što znači – strogi zakonski rokovi. Oni su istekli 4. jula 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, odnosno 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim.
Ukoliko nosilac stanarskog prava u navedenim rokovima nije podnio zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, odnosno zahtjev za izvršenje odluke komisije u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke, prestaje mu stanarsko pravo, kao u konkretnom slučaju žalitelja, odnosno slušateljke koja se obratila Vašoj redakciji za odogovor.»
Za rokove, ali u parničnom postupku, interesovala se naša slušateljka iz Sarajeva koju zanima: «Da li je zakonima o parničnom postupku dva entiteta precizirano u kojem roku treba da se završi prvostepeni postupak?» Odgovara Harisa Bačvić, pravnik iz udruženja «Vaša prava BiH»:
«Prije svega bih htjela napomenuti da su rokovi za postupanje u parničnim postupcima propisani Zakonom o parničnom postupku FBiH i Republike Srpske. U skladu sa ovim zakonom, u idealnim uslovima, prvostepeni postupak bi trajao četiri, najviše pet mjeseci. Međutim, pošto se teorija i praksa uveliko razlikuju, trenutna situacija u praksi jeste da prvostepeni postupci, u jednostavnijim stvarima traju oko godinu dana; to je prosječan rok trajanja prvostepenog postupka. Naravno, postupanje sudova u propisanim rokovima uveliko ovisi od kompleksnosti slučaja. Složeniji slučajevi, u kojima je potrebno izvesti niz dokaza, a posebno vještačenje vještaka odgovarajuće struke, traju duže. Korisnici su nam se obraćali s različitom problematikom, pa smo, u skladu s pravima koja su bila narušena u svakom pojedinačnom slučaju, pojedine korisnike upućivali na sudski postupak. Praksa je pokazala da su jednostavniji slučajevi bili okončani u roku od godine dana, u prvom stepenu, a oni kompleksniji u roku od dvije do tri godine. Naravno, kako uvijek ima izuzetaka, tako smo imali i slučajeve kada su nam se korisnici obraćali jer im prvostepeni postupak traje preko 10 pa i do 20 godina, odnosno kada predmet luta od prvostepenog do drugostepenog suda i nazad. U tim slučajevima smo preporučivali da korisnici podnesu apelaciju Ustavnom sudu BiH radi povrede prava garantiranih članom 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. S druge strane, nedavno smo imali slučaj kada je za korisnika podnesen prijedlog donošenja privremene mjere osiguranja i ročište za raspravu po podnesenom prijedlogu je zakazano u roku od 15 dana od dana podnošenja prijedloga, što je rijetkost.»