Dan borbe protiv siromaštva – 17. oktobar – Savez udruga/udruženja izbjeglih i raseljenih osoba BiH iskoristio je da još jednom ukaže na težak život povratnika, raseljenih i izbjeglica. U 93 grada organizovana je javna kampanja „Dođite i uvjerite se“. Upriličena je takođe posjeta onima kojima su ugrožena osnovna ljudska prava – pravo na dom, na zaposlenje i obrazovanje. O ovoj akciji za našu emisiju govori Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza udruga/udruženja izbjeglih i raseljenih osoba BiH:
RSE: Molim vas da nam prvo kažete šta je bio glavni motiv za vašu akciju „Dođite i uvjerite se“?
ZUKIĆ: Samo da podsjetim da smo mi članica Konferencije nevladinih organizacija u Ženevi (CONGO) i na taj način smo direktno uključeni u svjetsku borbu protiv siromaštva, kao i u Fond svjetske borbe protiv siromaštva. Bosna i Hercegovina je po svim političkim, građanskim i ekonomskim pravima i slobodama među najneslobodnijim zemljama u Evropi. Našu državu ocjenjuju kao državu u kojoj su političke partije povezane sa organiziranim kriminalom, gdje je zaposleno samo jedan posto povratnika, izbjeglica i raseljenih lica, gdje su preko 100.000 lica beskućnici. Željeli smo da ovaj Dan provedemo na terenu, sa našim predstavnicima, u 93 grada Bosne i Hercegovine i da lociramo te probleme. Pošto akcija u Ženevi traje 24 sata, želimo da za to vrijeme proslijedimo i slikom i riječju ono što se dešava u BiH. Naročito smo posvetili pažnju mladima. Za nas je vrlo značajno da se takvo jedno stanje prezentira zemljama G-8. Dakle, da se izvijeste da je Bosni i Hercegovini još uvijek neophodna pomoć da ekonomski ojača. Zakoni u Bosni i Hercegovini su često okarakterisani kao dobro smišljeni i napravljeni, ali se jednostavno dobro ne primjenjuju. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina u narednom periodu sigurno zaslužuje veću pažnju – i u pomoći da bolje implementira zakone i u ekonomskoj pomoći. Mi ćemo to prezentirati upravo putem našeg članstva u Konferenciji nevladinih organizacija u Ženevi, gdje smo zauzeli vodeće mjesto u borbi protiv siromaštva.
RSE: Vaša parola je „Dođite i uvjerite se“.
ZUKIĆ: Željeli smo da sve što kažemo bude snažan argument. Sutra u Mostaru organiziramo sastanak sa ljudima koji su u svom gradu beskućnici već 12 godina. Oni po svim zakonima mogu ući u posjed svoje imovine, međutim, oni tu imovinu još uvijek nemaju.
RSE: Šta bi još bio sadržaj ovih vaših okupljanja?
ZUKIĆ: Da se institucije i javnost urgentno upoznaju sa stanjem u Bosni i Hercegovini. I ne samo upoznaju, nego da se snažno pokrene jedna kampanja sistemskog rješavanja i borbe protiv siromaštva, da više ne prebrojavamo zaposlene u par hiljada, nego da to budu veće cifre i da to budu zaista mladi koji su vrijedni pažnje, s tim da ne smijemo zapostaviti ni ostale kategorije stanovništva. Znamo da nam fali jako puno povratnika u gradove.
RSE: Navodite i neke podatke.
ZUKIĆ: Naglasili smo da imamo 43.000 po ko zna koji put re-registrovanih porodica u bazi podataka Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. Imamo 2.550 porodica koje još uvijek žive u kolektivnim centrima. Imamo 2.750 ljudi koji su se vratili čak i prije nekoliko godina, a još uvijek žive u mraku, bez električne energije. Samo jedan posto ljudi iz kategorije izbjeglica, raseljenih lica i povratnika radi. Dakle, većina je bez zaposlenja, a mnogi od njih i bez krova nad glavom.
Ljeti i nekako, zimi nikako
Konkretan primjer teškog života povratnika bilježi naš dopisnik Alen Bajramović:
Amir Mahmutović, sa suprugom Azrom i dvoje djece – Benamirom i Berinom – u selu Novakovići kod Goražda, četvrtu zimu dočekuje u kolibi. Njegovi vapaji brojnim organizacijama i ministarstvima za pomoć u sanaciji kuće ostali su bez odjeka. A iz općine Novo Goražde i dalje stižu samo obećanja. Najteže je djeci koja u maloj kolibi nemaju nikakvih uvjeta za normalan život i učenje. Amir i Azra nigdje ne rade. Nekoliko ovaca koje je Amir nabavio u međuvremenu je naraslo na stado od osamdesetak grla, pa se samo zbog njega dvoumi da li da definitivno napusti rodno selo:
„Ljeti može i nekako, ali zimi je bogami teško, hladno. Noć je najgora. Nema kupatila, nema ničega. Teško je.“
Hamid Šalo, prvi je povratnik u Novakoviće:
„Kad sam se vratio, ovdje nije bilo nikog. Došao sam sa konjima i doćerao dvije ovce. Nikad ništa dobio nisam. Vratili smo se na svoje, međutim, nemamo nikakva prava. Šta god odeš da tražiš – nema.“
Sanacija tri kilometra lokalnog puta, koju je financirala općina Novo Goražde, a pomogla i općina Goražde, samo je kap u moru potreba stanovnika ovog kraja, kaže Salem Čajević, zamjenik predsjednika mjesne zajednice Oglečeva:
„Ljudi u ovom selu su dobivali jako malo donacija. Bilo bi dobro da dobijemo malo mehanizacije, malo stočnog fonda. Ljudi bi mogli od tog da žive.“
Sedamdesetogodišnji Atif Mahmutović već sedam godina čeka da se život vrati u Novakoviće:
„Ovdje je bilo 36 domaćina. Sada se sve svelo na dvije-tri kuće. Niko ne vodi računa o tome da se kuće vrate u prijeratni stav, a niko nema mogućnost da sam sebi napravi. Tako da su se povratnici ponovo razišli. Ima nas svukuda – od Goražda, Ustikoline do Sarajeva. Kako se ko snašao i kako je ko ugrabio.“
Porodica Mahmutović sa početka ove priče, još jednu zimu dočekat će u hladnoj kolibi. Njihov život bi se iz temelja promijenio da su ministri u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde, umjesto da sebi povećaju plaće, odlučili povratnicima graditi kuće.
Bosance i Hercegovce u Evropsku uniju ne može predvoditi samo reformirana policija, jer su u stroju za Evropu i ljudi bez krova nad glavom, zbog kojih bi se, ako smo još uvijek za to sposobni, trebali sramiti.
* * * * *
RSE: Gospođo Zukić, ovakvih primjera je, nažalost, još mnogo.
ZUKIĆ: Da. Mi, nažalost, svakodnevno prebrojavamo porodice koje nam se javljaju preko naših lokalnih udruženja. U Sarajevu imamo povratničke porodice koje žive u mraku. Bez sistemskog rješavanja i bez nove strategije implementacije aneksa VII, koja bi bila obavezujuća i koja bi imala svoje rokove, ne možemo očekivati poboljšanje. Ne pamtimo i ne bilježimo nijedan primjer sankcija za one koji su nešto planirali, a to nisu realizovali. Komisija je konstituisana i ovo biti druga ili treća sjednica, ali mi ne možemo vratiti vrijeme na 1. januar, kada se mnogo stvari propustilo i kada se mnogo stvari nije uradilo. Nadamo se bar nekim optimističnim planovima za 2008. godinu, koji ukazuju na jedan radikalniji pristup u rješavanju ovih problema.
Problem povratka je - Sarajevo
I povratnici u istočnu Bosnu suočeni su sa brojnim problemima, naglašava Himzo Bajrović:
„Pod broj jedan zapošljavanje i svi ostali drugi elementi koji utiču loše na povratak. A to su da ljudi u Federaciji BiH, u odnosu na povratnike imaju velike privilegije. Problem povratnika je pod broj jedan lična karta. Imamo fizički povratak, međutim na papiru povratnika nema. Zato što sve privilegije, sve stimulativne mjere, vađenjem lične karte ljudi gube. Da ne govorim o školovanju djece i drugim stvarima. Iz tih razloga ljudi ne vade lične karte. Ne zna se gdje ko živi. Svi koji su se prijavili, prijavili su lažne adrese. Najveći povratak je u jugoistočnoj Bosni – u Kopače – gdje ljudi, međutim, na papiru nema. Kako onda da ostvare svoja prava kad nemaju pravo izaći na izbore? Drugi problem povratka je Sarajevo – privlačna sredina. Svaki povratnik u jugoistočnu Bosnu je zaposlen u Sarajevu. Hvale se da imaju po dva stana, da imaju u Sarajevu kuću, koja je, naravno, bespravno izgrađena. Imam informaciju da se radi o ogromnom broju bespravno napravljenih kuća u Sarajevu. To je pomoć etničkom čišćenju. Imam za to dokaz. Zar se nekad smjela praviti kuća u vodozaštitnoj zoni? Ljudi u FBiH koji se nisu htjeli vratiti imaju sve privilegije, a povratnici nikakve.“
O teškom životu svjedoče i povratnici u Podravanju, selu udaljenom dvadesetak kilometara od Srebrenice, gdje su se vratili svi prijeratni stanovnici. Selo je mješovito. U njemu žive i Srbi i Bošnjaci. Ima sloge, ali nema vode. Govore Bogdan i Dobrinka Jovanović, te Gojko Nikolić:
„Prvi povratnici su došli 1998. godine. Živjeli su i po godinu dana pod najlonima, dok se nije pojavila organizacija CRS i uradila prvih 12 kuća na području naše mjesne zajednice. Sada imamo obnovljenih 60 kuća. Ostalo je da se obnovi još nekih desetak. Vraćeno je 55 porodica. To je zajednica mješovitog karaktera, u kojoj žive i Srbi i Bošnjaci. Ljudi se dobro slažu. Međutim, život u ovom selu je težak. Težak je i za mlade, a za stare da ne pričam.“
„Bez vode nam je grozno. Imali smo jedan jedini izvor, koji je sada zagađen, a neće da nam ga očiste. Škola nema vode, 10-15 porodica koje su ovdje nemaju vode. Susjedno selo ima vodovod, a mi ovdje nemamo otkuda vodu da donesemo. Lakše nam je nekome dati hljeba da jede nego vode da pije.“
„Ne budu li opštinske vlasti rješavale ove probleme, blokiraćemo put. Moramo nešto uraditi. Mi smo ovdje već sedam-osam godina, a nemamo vode. Nemamo vode u 21. vijeku!“
Ne tražimo mnogo od domovine
Ovog vikenda u Jajcu se održava sastanak Glavnog odbora Svjetskog saveza bh. dijaspore, na kojem će predstavnici bosanskohercegovačke dijaspore iz 17 zemalja, između ostalog dati i podršku gradu Jajcu za upis na listu kulturnih spomenika UNESCO-a.
Razgovarajući tim povodom sa Senadom Softić-Telalović, predsjednicom Saveza, ministar za ljudska prava i izbjeglice Safet Halilović je izjavio kako je ovo ministarstvo pokrenulo aktivnosti koje bi trebale doprinijeti jačoj saradnji države sa dijasporom. Dodao je da Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice aktivno sudjeluje u izmjenama i dopunama Izbornog zakona, posebno odredbi koje se odnose na dijasporu. A šta to od bh. vlasti traži njena dijaspora? Senada Softić-Telalović kaže:
„Svjetski savez dijaspore, u ime cijele dijaspore BiH, koja čini 1,3 miliona ljudi, ne traži mnogo od domovine. Mi smo svjesni da je naša domovina u teškoj situaciji, da je u razvoju, ali mislimo da ćemo zajednički doći do željenog cilja. Svjetski savez smatra da je izuzetno važno da se ispune osnovni zahtjevi dijaspore. Radi se o tri osnovne stvari:
- izmjena člana 17 po pitanju dvojnog državljanstva (ne smijemo dozvoliti da BiH izgubi svoje građane i to je najmanje što država može uraditi);
- izmjena Izbornog zakona, kako bi građani Bosne i Hercegovine u dijaspori mogli da sudjeluju u svakodnevnom životu svoje domovine;
- uzajamno poštovanje i partnerstvo.
Dijaspora je najveći investitor u Bosnu i Hercegovinu i tražimo da se jedanput i zauvijek to stavi na dnevni red. Šest milijardi maraka ulazi u BiH svake godine. To je proknjiženo putem Centralne banke BiH. Smatramo da mi na taj način čuvamo socijalni mir u ovoj zemlji. Bez dijaspore bi mnogi bili u dosta težoj situaciji, iako smo mi svjesni da je čitava Bosna i Hercegovina i dalje u jako teškoj situaciji. Dalje, dijaspora nastoji da očuva novu generaciju, da ne zaborave svoj maternji jezik i da ne zaborave ono blago koje Bosna i Hercegovina nudi. Sedam godina čekamo da Ministarstvo civilnih poslova priredi makar jedan udžbenik za djecu u dijaspori. Izuzetno je teško učiti djecu bosanski, hrvatski ili srpski jezik bez udžbenika. Obećanja su uzaludna. Već smo odustali, počeli smo da krojimo svoje udžbenike. Nemamo nikakvu razmjenu profesora, nastavnika i učitelja, nemamo razmjenu kulturnih događanja. Ono što dijaspora ima iz BiH, to je turbo-folk – pjevači dolaze redovno, obilaze cijelu dijasporu. Međutim, u dijasporu ne dolaze predstavnici institucija, ne dolaze predstavnici vlasti. Nemamo te mostove, nemamo čvršću saradnju s našom domovinom. A smatramo da bi naša dijaspora mogla biti izuzetno korisna za Bosnu i Hercegovinu. Pozivam Bosance i Hercegovce i Bosnu i Hercegovinu – iskoristite svoju dijasporu u pozitivnom smislu. Mi smo tu da budemo iskorišteni ako znamo da će to doprinijeti boljitku naše domovine. Shvaćamo da postoje problemi u strukturi naše vlasti. Dijaspora nije jednostranačka, dijaspora nije niti bošnjačka, niti hrvatska, niti srpska, dijaspora je bosanskohercegovačka. Sva ova neslaganja koja se dešavaju među političarima u Bosni i Hercegovini se ne smiju prenijeti na dijasporu. Treba biti suprotno – dijaspora treba da prenese pozitivna i afirmativna iskustva iz drugih zemalja u BiH. Danas je jedna politička stranka na vlasti, sutra nije. Ja ću sarađivati sa apsolutno svim političkim strankama, sa svim ministrima jer ja uvijek ostajem. Oni odlaze i dolaze, a mi kao građani ostajemo, i u Bosni i Hercegovini i u dijaspori. Smatram da njihova dobra volja nije dovoljna. Dobra volja je lijepa stvar, međutim, rad i učinak je ono što mi cijenimo. Podjele ima, ali to nije namjenska podjela. Mi nikoga ne teretimo. Mi kao Svjetski savez dijaspore BiH želimo da okupimo ljude, zajednice i organizacije koje zaista gledaju na svoju domovinu kao jedinstvenu, a oni koji gledaju u susjedstvo kao u svoju dodatnu domovinu su naš najvažniji cilj – da im dokažemo da je njihova prva i glavna domovina Bosna i Hercegovina. Ja imam dodatnu domovinu – 37 godina živim u Australiji – ali sam prvo Bosanka, pa onda Australka. Smatram da svi mi u dijaspori trebamo imati takav odnos prema svojoj domovini. Ako ne zbog nas samih, onda zbog mladih koji dolaze poslije nas. Za mene su mladi najvažniji u dijaspori, a i u Bosni i Hercegovini.“
Odgovori na pitanja slušalaca
Prvo pitanje su postavili penzioneri koji žive na području bivše Jugoslavije, a korisnici su penzija iz Fonda Republike Srpske. Oni pitaju da li će njihove mirovine i dalje stizati poštom ili putem banke, kako su nezvanično informisani?
U Fondu penzijsko-invalidskog osiguranja RS-a potvrđeno nam je da će se isplata penzija iz Republike Srpske, korisnicima koji žive u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji ubuduće vršiti isključivo NLB Razvojne banke a.d. Banjaluka. Penzioneri u tim zemljama koji primaju penzije iz Republike Srpske, od ovog mjeseca svoje prinadležnosti će dobivati preko grupacije NLB banke u Beogradu, Skoplju i Podgorici. Isplata penzija u Srbiji i Crnoj Gori vršiće se isključivo u eurima, po važećem kursu, dok će u Makedoniji penzioneri moći da biraju između eura ili makedonskog denara.
A drugo pitanje je stiglo iz Norveške, od našeg slušaoca koji ima kuću u Višegradu. Njega zanima šta znači reprogram duga za električnu energiju koji je na snazi u Republici Srpskoj. Odgovor je u Elektroprivredi ovog entiteta potražio Milorad Milojević:
Elektroprivreda RS-a ponudila je potrošačima da do kraja oktobra mjeseca mogu potpisati ugovor o reprogramu neizmirenih dugovanja za potrošenu električnu energiju. Direktor Direkcije za distribucije u Elektroprivredi Dalibor Muratović ističe kako se dug može otplaćivati i u 60 rata, ali da je osnovni preduslov da prije potpisivanja ugovora o reprogramu dužnik uplati 10 posto od ukupnog duga:
„Pri čemu se kupcima nudi mogućnost zaključenja ugovora na dug koji postoji u trenutku sklapanja ugovora. Ono što kupac takođe stiče zaključenjem ugovora o reprogramu jeste izbjegavanje mogućnosti obustave dalje isporuke električne energije, koja je distributivnim preduzećima ostavljena kao krajnja mogućnost po opštim uslovima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom kao podzakonskim aktom. Takođe izbjegavaju moguće troškove za sudski postupak za naplatu duga sudskim putem. I treća pogodnost koja im se javlja zaključenjem ugovora o reprogramu jeste prestanak obračuna zatezne kamate na ukupna dugovanja u slučaju da kupac blagovremeno ispunjava svoje obaveze.“
Mjesečna rata reprograma za kategorije domaćinstva ne može biti manje od 20 maraka. Pravna lica takođe moraju uplatiti 10 odsto od ukupnog iznosa duga, poslije čega mogu potpisati ugovor o reprogramu, s tim da njihova mjesečna rata ne može biti manja od 500 maraka. Ugovori o reprogramiranju dugova pravna i fizička lica potpisuju sa nadležnim elektrodistribucijama. Miroslav Soldat, direktor za naplatu u Elektrokrajini navodi šta je od dokumenata potrebno za potpisivanje ugovora o reprogramu duga:
„Od dokumenata su potrebne izjave i ugovor koji će se potpisivati na licu mjesta prezentacijom uplate 10 posto ukupne sume. Pravna lica će sredstva morati da obezbijede mjenicom ili bjanko nalogom.“
Dalibor Muratović kaže da je na odluku Elektroprivrede da se dužnicima omogući reprogram duga uticao i odličan rezultat u naplati koji je omogućen prošlogodišnjim reprogramom:
„Na poziv na zaključenje ugovora o reprogramu odazvalo se 22.506 kupaca, pri čemu je izvršeno reprogramiranje glavnice duga od oko 45 miliona maraka. U periodu do 30. juna 2007. godine je po tom osnovu naplaćen iznos od oko 10 miliona maraka, pri čemu je u određenom broju slučajeva došlo do raskidanja ugovora s krajnjim kupcima koji nisu izvršavali svoje obaveze. Raskinuto je 334 ugovora, pri čemu se u postupku raskida do 1.009 ugovora, što praktično znači da oko 10 posto krajnjih kupaca nije izvršavalo svoje obaveze prema zaključenom ugovoru o reprogramu.“
Ukoliko bi odziv dužnika bio dobar, postoji mogućnost da se potpisivanje ugovora o otplati dugovanja za električnu energiju produži i u novembru mjesecu, kaže Muratović.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju u predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.